Tri desetljeća kič pop nadrealizma ili neonski horor Davida LaChapellea

Autor čiji su radovi definirali vizualni jezik devedesetih i ranih dvijetisućitih godina, David LaChapelle jedan je od najprepoznatljivijih fotografa svojega doba, ali i umjetnik čija poetika - kombinacija kiča, pop-arta i nadrealizma - nastavlja i danas pulsirati jednako provokativno i prepoznatljivo, oblikujući način na koji promatramo suvremenu fotografiju. Kritičari su ga nazivali 'Fellinijem fotografije', opisujući ga kao majstora hiperrealistične fotografske ikonografije u kojoj se sjedinjuju klasična umjetnost, religija, pop kultura i konzumerizam.

Njegove fotografije nalazile su se na naslovnicama časopisa kao što su Rolling Stone, Vanity Fair, Vogue i GQ, dok su njegove reklamne kampanje za Diesel, Gucci ili Alexandera McQueena ostale upamćene kao kulturni događaji, a ne samo marketinške strategije. Slavne osobe poput Madonne i Michaela Jacksona čekale su u redovima kako bi ih LaChapelle ovjekovječio svojim fotoaparatom, smještajući ih u prizore nalik religijskim oltarnim slikama ili delirijskim snovima, u ambijente koji očaravaju jarkim bojama i odjekuju suptilnom - ili očitom - simbolikom. Njegova umjetnost, međutim, krije daleko više od onoga što je vidljivo na površini. "LaChapelleove fantazije potaknute slavom", kako je napisao jedan kritičar, "kroz šarene i detaljne fotografije odražavaju dublji komentar o opsesijama suvremenog društva." "Možemo se samo diviti njegovoj sposobnosti da predvidi, dijagnosticira i satirizira američke teme ljepote, identiteta i posebnosti."

KRISTIAN KOŽUL Književnost i kultura Fetišizam, sado-mazohizam i kič u ime umjetnosti

LaChapelleovu fotografsku poetiku lako je prepoznati. Saturirane boje koje nadilaze tehničke mogućnosti stvarnosti, scenski postavljeni kadrovi koji nalikuju na kazališne prizore i dramaturgija koja se oslanja na precizno osmišljene slojeve značenja: njegove fotografije gotovo nikad nisu spontano hvatanje trenutka, već su pažljivo konstruirane slike. Premda uglavnom polazi od komercijalnih narudžbi - naslovnica, modnih kampanja, promotivnih vizuala - LaChapelle u svoje radove unosi likovnu kompleksnost koja podjednako dobro pristaje na zidove galerija i na police novinskog kioska. U tom spoju visoke i popularne kulture može se vidjeti snažan oslonac na tradiciju. Njegove kompozicije evociraju raskoš baroka, svjetlo podsjeća na dramatiku Caravaggiovih platna, a teatralnost njegovih modela na manirizam kasne renesanse. Istodobno, predmeti i odjeća potječu iz najbliže trgovine, a izrazi lica protagonista projiciraju ironiju Andyja Warhola. Taj hibrid stvara osjećaj bezvremenosti: njegovi prizori izgledaju kao da su istodobno iz prošlosti i iz budućnosti.

Nije međutim jednostavno odrediti LaChapelleov položaj u panteonu suvremene umjetnosti. Njegov je opus previše ukorijenjen u popularnoj kulturi da bi ga se bez zadrške smjestilo u tradicionalni galerijski kanon, a opet previše kompleksan da bi ga se svrstalo u industriju zabave. Andy Warhol mu je otvorio vrata slave, Salvador Dali mu je omogućio uvid u svijet nadrealizma, američka fotografkinja Cindy Sherman naučila ga je konceptualnom pristupu ulogama, a Jeff Koons dao mu je lekciju iz estetike konzumerizma. Od svih njih puno je toga preuzeo, a ipak je stvorio jedinstvenu, 'lachapelleovsku' umjetničku poetiku. U središtu njegova rada nalazi se pitanje kako slavu pretvoriti u nešto trajnije od vijesti dana, a da pritom ne nestane njezina krhkost. Portretirajući slavne, on ne potvrđuje postojeći imidž, nego ga rastavlja, pojačava i ponovno sklapa u prizor koji djeluje kao mitološka scena. Konzumerizam u njegovim radovima funkcionira dvostruko: zavodljiv je poput reklame, ali istodobno razotkriva vlastitu artificijelnost.

