Kultura
2141 prikaza

'To što vam se događa je povratak u Srednji vijek'

Nastavak sa stranice: 1

Kao gošća splitskog Pričigina imali ste loše iskustvo, ne zbog samog festivala pričanja priča, nego zbog reakcije koju je jedna od vaših priča izazvala doma, u Makedoniji. Naime, pričali ste o lezbijskoj romansi u prvom licu, zbog čega su svi odmah išli kontaktirati vašu obitelj da pitaju što se to dogodilo i jeste li stvarno lezbijka. Ponekad se doista čini da javnost ne zna razdvojiti stvarnost od fikcije. Mislite li da je to poslje dica svih političkih laži kojih su se ljudi naslušali u zadnjih trideset godina ili je to nerazumijevanje zapravo rezervirano samo za priče koje pričaju autorice?

Rumena Bužarovska | Author: Lilika Strezoska Lilika Strezoska

Ne mogu reći da je iskustvo na Pričiginu i sve što je nakon njega uslijedilo bilo loše – naprotiv, bila je to jedna od najuzbudljivijih stvari koja mi se ikad desila i sve bih to ponovila. Moj je nastup razotkrio glad publike za tračevima, razotkrio je njezin neinformirani stav o trenutačnim događanjima povijesnih razmjera, i također je razotkrio njezinu enormnu homofobiju i privrženost brutalno zastarjelim, tradicionalnim vrijednostima (jedna od ljutitih reakcija na moju priču bila je pitanje kako sam se uopće usudila biti s udanom ženom jer, ako je žena bila udana, onda je ona nužno morala imati djecu, a kako sam onda mogla imati aferu s udanom ženom koja je majka? Kako sam mogla biti toliko okrutna prema toj dječici?). Vjerujem da razlog zbog kojeg je publika pogrešno razumjela priču i interpretirala je na način na koji je to napravila nema veze ni s jednom od dvije stvari koje ste naveli – s političkim lažima i/ili mojim rodom. Mislim da razlog, prije svega, ima veze s nepismenošću i niskom razinom razumijevanja pročitanog/poslušanog. Primijetila sam da sve manje i manje ljudi čita cijele rečenice ili sluša analitično nečiji govor, izvedbu i tako dalje. Čini se da je njihovo razumijevanje utemeljeno na impresijama izraženim riječima ili rečenicama, ili čak slikama kojima nedostaje povezanosti, a stoga, dakle, i koherentnosti. Drugi razlog je, vjerujem, općenit nedostatak informacija i glad za tračevima. Treći bi mogao biti sklonost da racionaliziraju stvari koristeći klišeje.

Vaš je pripovjedački glas zajedljiv, ironičan. Zbirka ‘Moj muž’ otvoreno se ruga instituciji braka, muško-ženskim odnosima, poeziji, roditeljstvu... Sve su te teme ‘svete krave’ na prostoru bivše Jugoslavije, pa me zanima jeste li razmišljali o tome kako vaše čitateljice, na primjer, uspijevaju istodobno uživati u vašem ruganju i tradicionalnim vrijednostima koje njeguju izvan književnosti? Kako objašnjavate tu kontradikciju?

Da, razmišljala sam o tome, i slažem se da je u pitanju svojevrsni paradoks, ali ne postoji jedan, pravi odgovor. Jedna od teorija temelji se na mojem utisku da tip ljudi koji moje priče najviše kritiziraju u tim pričama ne prepoznaje sam sebe. Uočavaju osobine kritizirane u priči i smiju im se tako da ih ne prepoznaju kao svoje, nego ih pripisuju ljudima iz svoje okoline. Ima također i onih osoba koji čitaju priče vrlo površno, tako da ne uhvate ironiju koja se iza njih krije, što im priče u zbirci ‘Moj muž” dopuštaju zato što su napisane u prvom licu – a kao takve su možda ugodne, doista ne znam. Na kraju, sigurna sam da postoje i oni koji uživaju u pripovjedačkoj ironiji i cinizmu, koji prepoznaju klopke patrijarhata u kojima i sami sudjeluju, i s kojima na neki način uspijevaju živjeti smijući im se, smijući se sami sebi.

