Unatoč tome što je Svjetsko prvenstvo u nogometu bilo u punom zamahu, posjet američkog pisca lakih nota Dana Browna Hrvatskoj nije prošao nezapaženo, zahvaljujući prije svega njegovu gostovanju kod Aleksandra Stankovića na HTV-u. Brown je u Hrvatskoj tretiran poput kakve rock-zvijezde, što je za svijet knjige pomalo neuobičajeno.
Poznati pisac je u Zagreb stigao iz dva razloga: zbog promocije svojeg najnovijeg romana "Postanak", koji je trenutačno najprodavanija knjiga na svijetu, te zbog snimanja jedne njegove skladbe u suradnji sa Zagrebačkom filharmonijom, jer se Brown, uz pisanje, bavi i komponiranjem.
Američki pisac trilera Dan Brown rođen je 1964. Njegovi romani prevedeni su na 56 jezika i prodani u gotovo 200 milijuna primjeraka. Najpoznatiji romani su oni u kojima je glavni lik harvardski simbolog Robert Langdon, njih pet, uključujući i posljednju knjigu. Tri od ovih pet romana adaptirani su za film, a nesumnjivo je da će na filmskom platnu uskoro završiti i "Postanak".
Ono što je zajedničko svim ovim romanima je to da Brown "metodom" grube montaže, u kojoj marljivo lijepeći teorije zavjere jednu na drugu, "propituje" velike općecivilizacijske teme. U "Anđelima i demonima" to je antimaterija kao svemoćno oružje, tema pomoću koje Brown na jedan poprilično plitak i banalan način propituje suodnos Crkve i znanosti.
U "Da Vincijevu kodu" ulazi u samo srce teorija zavjere, tragajući za Svetim Gralom, vrhunaravnim simbolom svih "teoretičara zavjere", dok je u posljednjem romanu otišao čak i korak dalje, do zida, propitujući teorije o nastanku svijeta, odnosno kreacionizam, darvinizam i teoriju Velikog praska, opet na način da se vraća svojoj opsesivnoj temi, antagonističkom suodnosu religije i znanosti, odnosno pokušava odgovoriti na pitanja kako je sve počelo i kamo idemo.
Prva trećina romana odvija se u Guggenheimovu muzeju u Bilbau, gdje fiktivna svjetska pop-ikona Edmund Kirsch, čiji je lik građen po uzoru na Stevena Jobsa, čak boluju od iste vrste karcinoma, karizmatični kompjutorski genije i futurolog te bivši student Roberta Langdona predstavlja svoje epohalno otkriće koje će napokon "znanstveno utemeljeno" odgovoriti na dva ključna pitanja ljudske civilizacije: "Odakle dolazimo?" i "Kamo idemo?".
Nakon što Kirsch tijekom prezentacije, prije nego što objavi svoje otkriće, bude ubijen, njegov posao nastavlja Robert Langdon uz pomoć superiornog vještačkog uma Winstona, koji je kreirao Edmund Kirsch, i koji govori besprijekornim engleskim naglaskom.
Jedino na čemu Brownu treba odati priznanje u književnom smislu je ubitačan ritam njegovih knjiga, što vrijedi i za "Postanak". I to je, uglavnom, sve. Američka kritika je, naravno, Brownov roman sasjekla, a pitanje je treba li se uopće ozbiljna književna kritika baviti sličnim knjigama, bez obzira na njihov izniman komercijalni uspjeh. Ja sam, primjerice, "Postanak" pročitao iz znatiželje, dok sam od ranijih Brownovih romana pročitao "Anđele i demone" i "Da Vincijev kod".
Naime, već nekoliko godina radim na jednom romanu biblijske tematike pa sam stoga uzeo i pročitao "Postanak". I razočarao se, jer nisam u toj knjizi pronašao ni jedne rečenice od onoga što me je zanimalo. (Ipak, ovu knjigu vrijedi pročitati i zbog jedne Winstonove "književne preporuke". Pri kraju romana, naime, Winston spominje genijalni roman Johna Steinbecka "O miševima i ljudima??, što je mene ponukalo da nakon mnogo godina ponovno pročitam taj roman. Neponovljivo!)
Tijekom intervjua kod Aleksandra Stankovića, Brown je u jednom trenutku izjavio kako je njegova teorija o postanku uvjerljivija u svakom slučaju od biblijske geneze. U jednom ranijem intervjuu, koji je Brown dao nedugo nakon objavljivanja "Da Vincijeva koda" (2003.), koji je zbog nespretne i nepotrebne reakcije Vatikana zapravo i stvorio fenomen Brown, Dan Brown je izjavio kako je u "Da Vincijev kod" unio samo one stvari za koje ima dokaze, što je u principu jedna notorna glupost, ali i jedna kontroverza više, ili koji milijun prodanih primjeraka više, kako hoćete.