 "Nitko se ne zabavlja kao David LaChapelle"

U vremenima u kojima su granice između umjetnosti i zabave sve fluidnije, LaChapelle ih ni ne pokušava detektirati, već ih pretvara u prostor za igru: on zna da kritika spektakla može biti jednako privlačna kao i sam spektakl. Istodobno, njegovi su radovi duhoviti i nerijetko ironični, pa i autoironični. Slavni fotograf Helmut Newton jednom je rekao da ga nitko tako ne zabavlja kao David LaChapelle. "Mislim da je vrlo bistar, vrlo duhovit i vrlo dobar." Richard Avedon je za njega kazao da "ima potencijal postati Rene Magritte žanra modne fotografije", no nisu baš svi bili oduševljeni. Dio kritičara smatrao je da su njegove fotografije vulgarne i objektivizirajuće, a neki su ga čak optužili da je previše komercijalan i da manipulira svojim modelima. Sam LaChapelle ne pretvara se da je nešto što nije. "Čim usmjerite kameru na nešto, manipulirate slikom... Ako želite stvarnost, sjednite na autobus", rekao je.

David LaChapelle rođen je 11. ožujka 1963. u Hartfordu u američkoj saveznoj državi Connecticut, u obitelji Philipa i Helge LaChapelle. Majka mu je bila izbjeglica iz Litve, koja je na Ellis Island došla početkom šezdesetih godina. Unatoč skromnim okolnostima, na svoju je djecu - David ima brata Philipa i sestru Sonju - prenijela ljubav prema umjetnosti. Prva fotografija koje se LaChapelle sjeća je slika njegove majke koju je u dobi od šest godina snimio na obiteljskom odmoru u Portoriku: u tom je trenutku, kako je puno kasnije rekao, "osjetio strast prema fotografiji". Odrastajući u Hartfordu, isticao se u školskom likovnom programu, iako je bio i žrtva vršnjačkog nasilja. S devet godina obitelj se preselila u Raleigh u Sjevernoj Karolini, gdje je ponovo iskusio maltretiranje zbog svoje seksualnosti. Mali David nije bio sretno dijete, ali znao je da ga u velikom svijetu čeka nešto bolje. U dobi od 15 godina pobjegao je u New York kako bi radio kao pomoćni konobar u kultnom noćnom klubu Studio 54. Kasnije se ipak vratio kući, gdje se upisao u North Carolina School of the Arts na studij slikarstva, premda je već tada počeo razvijati inovativnu foto-tehniku: ručno je oslikavao svoje negative kako bi postigao intenzivne boje prije samog procesa razvijanja fotografija.

Zaposlio ga je Andy Warhol

Godine 1980. ponovno se našao u New Yorku. Imao je samo sedamnaest godina no već je sastavio impresivan fotografski portfolio. Presudni trenutak dogodio se kad je - u Studiju 54 - upoznao Andyja Warhola, koji mu je dao priliku i zaposlio ga kao fotografa u svom časopisu Interview. "Tada sam bio pod jakim utjecajem klasične umjetnosti, osobito talijanske renesanse, i moji su radovi već tada bili figurativni", rekao je LaChapelle. "Pristupao sam stvaranju fotografija poput slika, razigranih živih boja koje u to vrijeme nisu bile uobičajene. Možda se upravo to sviđalo Andyju. On se također divio starim majstorima i mnoga je svoja djela temeljio na renesansnim slikama." Kako bilo, Warhol je prigrlio mladog fotografa iz provincije i dao mu ključni savjet kojega će se LaChapelle držati do danas: "Radi što god želiš, samo se pobrini da na tvojim fotografijama svi izgledaju dobro". Njegov prvi zadatak za Interview bilo je snimanje legendarnih Beastie Boysa na Times Squareu i Coney Islandu. Izgledali su dobro.

