Bilo je to samo nekoliko minuta prije ili poslije trenutka kad je Donald Trump rekao da on, u ime SAD-a, jednostrano povlači zemlju kojom predsjedava iz nuklearnog sporazuma s Iranom. U tim trenucima Izrael je prijavio "zabrinjavajuće" pokrete iranskih postrojbi u Siriji. Kratko nakon proglašenja povlačenja iz sporazuma, Iran je osuo paljbu projektilima po izraelskim položajima na već pola stoljeća spornoj Golanskoj visoravni.
Iran je rekao da je to osveta za izraelsko bombardiranje baze T4 nedaleko od Palmire u Siriji nekoliko dana ranije, te da je od 67 projektila, Izrael poskidao njih 20. Izrael je rekao da je oborio sve. Uslijedio je masovni napad Izraela po iranskim ciljevima u Siriji. Tako se čini da je francuski predsjednik Emanuel Macron imao pravo kada je tjedan dana ranije rekao da će se SAD povući iz sporazuma s Iranom i da će to prouzročiti rat.
Pritom nije mislio na rat poput sedmogodišnjeg proxy-sukoba u Siriji koji je odnio već stotine tisuća života, nego na nešto puno gore. Nešto toliko loše da su Trumpa unutar sat vremena od proglašenja povijesnog sporazuma koji je predvodio sa Zapada Barack Obama, kritizirali London, Pariz i Berlin, Obama, veći dio politike SAD-a.
Pritom su Moskva, Peking, čak i Ankara u usporedbi s njima bili čak i blagi. Trump je pak ostao s podrškom desničara u SAD-u i Izraelu, točnije vladom Benjamina Netanyahua, te nekim zaljevskim monarhijama, u prvom redu Saudijskom Arabijom. Državnici u EU su u toj priči iste noći po Trumpovom proglašenju javili svijetu, a sva je prilika da su to što glanije išli javiti Teheranu, da EU ostaje u nuklearnom sporazumu s Iranom, tako da je ispalo da ostaju svi osim Donalda Trumpa.
Vrlo brzo se pokazalo da je to doista bilo hitno, jer su u Teheranu politički tvrdolinijaši najavili da bi Iran odmah morao kao odgovor nastaviti s obogaćivanjem urana u sklopu programa proizvodnje nuklearnog oružja što ga je Teheran zbog sporazuma prekinuo. Taj dio EU je zasad, čini se, uspio spriječiti brzom reakcijom, žestokom kritikom Trumpu. Samo dokle... Jedan od nekoliko najgorih problema u ovakvoj situaciji jest to što je iransko-izraelski sukob u Siriji sve do sada godinama bio uglavnom preko posrednika.
Vlada Sirije pozvala je prije nekoliko godina Iran u pomoć u obrani od pobunjenika, vremenom sve više džihadista; od al Kaide do ISIL-a. Rusija je uskočila tek naknadno. Izraelu su paravojne i, navodno, i vojne formacije Irana u Siriji bile prst u oko zbog Hezbolaha u Libanonu u prvom redu, jer je riječ o iranskom savezniku u toj zemlji koji je 2006. iznenađujuće uspio odbiti napad Izraela na tu zemlju. Izrael je zbog toga od 2012. diljem Sirije više od 100 puta udarao iz zraka na ciljeve koje je smatrao iranskima.
Posljednjih mjeseci bilježio se i upad pojedinih dronova Irana u prostor Izraela. No, ono najgore, direktan sukob, činilo se da se neće dogoditi baš zbog nuklearnog sporazuma s Iranom. Bilo je jasno i to da Iran neće uzvraćati Izraelu zbog žestokog bombardiranja baze T4 u Siriji kada je poginulo sedam iranskih vojnika/ militanata. Barem ne tako dugo dok vrijedi sporazum kako Trumpu ne bi dali povod da posluša Netanyahua koji je stalno tražio da SAD iziđe iz sporazuma i da se s Iranom vojnom obračunaju.
A onda je Trump rekao da sporazum više ne vrijedi i između Izraela i Irana, zasad isključivo po Siriji, ali tko zna, počeli su sa strane na stranu letjeti projektili. Sva je prilika da sada Macron, Angela Merkel, pa i Theresa May, moguće i još neki visoki europski političari imaju pune ruke posla da uvjere Teheran da je sporazum i dalje na snazi. Jer ako Iran doista nastavi s obogaćivanjem urana, Izrael će udariti po Iranu, tako je izričito rekao Netanyahu u niz navrata.
Bivši američki zapovjednik, umirovljeni general Wesley Clark, kazao je za CNBC nedavno: "Izrael je nekoliko puta tražio od SAD-a pomoć ili barem podršku u bombardiranju iranskog nuklearnog programa. Pod Obaminom administracijom odgovor je uvijek bio "ne", ali sada s pojavom preklapanja interesa Saudijske Arabije i Izraela, opasnost od rata Izraela i Irana raste." Pritom je teško zamisliti kako bi SAD bio u stanju ostati u takvom razvoju događaja po strani, rekao je Clark.
Najgori scenarij tako ne bi više bio niti totalni rat tih dviju zemalja na Bliskom istoku sa stotinama tisuća žrtava, nego američka, točnije Trumpova intervencija s tko zna kakvim posljedicama, s tko zna kakvim upadima u taj sukob drugih svjetskih sila. Koliko je neodrživo već i ovakvo stanje, ne treba čak niti osluškivati detonacije iz Sirije. Dovoljno je primijetiti da je, s Trumpovim uvođenjem sankcija Iranu, u vodu palo 40 milijardi dolara poslova samo na osnovu narudžbi aviona od Airbusa i Boeinga od Teherana.
Da se ne govori o mnogim tvrtkama iz EU-a, SAD-a u prvom redu, ali i iz cijelog svijeta, tako i iz Rusije i Kine, koje su s Obaminim proglašenjem dogovora s Teheranom pohitale nadoknaditi uslijed sankcija izgubljene godine. Ako vlade zemalja EU-a sada ne uvode sankcije Iranu, a Trump uvodi, hoće li onda Trump zaratiti s tvrtkama iz cijelog svijeta koje posluju s Iranom u skladu s politikama nacionalnih vlada? Zar totalni gospodarski rat?
A što je s cijenom nafte ako se Izrael i Iran nastave sve jače udarati, posljedično ekonomijama po cijelom svijetu? Konačno, skoro nitko nije primijetio da se u noći Trumpovog proglašenja raskidanja s nuklearnim sporazumom s Iranom nešto dogodilo i na samom jugu Arapskog polutoka.
Riječ je o Jemenu, o građanskom ratu u koji je u jednom trenutku uskočila Saudijska Arabija, niz puta na Zapadu kritizirana zbog brojnih žrtava bombardiranja saudijske vojske, zbog humanitarne krize, umiranja od gladi, izbijanja epidemija. Razlog intervenciji Saudijske Arabije su Hutiji na sjevernom, točnije zapadnom dijelu zemlje, i to zato što njih podržava Iran. Otkako je Saudijska Arabija stala napadati ih, nesumnjivo ih je Iran opskrbio projektilima koji mogu pogoditi ciljeve čak u Rijadu. To se i događa, sve češće kako prolazi vrijeme, a u noći Trumpovog raskida sporazuma, opet je poletjelo nekoliko projektila.
