Čeprkati po prošlosti, traumama iz djetinjstva i postupcima vlastite obitelji te pritom ogoljeti svoj život ne skrivajući sve posljedice koje je odrastanje donijelo sa sobom, bila bi teška zadaća za bilo koga. No upravo se u to upustila mlada domaća novinarka i spisateljica Lucija Tunković u svom romanu prvijencu naziva "Pupčana vrpca". Roman je prošle godine na tržište stigao u izdanju Frakture.
Riječ je o stilski izvrsnom štivu koje bez imalo zadrške progovara o životu autorice od najranijeg djetinjstva i psihičkim posljedicama koje su obiteljske i društvene prilike ostavile na nju. Roman je napisan nakon smrti Lucijina oca i ne možemo ne čestitati joj zbog toga što nas brutalno iskreno, bez srama i uljepšavanja istine, vodi u najskrivenije kutke svog života. Opisuje sivilo Siska, gdje je rođena i odrasla, stavljajući naglasak na disfunkcionalnu obitelj u kojoj je otac zlostavljao majku. A majka, ograničena svojevrsnom emocionalnom invalidnošću, svojim riječima i postupcima razara komadiće ličnosti autorice romana i gura je odmalena u ponor, manjak samopouzdanja i destrukciju.
"Ujutro sam se često prisiljavala natašte ispiti mlijeko pomiješano s toplom vodom, čiji je okus u meni izazivao mučninu, jer me Tata dodirivao samo kad je mislio da imam rak, a Mama mazila samo onda kad bih dobila grčeve ili groznicu. U trenucima nemoći gulila bih i žvakala sirove krumpire jer se pričalo da se od njih dobiva povišena temperatura", jedan je od odlomaka iz romana u kojem Lucija Tunković opisuje manjak roditeljske ljubavi. Prisjeća se i ljetovanja kad je u jednom trenutku sve izgledalo idilično, dok u sljedećem tata šakama udara mamu koja je trudna s njezinom sestrom. Osjećaj tog ljeta, piše autorica, i dalje nosi u sebi kao dvojakost života u kojoj nam istovremeno može biti lijepo i užasno.
Lucija Tunković vrlo otvoreno priča i o seksualnosti, onim prvim trenucima kad ju je spoznala tijekom djetinjstva u samoći svoje sobe, do svega što je iskusila u vezama i odnosima. Progovara o onome što većina najradije prešućuje, priznaje kako je izrasla u mladu osobu nesposobnu suočavati se s posljedicama (zbog čega destruktivno produbljuje probleme bacajući, primjerice, neotvorene račune u smeće) i kako je u njoj cijeloga života zbog svih trauma kipio bijes koji se transformirao u probleme s teškom tjeskobom.
Ova će knjiga neuljepšanom istinitošću u svima koji je pročitaju pokrenuti snažnu lavinu životnih sjećanja i duboko potisnutih emocija, nakon čega će se sve, ako već ne pred drugima, onda pred samim sobom morati nazvati pravim imenom. Jer kako kaže autorica: "Tolstoj je pogriješio. I sve nesretne obitelji nalik su jedna na drugu".