Osim u Interviewu, fotografije je uskoro počeo objavljivati i u drugim uglednim časopisima poput Detailsa, The Facea i The New York Times Magazinea, a sredinom osamdesetih povezao se s newyorškom galerijom 303 u kojoj je izlagao svoje ambicioznije radove. A ambicije mu nije nedostajalo, premda je znao i uživati u životu. "Od trenutka kad sam došao u New York radio sam na vlastitoj umjetnosti, dok sam istovremeno uživao u umjetničkoj sceni newyorškog downtowna. Bio sam ili u mračnoj fotografskoj sobi ili u mračnom klubu." S vremenom je izgradio reputaciju fotografa čiji je rad istodobno popkulturno atraktivan i likovno promišljen.

Devedesete godine donijele su mu međunarodnu afirmaciju. Godine 1995. snimio je reklamu za Diesel s motivom poljupca dvojice mornara, smještenu u kontekst proslave mira iz Drugog svjetskog rata, koja je postala jedan od prvih javnih prikaza istospolnog poljupca. Tijekom tog razdoblja osmislio je i vizualno raskošne kampanje za prestižne modne kuće, razvijajući svoju estetiku hiperrealizma i suptilne subverzije. Njegova specifična poetika nadrealističkog kiča donijela mu je globalnu prepoznatljivost. "Nekada me vrijeđala riječ 'kič' jer u Americi ona implicira nedostatak iskrenosti. Međutim, sva svoja djela, bila ona ironična ili ne, radio sam iskreno. U svakom slučaju, moj je cilj stvoriti nešto što drži pažnju gledatelja dulje od nekoliko sekundi." U portretnoj fotografiji sve je češće počeo koristiti vjersku simboliku, kombinirajući teme spasenja, otkupljenja i raja s motivima konzumerizma i pop-kulture. Njegov stilski razvoj bio je dovršen.

Neko je vrijeme krajem osamdesetih živio u Londonu, a ranih se devedesetih za stalno preselio u Los Angeles, gdje se, prirodno, prihvatio rada u drugim medijima - filmu i televiziji. Režirao je glazbene spotove za vrhunske izvođače poput Eltona Johna, Amy Winehouse, Whitney Houston, Britney Spears, Christine Aguilera, Robbieja Williamsa, Mobyja i Jennifer Lopez. Kasnije je snimio i dokumentarne filmove "Krumped", "Rize" i "Unity", u kojima je istražio urbanu plesnu kulturu južne Kalifornije i druge društvene teme. "Prijelaz na rad na filmu bio mi je potpuno prirodan. Moje fotografije su narativne, tako da sam uvijek radio imajući na umu narativ koji ima početak, sredinu i kraj", rekao je. "Ipak, sebe prvenstveno vidim kao fotografa." Svoje fotografske radove izlagao je u prestižnim svjetskim institucijama poput londonskog Barbicana, milanske Palazzo Reale i washingtonske National Portrait Gallery. Njegove fotografske monografije - "LaChapelle Land", "Hotel LaChapelle" i "Heaven to Hell" - potvrdile su status autora čiji rad daleko nadilazi granice komercijalne fotografije.

