Od ranog djetinjstva Liam Hawlett pohađao je muzičku školu u rodnom Braintreeu, pitoresknom engleskom gradiću u okrugu Esssex.
Profesori su brzo prepoznali veliki pijanistički talent, samo što u osam godina školovanja nisu našli način da ga natjeraju svirati po notama.
Mali genijalac mogao je bez notnog zapisa besprijekorno reproducirati svaku melodiju koju je jedanput čuo.
Kad su profesori digli ruke od neukrotivog wunderkinda i njegove akademske karijere, nesuđeni maestro Hawlett uletio je u špicu engleske rave scene.
S nepunih dvadeset na scenu je postavio The Prodigy, jedan od najvažnijih bendova digitalnog doba nazvan po sintisajzeru Moog Prodigy.
Ekstatični rejveri iz ‘91. koji su prvi zaplesali na “Charly” i “Out Of Space” odavno su otišli u mirovinu, a Liamova ekipa u kojoj su se ustalili podjednako jaki frontmeni Keith Flint i Keith “Maxim” Palmer produžila je svojim putem maestralno spajajući zvuk nove breakbeat elektronike i duh starog punka.
Spektakularna premijera trećeg albuma “The Fat of the Land” na festivalu Glastonbury ‘97. označila je početak globalne dominacije koja je dovela The Prodigy na vrhove top lista u 40 zemalja.
Famozni cyberpunk bestseler prodan u 10 milijuna primjeraka trajno ih je uvrstio među svjetske koncertne atrakcije pa se njihovo gostovanje u Zadru 1. srpnja iščekuje s jednakim nestrpljenjem kao raniji dolasci u Hrvatsku na INmusic i Terraneo.
Trijumfalni zagrebački nastup 2008. bio je najveća masovka viđena na INmusicu sve do pretprošle godine kad su The Black Keys postavili novi rekord festivala.
Na poljskom Przystanek Woodstocku, koji besplatnim programom svake godine privlači 500- 600 tisuća posjetitelja i već se rutinski nosi s tolikom masom, gostovanje The Prodigyja izazvalo je prometni kolaps neviđenih razmjera jer se, prema policijskim procjenama, tog dana do festivala pokušavalo probiti više od milijun ljudi!
Tajna ovog neprolaznog fenomena sigurno nije u posljednjem albumu “The Day Is My Enemy”, upadljivo slabijem izdanju od Hawlettovih majstorija iz ‘90-ih.
Objašnjenje najprije treba tražiti u stalnom, u našim krajevima sve masovnijem priljevu mlade publike koja tek otkriva The Prodigy.
Prve redove u koncertnom auditoriju danas drže tinejdžeri koji se još nisu ni rodili kad je singl “Smack My Bitch Up” bio zabranjen na BBC-ju i MTV-ju zbog žestokih prosvjeda feminističkih udruga isprovociranih navodno seksisističkim porukama u pjesmi Liama Hawletta i videospotu Jonasa Akerlunda.
Afera je kulminirala na festivalu Reading gdje su Beastie Boys pozivali The Prodigy da ne izvode spornu pjesmu, dok su neki američki trgovački lanci privremeno obustavili prodaju albuma “The Fat of the Land”.
Plesna glazba rijetko je dizala toliku prašinu u javnosti, ali kontroverzni “Smack My Bitch Up” bio je tek jedan od signala da to što rade Hawlett, Flint i Maxim nije običan plesnjak upotpunjen specijalnim efektima.
Debitantski LP “Experience” zvučao je kao futuristički hardcore rave manifest s naglim ubrzanjima do 180 BPM-a, a između njih su perfektno sjeli semplovi izvučeni iz stare reggae himne Maxa Romea “Chase The Devil” i još starijeg acid rock hita Arthura Browna “Fire”.
Drugim albumom “Music for the Jilted Generation” širom su otvorili vrata za The Chemical Brotherse, Fatboy Slima i cijelu plejadu nadolazećih engleskih big beat atrakcija, no opet je tu bilo zanimljivih tragova prošlosti, poput neskrivenog utjecaja belgijskih electro industrial inovatora Front 242, kojima se Hawlett unaprijed odužio izvrsnim remixom njihova singla “Religion”.
Neponovljivi “The Fat of the Land” privukao je šaroliku gomilu alter rokera, pankera i metalaca što je bilo presudno za prolaz na najvećim američkim rock festivalima, u to doba vrlo slabo pokrivenima elektronikom.
Poslije takve prezentacije u ‘90-ima nitko nije bio osobito iznenađen što su The Prodigy kasnije na albumu “Invaders Must Die” ugostili Foo Fightera Davida Grohla, a koncertni bend pojačali session gitaristom i bubnjarom.
No iza svih eksperimenata s novim ritmovima i drugačijim zvukom Liam Hawlett ostao je trajno navučen na old school hiphop još od vremena kad je sa školskim frendovima počeo vježbati breakdance.
Na lanjskoj europskoj turneji s The Prodigy doživio je nešto o čemu tada nije mogao ni sanjati. Predgrupa mu je bio legendarni Public Enemy.
