Trump je uz Izrael i ne može pregovarati o Bliskom istoku

Prije nekoliko godina jedan se izraelski pisac zaputio na dugačko putovanje po Zapadnoj obali i Istočnom Jeruzalemu želeći se bez medijskih posrednika osobno uvjeriti kako se živi na tom području i kako razmišljaju ljudi koji svakodnevno proživljavaju palestinsko-izraelski sukob.

Tijekom više od godine dana razgovarao je sa svima onima koji "okupirane teritorije" smatraju svojim domom - od radikalnih židovskih naseljenika, preko sekularnih Židova koji već tri generacije žive u naseljima na Zapadnoj obali, pa do aktivista Hamasa i Fataha te palestinskih očeva kojima su ubijeni maloljetni sinovi. Njegovo je ime Nir Baram, a rezultat je njegova "hodočašća", "osobnog i političkog sazrijevanja", publicistička knjiga "U zemlji iza planina", u kojoj je pokušao nepristrano prikazati suprotstavljena stajališta Izraelaca i Palestinaca.

Žrtva neznanja Kultura Etgar Keret - u domovini izdajnik, u svijetu ubojica

"Jedna od ideja bila je da prikažem maksimalističke zahtjeve obiju strana kako bismo se bolje razumjeli. Izrael treba pokušati razumjeti Palestince, trebamo imati empatije prema palestinskoj katastrofi, trebamo razumjeti palestinsku perspektivu", kaže Baram objašnjavajući svoje motivacije i stavove kojima sigurno nije priskrbio simpatije šire izraelske javnosti. U regiji u kojoj nije bezopasno plivati protiv opće struje, danas 42-godišnji Baram pokazao je da mu ne nedostaje hrabrosti. No on nije samo hrabar - Nir Baram je i veliki pisac.

Njegovi su romani prevedeni na petnaestak jezika, kritika diljem svijeta ga obožava, a u Izraelu je proglašen nasljednikom Amosa Oza. Pošto je prije dvije godine objavila njegovu uspješnicu "Sjenu svijeta", zaprešićka nakladnička kuća Fraktura upravo je u prijevodu Laile Šprajc izdala Baramov roman "Dobri ljudi". Tim nam je povodom Baram u razgovoru za Express otkrio koje su razlike između Palestinaca i Izraelaca, kakva je percepcija Hrvatske u Izraelu te mogu li pisci mijenjati svijet.

Na hrvatskom je nedavno objavljen vaš roman 'Dobri ljudi' koji se bavi običnim ljudima koji zbog oportunističkih razloga postaju suučesnici totalitarnih režima birajući 'manje od dva zla'. Jeste li dok ste pisali knjigu imali na umu današnji svijet? Nismo li svi mi u poziciji da biramo između dva zla?

Naslov romana izražava piščevu ironiju prema vlastitim likovima. Pisan je iz njihove perspektive, što znači da prenosi njihov pogled na svijet. I da, u najvećem broju slučajeva i uz svakakva zamisliva opravdanja, izlike, zatvaranja očiju, izbjegavanja, nesposobnosti prepoznavanja stvarnog značenja njihovih akcija, želja za samoispunjenjem, ali također i strahova – redom osobina koje nisu strane nikome tko živi u današnjem svijetu - oni uspijevaju izbjeći objektivno sagledati svoje ponašanje i smatraju sebe dobrim ljudima. Očito je da ja to njihovo mišljenje ne dijelim. Ali to nikako nije roman o krivnji ili o zlu, nego roman o odgovornosti - što je relevantno pitanje koje si bilo koje društvo u krizi mora u svakom trenutku postavljati: Gdje su granice naše ljudske odgovornosti? Možemo li naprosto, poput Thomasa (lika iz romana), tvrditi da smo apolitični, pa samim time i ne snosimo nikakvu odgovornost? Kako netko u današnje vrijeme zamagljenih horizonata - nasuprot povijesnoj 'naknadnoj pameti' - može znati koji bi bio najbolji put političkog djelovanja? I, možda najvažnije pitanje od svih, ako i zna koji bi to put bio - je li spreman platiti cijenu za njega?