KOLUMNA DUBRAVKE VRGOĆ Književnost i kultura Ödön voni Horváth otkriva laž koja se krije iza ideološkog kiča

Godine 2006., donio je impulzivnu odluku koja je iznenadila sve njegove prijatelje i kolege, a možda i njega samoga. Napustio je Los Angeles i preselio se u izolirani dio otoka Maui na Havajima. Tamo je kupio kuću usred netaknute prirode koja funkcionira potpuno izvan mreže, s vlastitom proizvodnjom hrane, solarnom energijom i biodizelskim vozilima. "Odrastao sam u prirodi, okružen šumama Connecticuta", kasnije je objasnio. "Kad sam se umorio od dosadnih i nepotrebnih poslova u Los Angelesu, osjetio sam da mi treba odmor i odlučio sam se preseliti na havajski otok Maui kako bih se bavio poljoprivredom." Premda je isprva planirao u potpunosti prekinuti svoju profesionalnu karijeru, jedan poziv da izloži svoje radove u galeriji u Njemačkoj bio je dovoljan da se vrati svojoj prvoj ljubavi. Umjesto motike ponovno se uhvatio fotoaparata. Preseljenje na Havaje zapravo mu je omogućilo novi poticaj u umjetničkom stvaranju. "Život na Havajima me duhovno osnažio. Pronašao sam inspiraciju za cijeli novi opus koji doista odražava moje najranije radove. Napravio sam puni krug." Karijerni zaokret značio je da sada stvara cikluse koji i dalje nose njegovu prepoznatljivu raskoš i narativnost, ali u nešto introspektivnijem ključu, s naglaskom na galerijsku produkciju i s većim udjelom meditativnih i duhovnih tema. Kuću na havajskom otoku je zadržao i u njoj i dalje provodi dobar dio godine.

LaChapelle je široj svjetskoj javnosti ipak najpoznatiji po svojim elaboriranim portretima slavnih ličnosti, koje smješta u različita okruženja, pažljivo izrađene ili još pažljivije improvizirane fotografske setove. Ispred njegovog su objektiva prodefilirale najslavnije osobe našega doba, između ostalih i Elizabeth Taylor, Muhammad Ali, David Beckham, Hillary Clinton, Leonardo Di Caprio, Lady Gaga, Kim Kardashian, Cameron Diaz, Madonna, Michael Jackson, David Bowie, Naomi Campbell, Elton John, Whitney Houston, Stevie Wonder. Popis je jako dugačak. Svoje je protagoniste LaChapelle pokušavao - i uspijevao - prikazati kao božanska bića, svece, mučenike ili anđele koji egzistiraju onkraj obične svakodnevice. "Sve do dana snimanja oni ne znaju ništa o tome u kakvom ću ih okruženju snimati. Nikada im unaprijed ne govorim o svojim idejama jer bi ih to u mnogim slučajevima moglo uplašiti. Kad dođu na snimanje, mogu vidjeti setove, osjetiti atmosferu i osjećati se kao rock zvijezde. Moramo osjetiti međusobno povjerenje, a oni moraju razumjeti moju viziju. Nakon toga gotovo uvijek entuzijastično surađuju. Mnogi od njih došli su do mene jer su željeli dobiti kultnu fotografiju. To je ono što ja radim", rekao je LaChapelle. Te su ikonične fotografije ponajviše zaslužne za njegovu reputaciju, ali su one također pomogle i u stvaranju mitova o slavnima. "Većina slavnih osoba u privatnom se okruženju jako razlikuje od svojih javnih lica, a ipak neki od najuspješnijih među njima su upravo ono što i javno vidite."

Posljednjih godina LaChapelle nastavlja raditi na velikim međunarodnim izložbama i projektima. Njegovi portreti slavnih i dalje su traženi, no sve je više usmjeren na projekte koji spajaju likovnu fotografiju, instalaciju i društveni komentar. Iako često ističe da ne želi biti kritičar suvremene kulture, njegov rad funkcionira upravo kao takav - njegove su fotografije subverzivan zapis epohe u kojoj su granice između umjetnosti, religije i spektakla gotovo nestale. Od mladog fotografa koji je bježao od kuće i radio u noćnom klubu, do jednog od najutjecajnijih vizualnih autora posljednjih desetljeća, LaChapelle je prošao impresivan i ne uvijek lagan put, pritom ostajući vjeran svojoj umjetničkoj viziji.