U jednom svom davnom tekstu napisao sam kako su rusku književnost 20. stoljeća obilježili pisci "jedne knjige", bez obzira na to što je svaki od spomenutih pisaca autor više djela, ali su ostali upamćeni po jednoj jedinoj knjizi. Sve knjige koje sam spomenuo, "Majstor i Margarita" Mihaila Bulgakova, "Crvena konjica" Isaka Babelja, "Priče s Kolime" Varlama Šalamova i roman "Mi" Jevgenija Zamjatina, predstavljaju vrhunce svjetske književnosti 20. stoljeća. Ne bih puno pogriješio da sam na tu listu uvrstio i trojicu ruskih nobelovaca - Borisa Pasternaka, Mihaila Šolohova i Aleksandra Solženjicina i njihovu "jednu knjigu": "Doktora Živaga", "Tihi Don" i monumentalni "Arhipelag Gulag".
Razloge ne treba posebno naglašavati. Period od Oktobarske revolucije pa do Gorbačovljeve Perestrojke obilježila je sveobuhvatna cenzura koja je do Staljinove smrti bila element koji je odlučivao čak i o životu i smrti. Jedna davna, ironična izjava Osipa Mandeljštama, koju je zabilježila Nadežda Mandeljštam u svojim memoarima koji su u Hrvatskoj prevedeni pod nazivom "Strah i nada", na najbolji način opisuje ovaj fenomen: "Samo se u Rusiji poštuje poezija, zbog nje se ljudi ubijaju. Postoji li još negdje mjesto gdje je poezija tako česti motiv za ubojstvo?".
Te godine, kad je predao rukopis svoga romana "Doktor Živago " jednom talijanskom izdavaču, Boris Pasternak je rekao: "Ovim ste pozvani da me gledate kako se suočavam sa streljačkim vodom". Istim modelom poslužio se Aleksandar Solženjicin, kad je prokrijumčario na Zapad svoj rukopis "Arhipelag Gulag". Nasreću, Zamjatin je "preživio" svoju "jednu knjigu", zahvaljujući prije svega činjenici da je roman nastao 1920-ih, prije nego što je u Staljinovu dobu revolucionarni teror poprimio monstruozne oblike. Cjeloviti ruski tekst prvi put je objavljen u Sjedinjenim Američkim Državama 1952. godine. Zamjatin se 1931. pismom obratio osobno Staljinu, nakon čega mu je dopušteno napuštanje Sovjetskog Saveza. U pismu je obećao da se u emigraciji neće baviti "antisovjetskom djelatnošću", čega se pridržavao do kraja života. Umro je u siromaštvu u Parizu 1937. godine. Iza njega je ostao nedovršeni roman o Atili, "Bič Božji", koji nije imao nekog naročitog uspjeha.
Glavni junak romana je D-503
Glavni junak romana je D-503, 32-godišnji graditelj "Integrala", svemirskog broda kojim će se revolucija "proširiti po cijelom svemiru". Cjelokupni "kulturni" život stanovnika Jedinstvene Države, od glazbe pa do pjesništva, odvija se po matematičkim obrascima. Društvo se vodi isključivo logikom ili razumom kao primarnim opravdanjem za zakone ili konstrukt društva. Ponašanje pojedinca temelji se na logici putem formula i jednadžbi koje je zacrtala Jedinstvena Država. Ovo je važno spomenuti, jer je Zamjatin bio brodograđevni inženjer specijaliziran za projektiranje ledolomaca i dobro je poznavao matematiku. Roman je napisan u formi dnevnika koji vodi D-503 koji, zbog kolektivne svijesti u društvu, ne koristi riječ "ja", već isključivo "mi", po čemu je i nazvan roman. Prilikom jedne šetnje, D-503 upozna privlačni I-330 koja je povezana s pokretom otpora čija je baza drvena kuća, jedina stara građevina u Državi, koja je pretvorena u muzej, koja ga odvede ispod "Zelenog zida", gdje on prvi put ugleda prirodu i sunce bez staklene barijere. Tamo naiđe na skupinu buntovnika, ljudi koji žive u prirodi. I-330 ga zamoli da im pomogne ukrasti "Integral" kako bi svrgnuli vlast i pokrenuli novu revoluciju.
Roman predstavlja otvorenu kritiku represivnih i kolektivistički društvenih trendova, kakvi su prevladali u Rusiji nakon Oktobarske revolucije. Društvo je potpuno tehnologizirano, a najviši je ideal približiti se funkcionalnosti strojeva. Načela znanstvenog upravljanja pri radu strojevima oslanjaju se na radove američkog inženjera F. W. Taylora (1856. - 1915.), koji je bio poznat po inovativnim metodama poboljšanja industrijske učinkovitosti koje je sažeo u svojoj knjizi "Principi znanstvenog menadžmenta" iz 1909. godine, što je dovelo do potpune dehumanizacije društva u kojem nije dopušten bilo kakav oblik individualizma.
Zamjatinov "Mi", kao prvi distopijski roman s kojim je započeo jedan žanr koji je u velikoj mjeri obilježio književnost 20. stoljeća, sigurno je jedan od najutjecajnijih romana 20. stoljeća. Izravno je utjecao na "Divni novi svijet" Aldousa Huxleya, koji je objavljen 1932. godine, iako je Huxley to u više navrata negirao tvrdeći da ga je napisao po uzoru na utopijske priče H. G. Wellsa, i to prije nego što je pročitao Zamjatinov roman, što, kad se usporede ova dva romana, naprosto ne stoji. Spomenut ću dva važna motiva koji se podudaraju. U oba romana roditeljstvo ne postoji, već djecu odgaja država, dok je masovna proizvodnja u oba slučaja ideal kojim teži jedno visokotehnologizirano društvo. U Huxleyevu romanu je na pijedestal božanstva izdignut američki industrijalac Henry Ford, izumitelj pokretne proizvodne trake, dok je to kod Zamjatina spomenuti F. W. Taylor.
Mirra Ginsburg (1909. - 2000.), židovsko-američka prevoditeljica ruske književnosti 20. stoljeća, jednom je napisala kako je ruska književnost spala na niske grane jer je bila lišena utjecaja svojih najvažnijih pisaca, uključujući i Zamjatina: "Poput Bulgakova i Babelja, Zamjatin nam daje uvid u ono što je postrevolucionarna ruska književnost mogla postati da neovisnost, smjelost i individualnost nisu bili tako nemilosrdno ugušeni od diktature. Ruski čitatelj - a time i ruski pisac - bio je lišen djela ovih bogatih i plodnih pisaca, a posljedice su, nažalost, tužno očite. Naš sadašnji sustav jedinstven je u svjetskoj povijesti jer, osim svojih fizičkih i ekonomskih ograničenja, zahtijeva od nas potpunu predaju naših duša, kontinuirano i voljno sudjelovanje u općoj, svjesnoj 'laži'. Tom truljenju duše, ovom duhovnom ropstvu, ljudska bića koja žele biti ljudi ne mogu se pokoriti".