Pitanje političkog djelovanja je tema kojom se često bavite. U svojoj knjizi 'Sjena svijeta' govorite, između ostaloga, o mogućnosti fiktivne globalne revolucije kojom bi se ugrozili postojeći obrasci moći u svijetu. Slični socijalno-politički pokreti u stvarnom svijetu, poput Occupyja, izgubili su zamah, a globalni kapitalistički sustav pokazao se otporan na masovne prosvjede. Jesu li globalne promjene uopće moguće i realne?

Ta se knjiga bavi dinamikom naglih promjena i gubitka kontrole nad ustaljenom ravnotežom među različitim silama, tako da uobičajeni poredak više ne postoji. Mislim da bi se tako nešto moglo dogoditi u sustavu kojemu je svojstveno kanaliziranje novca u ruke malog broja ljudi. Najvažnije je pitanje gdje odlazi novac, kako se dijele resursi i u kojoj su mjeri ljudi u stanju unaprijediti vlastite živote. S druge strane, knjiga se bavi i dosezima zapadnog kapitalističkog sustava nakon Drugog svjetskog rata - ne osporava ih, nego ih predstavlja kao kompleksnu strukturu. Mnogo pripadnika moje generacije koji se opiru kapitalizmu istodobno mu i služe, zbog čega mu se jako teško oduprijeti.

Dolazite iz obitelji koja je duboko uključena u izraelsku politiku. Vaš djed i otac bili su članovi Knesseta i ministri u vladi. Kako otprilike izgledaju političke rasprave u vašoj obitelji? Koliko je vaše bliže okruženje utjecalo na vaše pisanje?

Fraktura

Teško je reći, u nekim sam knjigama bio izrazito kritičan i prema njihovoj ideologiji i prema nekim njihovim osobnim stavovima. Pisac uvijek koristi sve što može - to je nemoguće kontrolirati. Ali su zato oni naučili da moje knjige moraju čitati neopterećeni pitanjem o vlastitoj ulozi u njima.

Rođeni ste u Jeruzalemu, studirali ste u Tel Avivu. Za vanjski svijet Jeruzalem na neki način simbolizira izraelski konzervativizam i religijski ekstremizam, dok se Tel Aviv povezuje s izraelskim liberalizmom i otvorenošću prema svijetu. Koliko je ta predodžba ispravna? Koji je 'pravi' Izrael?

I Jeruzalem i Tel Aviv predstavljaju pravi Izrael, ali njegove različite strane koje zemlju i čine tako jedinstvenom. Jeruzalem je na neki način grad židovske prošlosti u kojemu se prelamaju vjerska iskustva, dok je Tel Aviv izraelski grad u kojemu se u većoj mjeri susreću različite kulture i različite etničke skupine. Mogli bismo reći da je Tel Aviv pozitivan primjer krajobraza koji bi mogao postati budućnost Izraela.

U svojoj knjizi iz 2016. 'U zemlji iza planina' opisali ste jednogodišnje putovanje po Zapadnoj obali i Istočnom Jeruzalemu. Dobro poznajete Palestince i njihov način života: koliko su zapravo različita ta dva naroda? Koliko je različita hebrejska od arapske kulture?

To nije pitanje kulture, nego pitanje prošlosti. Ispričat ću vam priču: Kasno je noću kad napuštamo Nabi Salih, palestinsko selo sjeverozapadno od Ramallaha. Susreli smo se s Manal Tamimi, koja godinama svaki tjedan organizira prosvjede protiv vojske i židovskih naseljenika koji su zauzeli njihovu zemlju. Vozimo se kroz Zapadnu obalu opasno uskom cestom, kraj mene sjedi Michael, redatelj s kojim surađujem na dokumentarcu u povodu 50. obljetnice okupacije. Michael je mlad - ima tek 35 godina - i praktički je od djetinjstva aktivan u ljevičarskoj stranci Meretz, redovito sudjeluje u demonstracijama i svađa se s desničarima na Facebooku. 'Menal je spomenula 194', iznenada ispali u mrak. 'Što je to?'. 'Ne znaš?', kažem iznenađen. 'Ne', odgovara Michael. 'Pa, eto zašto ovdje nikad neće biti mira', odgovaram. Prema Rezoluciji 194 Opće skupštine UN-a, oko 700 tisuća Palestinaca koji se nalaze na Zapadnoj obali ili u susjednim zemljama, pošto su tijekom rata 1948. pobjegli ili bili prisiljeni napustiti teritorij buduće države Izrael, moraju se što prije vratiti svojim domovima ili dobiti odštetu.

Nastavak na sljedećoj stranici...