"Tuđman je u hrpi uljeza u politici bio državnik s vizijom"

Koji je vaš stav o Josipu Brozu, koji je Maticu hrvatsku 1971. proglasio središtem tzv. kontrarevolucije i o kojemu ste napisali prilično negativnu natuknicu u 'Enciklopediji' Matice hrvatske, gdje ste naglasili da su mnoge činjenice iz njegova života dvojbene?

Nisam imao razloga mijenjati mišljenje koje sam o Josipu Brozu iznio u leksikografskoj jedinici Matičine 'Enciklopedije'. Mnogi su podaci iz njegova životopisa bili lažni, mnogi prikrivani, mnogi 'prilagođeni'. Dvostruk je, dvojben bio cijeli taj život jer se u njemu sastaju energija zla i velike, iznimne sposobnosti pojedinca. On je inteligentan ilegalac, vrstan organizator, opak progonitelj, hrabar demagog, vješt komunikator, lucidan političar (u svoju korist), tiranin i autokrat, kojega tragovi vode do Bleiburga, Hude jame, na Goli otok, Grgur, u Zenicu i druga mučilišta, koji uvodi besprimjeran kult ličnosti i, u europski prostor, plemenske rituale, kao što je štafeta s palicama na izmišljeni svoj rođendan itd. U 'Enciklopediji' sam dokumentiraniji i precizniji.

Kako se slom Hrvatskog proljeća odrazio na vas i vaš život te na ostale članove uredništva? Kad ste se ponovno pojavili u javnom životu?

Slom tzv. Hrvatskog proljeća stvorio je fizičke, egzistencijalne i psihološke probleme mnogima od nas. Imao sam 32 godine, fakultetsku diplomu, obitelj i dvoje djece, prošao godine nezaposlenosti i, na kraju, dobio radno mjesto u Matici. Poslije Karađorđeva postao sam nepoželjan u svim hrvatskim medijima, svugdje. Trebalo mi je vremena da otkrijem kako u drugim tadašnjim republikama nisu na snazi iste zabrane. U Sloveniji, Srbiji i Crnoj Gori - malo teže u Bosni i Hercegovini - mogao sam objavljivati stručne tekstove u katalozima i periodici te surađivati čak i na velikim izložbama. Jednog sam se kriterija konzekventno držao: bile su to, bez iznimke, hrvatske teme, o hrvatskim umjetnicima i modernoj hrvatskoj umjetnosti. Mogu reći da sam bio dobro i kolegijalno primljen, nikad cenzuriran, nikad kraćen i korektno isplaćen.

Sandra Šimunović/Pixsell

Jednom ste izjavili da vam je iznimno važna ljubav. Je li vam u tim olovnim godinama ljubav pomogla da ostanete centrirani?

Ne bih miješao ljubav i politiku.

Dok ste bili ravnatelj Moderne galerije od 1989. do 2008. godine neki su vas napadali zbog duge obnove zgrade, a drugi kritizirali stalni postav. Kako danas gledate na te napade, kao i na to razdoblje? Je li vam savjest čista?

Na to gledam kako sam i onda gledao. Nitko od mojih kritičara nije bio upućen u opseg poslova, nitko se nije bavio financijskim pitanjima, nitko se nije informirao o tempu investicijskih uplata i razlozima za povremene obustave radova, nitko o nužnosti višekratnih raspisa natječaja za pojedine dionice posla i drugim objektivnim razlozima koji su izazivali odgode rokova primopredaje. Tko je kritizirao stalni postav? Jesu li se ti kritičari legitimirali kao bolji poznavatelji moderne hrvatske umjetnosti i čime? Jesu li bolje od mene poznavali fundus Moderne galerije? Galerijski postav nije smotra pukih želja, nego izlog realno mogućega. Nisam mogao odgovarati i za propuste u otkupnoj politici svojih prethodnika, a dobro znamo da ni oni nisu bili 'slobodni dobavljači', nego da su u fundus Galerije uključivali djela nabavljena od raznoraznih, nipošto galerijskih, otkupnih komisija. Pitanje o 'čistoj savjesti' trebalo bi, dakle, postaviti drugima.