Je li to baš tako? Je li Dan Brownova teorija Postanka vrijedna spomena? Ne bih rekao. Zatim, bi li slične knjige trebale, pored književne kritike, koja je o Brownu već poodavno izrekla svoje mišljenje, porazno naravno, biti podvrgnute i onoj znanstvenoj? Apsolutno - ne, jer bi to značilo dovođenje u istu ravan znanosti i raznoraznih "ravnozemljaša". A Brownova "teorija o postanku svijeta" u principu je u rangu "teorije o ravnoj Zemlji".
Brown je svoju "genezu" potkrijepio s nekoliko zvučnih i prijemčivih pojmova koji nemaju nikakvih dodirnih točaka s njihovim stvarnim značenjem, poput primjerice entropije, o kojoj većina ljudi razmišlja kao o metafizičkoj apstrakciji, iako je entropija zapravo fizikalna veličina izvedena iz Drugog zakona termodinamike.
"U nekome energetski zatvorenom i izoliranom sustavu sve razlike spontano teže da se izjednače i ponište. Energija teče s viših razina prema nižima, s tijela s višom na tijela s nižom temperaturom. U tom procesu dolazi do degradacije energije, smanjivanja i poništavanja razlika potencijala. Svaki takav sustav spontano postane inertan. Obrnut proces nije moguć." Iz ovog zakona izveden je pojam entropije koji jedini na fizikalan način definira kaos.
Sustav s većim razlikama potencijala, dakle s više energije označuje se kao sređeniji, kaže se da je složeniji, raznolikiji. Obrnuto, kod nereda (kaosa) postoji manje razlika, prevladava jednolikost. Mjera nereda, kaosa, označuje se kao entropija, pa je red negativna entropija, odnosno pri stanju savršenog reda kaos je maksimalan. Kod Browna je suprotno. Jedan virtualni eksperiment: Zamislimo da ispustimo iz ruku na pod Brownov "Postanak".
Što će se dogoditi? Kinetička energija knjige izvrši pri padu određeni rad, podloga na koju knjiga padne, naime, zagrije se. Znači, "Postanak" je oslobodio određenu količinu energije. Bez utroška rada nemoguće je knjigu vratiti u prvobitno stanje. Rad koji utrošimo na podizanje knjige do visine s koje je bačena uzrok je porastu entropije u zatvorenom energetskom sustavu. Znači, entropija je mjera energije koja se više ne može pretvoriti u rad.
"Ja sam, međutim, razmišljao o tome kako san o Redu rađa tiraniju, san o ljepoti – monstrume i okrutnost", piše u svojem romanu "Majmun i bit" Aldous Huxley. Što tvrdi Dan Brown? Upravo suprotno, on entropiju, odnosno "oruđe entropije", navodi kao ključnu pokretačku silu Postanka. Tako po Brownu šalica kave (ili čaja, nisam siguran) "širi energiju" oko sebe, iako se radi o tipičnom entropijskom procesu u kojem je povećan stupanj degradacije energije.
Entropiju zapravo određuje ništavilo, pri maksimalnom stanju entropije nema ničega, to je stanje "velikog ništavila", odnosno savršenog reda, a samim tim i maksimalnog kaosa. Neću eventualnim čitateljima ovoga romana otkriti enigmu drugog Brownova pitanja, onoga "Kamo idemo?", ali ću ipak navesti da me taj dio svojom banalnošću razočarao mnogo više nego prvi.
Postavlja se, onda, pitanje ima li nešto u ovom romanu što mi se svidjelo? Ima, to je onaj dio s početka, u kojemu nas Brown iz vizure Roberta Langdona, simbologa, upoznaje s Guggenheimovim muzejem u Bilbau koji je jedan od najpoznatijih muzeja suvremene umjetnosti u svijetu.
Bez obzira na to što su Brownovi (Langdonovi) opisi šturi, enciklopedijski, ipak se uspostavlja određeni "dijalog" između klasične i suvremene umjetnosti, pogotovo u sceni kad Langdon slučajnim posjetiteljima objašnjava jedan izložak koristeći se svojim poznavanjem simbolike. Brown je ovom scenom, iako nisam siguran da mu je to bila namjera, na jedan sjajan način dočarao apstraktnost suvremene umjetnosti.
O temi suvremene umjetnosti, na primjer, odnosno njezinoj percepciji, među ostalim, govori i film "Kvadrat", prošlogodišnji pobjednik filmskog festivala u Canesu, remek-djelo švedskoga filmaša Rubena Ostlunda. U Ostlundovu "Kvadratu", kao i u "Turistu" iz 2014., kojim se Ostlund etablirao kao veliko ime europskog filma, možete naletjeti na iznimno loše snimljene scene, što, paradoksalno, ni najmanje ne umanjuje šarm i kvalitetu njegovih filmova.
S druge strane, Brown je iznimno vješt zanatlija, ali su njegovi likovi superheroji, superubojice, prinčevi, kraljevi, dok su to kod Ostlunda obični, neodlučni i ranjivi ljudi. Krije li ovaj detalj u sebi ono po čemu odmah, na prvu, možemo prepoznati razliku između umjetničkog djela i robe s ograničenim vijekom trajanja? Jedno govori o ranjivim ljudima, umjetnost, a drugo o banalnim i predvidivim superherojima?
