Svoj deveti film ”Bilo jednom u Hollywoodu” (Once Upon a Time in Hollywood, 2019.), Quentin Tarantino naziva najosobnijim. Pisao ga je pet godina, prvo kao roman, a onda kao scenarij. To je, tvrdi, njegov povratak u djetinjstvo, kad ga je krajem šezdesetih kao pučkoškolca samohrana 23-godišnja majka vodila u kino gledati sve filmove, pa i one pune seksa i nasilja.
Devedesetih, nakon uspjeha “Paklenog šunda” (Pulp Fiction, 1994.), pitali su ga odobrava li da djeca od šest godina, koliko mu je bilo 1969., kad se zbiva radnja filma “Bilo jednom u Hollywoodu”, gledaju Peckinpahovu “Divlju hordu” i, kasnije, još krvavije horrore sedamdesetih. Odgovorio im je da je suočavanje s nasiljem i stravom dio zdravog djetinjstva i normalnog odrastanja.
Tarantinova je majka Connie najzaslužnija za njegovu filmsku karijeru, a na neki način i otac, američki Talijan Tony Tarantino, koji ga je s majkom ostavio čim se rodio. Tarantino ga ne prihvaća kao oca i kaže, nepristojno i biološki nimalo sentimentalno: “Zar da ga smatram ocem samo zato što mi je jebao mamu?”.
Tata Tony je tipična američka ništarija koja je, na račun popularnosti sina i talijanskog prezimena Tarantino, devedesetih postala besprizorni filmski producent i glumac, pa čak i redatelj, čiji se jedini film koji je uspio “izrežirati”, “Krvavi novac” (Blood Money, 2003.), sa sobom u glavnoj ulozi, vjerojatno prikazivao s natpisom “novi Tarantinov film”.
Najbolja uloga Brada Pitta u životu
“Bilo jednom u Hollywoodu” je topao, nježan, emotivan, melankoličan i elegičan film, po ugođaju najsličniji “Jackie Brown” (1997.), rađen s ljubavlju i brigom za troje junaka koje pratimo bez čvrste priče te zatječemo u različitim životnim trenucima i situacijama. Film nema priče jer su, kaže Tarantino, sami junaci priča. Dvojica su na kraju filmskih karijera, a treća je tek na početku.
Dva sredovječna veterana televizijskih vestern serija i akcijskih eksploatacijskih filmova, glumac Rick Dalton (Leonardo DiCaprio) i njegov dubler i kaskader Cliff Booth (Brad Pitt u svojoj možda najboljoj ulozi u karijeri), odrađuju svoje zadnje holivudske dane, a mlada, lijepa, bezbrižna i trudna glumica Sharon Tate, udana za redatelja Romana Polanskog (Rafael Zawierucha), tek počinje svoju karijeru.
Film prati troje junaka, pomalo u stilu “Paklenog šunda”, ali bez zmijolikog zapleta u kojemu jedan dio priče jede onaj prethodni i rađa drugi, sve dok se sve troje gotovo neprimjetno ne sliju u tok iste priče koja, kad film završi, tek počinje i koju nema potrebe gledati.
Ono što smo vidjeli dovoljno je da shvatimo kako je stari Hollywood nestao i da se rađa neki novi koji još nema ni oblika ni sadržaja te u kojemu neće biti mjesta za Ricka i Cliffa, osim ako ih anarhoidni veteran, poput Sama Peckinpaha, ne angažira za neki od svojih vesterna o umiranju Divljeg zapada, poput “Pata Garretta i Billyja Kida” ili “Divlje horde”, koju je šestogodišnji Quentin Tarantino gledao s mamom upravo u doba kad se zbiva radnja filma “Bilo jednom u Hollywoodu”.
Rick će započeti novu, vrlo nesigurnu karijeru u špageti vesternima jednog od tri Tarantinu omiljena Sergija, Corbuccija (druga dva su Leone i Solima), i to u Italiji i Španjolskoj, europskim filmskim rezervatima za islužene, ostarjele i umorne holivudske glumce te se usput oženiti, ni sam ne znajući zašto, talijanskom starletom čija garderoba jedva stane u njegovu holivudsku vilu, koja se nalazi pored vile Romana Polanskog i Sharon Tate.
A Cliff će, besposlen, odvesti maloljetnu hippie djevojku zvanu Pussycat (Margaret Qualley), koja mu je već nekoliko puta stopirala, na pusti i turobni ranč Georgea Spahna (Bruce Dern), njegova prijatelja iz davnih dana, kad su se na ranču snimali vesterni.
