U Zagreb sam se doselila u rujnu 2014. godine. Možda tek dva mjeseca kasnije naišla sam na obavijest o izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti u organizaciji Arhiva Toše Dabca, posvećenu fotografijama zagrebačke arhitekture. Tad sam znala malo o arhitekturi Zagreba, o Toši Dabcu gotovo ništa. Nakon te izložbe nisam imala što drugo nego pozvoniti na vrata Arhiva, tad još smještenog na prvom katu zgrade na broju 17 u Ilici (odakle je, sigurno, najpitomiji pogled na Ilicu s nekog prozora) i moliti ih da mi pokažu još fotografija. Slagala sam da istražujem za fakultet, ispunila formular koji to dokazuje i satima sjedila s kustosicom Marinom Benažić među kopijama te monografijama i knjigama gdje su fotografije korištene - koliko se toga moglo ispisati uz njegove, naizgled nehajne, prizore s ulica. Samo naizgled, jer upravo je u tome najveća obmana svake velike umjetnosti, ta mogućnost da nas zavara i uvjeri u lakoću. Ratni Zagreb u romanu koji sam tad još naivno pisala je upravo Zagreb Toše Dabca, dogodilo se i da je ovaj sadašnji Zagreb, koji sam upoznala negdje istovremeno kad i njegove fotografije, meni i dalje malo Tošin.
1092
prikaza
Tošo Dabac je fotografirao vlastito strpljenje
1/7
Monografija ‘Tošo Dabac, umjetnik svojega vremena - kritičko čitanje’ konkretan je znanstveni rad, štoviše tema doktorske disertacije autorice Ive Prosoli, što svakako vraća vjeru u akademsku zajednicu
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