U nizu poezija, priča i romana, kratke priče uvijek zauzimaju liminalnu poziciju: ljudima su draže od pjesama, a istodobno su im manje drage od romana. Što je po vama prednost pripovijetke u odnosu na roman, koji je, ako ništa drugo, financijski isplativije pisati?

Rumena Bužarovska | Author: Marko Prpić/PIXSELL Marko Prpić/PIXSELL

Iako smo zasuti informacijama i zapravo stalno čitamo kratke ulomke iz tekstova, roman i dalje zadržava svoju poziciju najvažnije književne vrste. Dijelom možda zato što tradicionalne, maskuline vrijednosti povezujemo s romanom: dugim, epskim, povijesnim narativom o velikim stvarima koje su muškarci napravili, odnosno o emocijama koje su osjećali dok su te stvari radili. Smatram ovakvu sklonost romanu elitističkom, pogotovo u vrijeme kad je kratka proza prirodniji izbor. Imajte, molim vas, na umu da to ne znači da ne volim formu romana ili da joj se ne divim. Jednostavno, iritira me to što ga preferiraju, isto kao što mi je i ideja romana od 1000 stranica u 21. stoljeću jednako odbojna. Kratke me priče više podsjećaju na stvarni život. One su pabirci naših izbora i svakodnevnih osjećanja, ukratko, one sažimaju značenje čitavog našeg političkog i intimnog života. S obzirom na njihovu kratkoću, kratke priče ne troše riječi: svaki detalj, svaka riječ unutar njih treba biti tu s razlogom. Drugim riječima, dobre kratke priče neće potrošiti ni minutu vašeg vremena.

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović denuncirala je svojevremeno pojam regije i preferira riječ ‘susjedstvo’, jer to naravno implicira da ne živimo pod istim krovom. Je li moguće biti susjed u književnosti ili su odnosi s kolegama piscima nužno incestuozno-obiteljski s obzirom na to da svi jedemo iste riječi, iz iste književne tradicije?

Moje je osobno mišljenje da pisci koji pišu zajedničkim jezikom u zemljama bivše Jugoslavije pripadaju istoj tradiciji. Kad upoznajem djela autora koji dolaze s ovih prostora, kultura, povijest i teme o kojima pišu u književnosti toliko su slične da razlike doživljavam kao lokalne nijanse jedne te iste tradicije. To je velika prednost za književnost, jer što je veća scena, to su autori bolji zbog konkurencije. Stvari su, nažalost, inzularne kod nas, jer naša se književna scena svodi na narod od dva milijuna, a jako malo ljudi od ta dva milijuna uopće želi čitati suvremenu književnost ili književnost općenito. To je naš hendikep. Prijevod je skup i teško da možemo izaći iz začaranog kruga uzajamnog tapšanja po ramenu. Blago vama što imate tu regionalnu scenu koja ne traži da premostite jezičnu barijeru, koliko god obiteljsko-incestuozna ona bila.

Možete li, ukratko, Hrvatima koji Makedoniju svode na Ohrid i makedonsku nacionalnu kuhinju uzvratiti istom mjerom i reći pojednostavljeno kako Makedonci vide Hrvatsku danas? Ima li na tom popisu ičega osim Jadrana?

Rumena Bužarovska | Author: Marko Prpić/PIXSELL Marko Prpić/PIXSELL

Mogu, i to time što se opet sve svodi na isto: hranu, glazbu i ljetovanje. Za Makedonce srednje i starije generacije Jadran je definitivno hit. Uvijek mi je bilo zanimljivo čuti ih kako ga uspoređuju s drugim morima, kao da su eksperti, pa znaju točno koliko je ono ljekovito i kolika se količina soli nalazi u Jadranskome moru u odnosu na Egejsko. Sudeći po njima, Grčka ne valja kao turističko odredište (iako je puno lakše stići do Grčke koja je, zapravo, turistički puno razvijenija i na čijim destinacijama ne nailazimo na ostatke šturog socijalizma koji ne podrazumijeva, recimo, ledenu kavu). I da, zaboravila sam spomenuti hrvatske sapunice. One su također popularne. Nisam sigurna, iskreno, doživljavaju li mlađe generacije Hrvatsku i na koji način i je li im ona uopće dovoljno u fokusu da bi o njoj razmišljali stereotipno.

  • Stranica 2/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.