Siroti stari Spahn vegetira i umire u svojoj straćari, a sablasnom pustoši ranča tumara hipi družba Charlesa Mansona, koja smišlja koga će ubiti jer je, tvrdi jedna pripadnica skupine, naučila ubijati gledajući televizijske serije i junake poput onih koje je glumio Rick Dalton te bi sad trebali pokazati što su naučili i baš bi bilo dobro ubiti Ricka Daltona.
Spaliti nacista bacačem plamena
Tarantino s neskrivenim gađenjem oslikava hipi zajednicu toga doba, kad su zgužvani, musavi, besprizorni, čupavi i nerijetko prljavi momci i cure u novim američkim filmovima smjenjivali muževne i ženstvene zvijezde umirućeg Hollywooda, zvijezde poput Ricka Daltona koji sad mora glumiti idiotske negativce u šlampavoj hipije odjeći s resicama te lica obraslog dlakama i brkovima.
U Tarantinovu filmu nema puno nasilja, ali koliko ga ima žestoko je, posebno u prizorima spaljivanja bacačem plamena, prvo nacista (u akcijskom filmu u kojemu Rick glumi), a onda Mansonovih hippieja. Kao što u “Nemilosrdnim gadovima” (Inglorious Basterds, 2009.) istrebljuje naciste, a u “Odbjeglom Djangu” (Django Unchained, 2012.) rasiste, tako i u “Bilo jednom u Hollywoodu” ubija hipije kao zarazu za koju nema razumijevanja, oprosta i milosti.
Los Angeles iz 1969., koji Tarantino s ljubavlju stvara u svojem filmu, jednostavno nije svijet koji hipiji zaslužuju i zato on u svojoj nostalgičnoj bajci mijenja povijest, kao što ju je vrlo drsko i samouvjereno promijenio i u “Nemilosrdnim gadovima” i u jednom lokalnom pariškom kinu poubijao Hitlera, Goebbelsa i Goeringa, s tristo najmoćnijih nacista.
Ako već film ima naslov kao da je riječ o bajci te ako je film redateljev vremeplov kojim se vraća u djetinjstvo i doba koje je za njega uzor, onda je valjda dopušteno, kao u pravoj bajci, mijenjati stvari nabolje i reći, ma koliko to bilo neuvjerljivo: “I živjeli su sretno do kraja života”.
Taj bajkoviti okvir utkan je u redateljevo melankolično pomirenje s vlastitom prolaznošću i starenjem, a svijest o tome imao je Tarantino već u svojem trećem filmu (i jednom od najboljih) “Jackie Brown”, u kojemu se zaljubljuju 44-godišnja naslovna crna junakinja koju glumi nekadašnja zvijezda ženskih blacksploitation filmova, Pam Grier, i vlasnik tvrtke za jamčevine Max Cherry (Robert Forster), koji je zašao u pedesete.
“Bilo jednom u Hollywoodu” i “Jackie Brown” slični su još po nečemu. Oba su filma snimljena u Los Angelesu, na lokacijama Tarantinova djetinjstva i mladosti, na ulicama, u kinima, trgovačkim centrima, fast food restoranima i ostalim mjestima gdje je svakodnevno boravio.
Tražili da im u četvrti ostave izgled iz 1969.
“Jackie Brown” se zbiva 1997., kad je film i snimljen, no “Bilo jednom u Hollywoodu” je fascinantna rekonstrukcija svijeta starog gotovo pola stoljeća. Pritom taj svijet nije onakav kako ga je vidio bilo koji stanovnik Los Angelesa 1969., nego kako ga je vidio i doživio, kako ga se sjeća i kakvoga ga na filmu želi ovjekovječiti 54-godišnji Quentin Tarantino, pa što košta da košta.
I to bez kompjutorske grafike jer redatelj mrzi digitalnu tehnologiju. Dopustio je digitalnu intervenciju, jer nije bilo drugog rješenja, jedino u prizoru u kojemu Rick Dalton na snimanju “Velikog bijega” (The Great Escape, 1963.) konkurira za ulogu koju na kraju dobiva Steve McQueen.
A studio Columbia, koji je uspio izlicitirati film, morao je odriješiti kesu kako bi Tarantino snimio spektakularne prometne gužve na cestama Los Angelesa sa stotinama najrazličitijih vozila iz toga vremena, bezbrojnim statistima i stvarima toga doba. Promijenjen je izgled mnogih ulica, fasada, trgovina i kina te je sve, kao vremeplovom, vraćeno u 1969. Nakon snimanja Tarantino je doživio nešto što ga je vjerojatno ispunilo ponosom.
Mnogi su vlasnici zgrada, trgovina i lokala zatražili da im studio Columbia dopusti zadržati promijenjeni izgled iz 1969. jer im je ljepši i zanimljiviji od današnjeg.
Tako su mjesta na kojima je nekad živio i boravio Tarantino te kojima je za snimanje njegova filma vraćen izgled iz prošlosti postala mjesta sjećanja na kojima je Tarantino kao dijete boravio i na kojima je nakon gotovo pet desetljeća snimao film “Bilo jednom u Hollywoodu”.
Kao da vidim natpis ispod fotografija na zidu fast food restorana: “Ovdje je kao dijete Quentin Tarantino jeo cheeseburgere i pio shakeove, a pola stoljeća kasnije snimao film ‘Bilo jednom u Hollywoodu’”. Ili natpis na pročelju kina: “U ovom kinu je Sharon Tate, koju je ubila skupina manijaka Charlesa Mansona, gledala film ‘Razorna skupina’ u kojem je glumila s Deanom Martinom i kung fu udarcima, koje je naučila od Brucea Leeja, obarala zlikovce”.
Pola stoljeća kasnije isti je film gledala glumica Margot Robbie glumeći Sharon Tate kako gleda samu sebe u istom kinu u filmu Quentina Tarantina “Bilo jednom u Hollywoodu”.
A u maloj knjižari moći će se pročitati natpis: “U ovoj je knjižari trudna glumica Sharon Tate, koja je tragično stradala od članova skupine Charlesa Mansona, kupila svoj najdraži roman, ‘Tess’ Thomasa Hardyja, koji je namjeravala pokloniti suprugu, redatelju Romanu Polanskom. Deset godina nakon njezine smrti Polanski je prema Hardyjevu romanu snimio film”.
Tarantinov je film selektivna riznica mementa toga doba, od odjeće, obuće, plakata filmova i koncerata (ali ne i sportskih događaja jer Tarantino mrzi sport, pogotovo američki nogomet, koji mu je malouman i dosadan), reklama, gramofonskih ploča, knjiga, hrane i pića. Roman Polanski je za svoju holivudsku horror komediju “Bal vampira” rekao da je to njegov Disneyland.
Sergio Leone mu je idol
Isto bi Tarantino mogao reći i za svoj film “Bilo jednom u Hollywoodu”. To je njegov Disneyland koji nikad nije postojao, ali koji je trebao biti baš takav kakav je u filmu, kao što je Sharon Tate trebala ostati živa, lijepa, bezbrižna, trudna i sretna te se družiti sa svojim gostima i susjedima, poput glumca Ricka Daltona i, kad izađe iz bolnice, kaskadera Cliffa Bootha.
Tarantinov naslov nije slučajan i posveta je njegovu najdražem redatelju, Sergiju Leoneu, od kojega je najviše naučio i koji je režirao vestern bajku “Bilo jednom na Divljem zapadu” i gangstersku bajku “Bilo jednom u Americi”, te čiji je vestern “Dobar, loš, zao” Tarantinu najbolji film svih vremena.
I Leone i Tarantino redatelji su koji su u razdobljima filmskog kaosa i prevrata, kako u Italiji, tako i u Americi, uspjeli pokazati koliko je film moćan. I kao elitna i kao popularna umjetnost, ako redatelj ima sreće i snage izboriti se za neovisnost i stvaralačku slobodu.
Tarantino je posebno važan za američki film, ne samo holivudski, jer je uspio, poput klasika, spojiti svoj umjetnički kredo sa zahtjevima tržišta, biti priznat kao stvaralac i kao zabavljač te biti, u čemu je jedinstven, slavan i popularan poput rock zvijezde.
Uspio je istodobno postati i ostati dio američke i svjetske, kako kulture, tako i pop kulture, a to su uspjeli postići samo malobrojni, poput, na primjer, Chaplina i Hitchcocka. S tom razlikom da su i Chaplin i Hitchcock stvarali u doba filmske renesanse i klasičnog Hollywooda, a da je Tarantino izborio i uspio do danas zadržati isti status u digitalnom razdoblju pustoši koje ne pamti ni svoje glumačke zvijezde, a kamoli redatelje.