U Hrvatskom tjedniku surađivali ste s Franjom Tuđmanom, kasnije i u časopisu Kolo. Jeste li se slagali s njegovim političkim svjetonazorom? Naime, Tuđman vam je kasnije nudio razne političke funkcije, a u jednoj fazi spominjali su vas i kao predsjedničkog kandidata. Kako danas gledate na te ponude?

Mi smo se približili tijekom priprema za izlazak Hrvatskog tjednika, u samoj Matici, a neke smo djelatnosti, postupke ili termine, u to doba usklađivali. Što se tiče svjetonazorskih pitanja, u toj fazi borbe nije među nama bilo ozbiljnih neslaganja. Ipak, predsjednik je bio gotovo dvadeset godina stariji od mene, imao je drukčije korijene i različitu prošlost, drukčiji odgoj, naobrazbu, drukčije životno iskustvo i neke su razlike bile ne samo očite, nego i razumljive. Moram, međutim, reći da pojedinci pokušavaju osporiti i ono što se osporiti ne može - on je, u hrpi uljeza u sferi politike, bio državnik s vizijom i s odličnim osjećajem za trenutak. Imao je jasne ciljeve, plan njihova ostvarivanja, postupnost u rješavanju kompleksnih pitanja, svijest o međunarodnom položaju i o međunarodnoj uvjetovanosti Hrvatske. Nije mu svaka zamisao bila sretna, ali kome jest? Sebe nisam vidio u politici, ali sam uvijek bio spreman pomoći ako sam ikako mogao. Zapravo sam gorio od želje da se posvetim svojoj struci: napokon bez prepreka, bez blokada, bez zabrana. Tad sam još živio s iluzijom da će Hrvatska trebati (i) povjesničare hrvatske umjetnosti. Nisam mislio da će Moderna galerija ili Matica hrvatska postati važnija od nekog brodogradilišta ili tvornice, ali da ćemo se tako lako odricati identitetskih naših dobara pa i prednosti - nisam očekivao.

Postali ste tajnik Matice hrvatske s 27 godina, a od 2002. bili ste njezin dugogodišnji ravnatelj. Što biste odgovorili kritičarima koji kažu da je takav oblik udruživanja danas nepotreban i preživio jer ne postoji više 'ugroženi identitet hrvatskog narodnog bića'?

Kultura, kulturna dobra, nacionalne kulturne vrednote ne žive samo u trenucima otpora za radikalne njihove ugroženosti - naprotiv, sanjali smo o tome da ih u miru gradimo i nastavljamo kao svoje 'rečenice' kroz dijalog ili konverzaciju pojedinaca i narodâ. Čini mi se da smo ugroženost kulture počeli shvaćati kao uvjet njezina opstanka.

privatni album Igora Zidića

Nakon Anje Šovagović i vi ste, kao i još mnogi, istupili iz Odbora za kulturu HDZ-a rekavši otprilike da se nije poštovala najava o povišenju budžeta za kulturu od jedan posto. Možete li danas objasniti što je bio glavni kamen spoticanja?

Ah, Karamarko. Nisam član ni jedne stranke. Kad me Anja Šovagović, također nestranačka osoba, pozvala da se pridružim Odboru za kulturu HDZ-a odazvao sam se u dobroj vjeri. Mislio sam da je pomoći dužnost. Doživjeli smo svojevrsnu manipulaciju, ponajprije Anja, ali smo tu igru i preživjeli. Bio mi je to zadnji dokaz da ne govorimo istim jezikom. Prekoravam sebe što sam bio naivan da pomislim kako je nekoj politici osobito stalo do nacionalne kulture.

Jednom ste izjavili da se HDZ nije srodio s idejom demokracije. Mislite li i danas jednako? I što danas zamjerate HDZ-u?

Bojim se da je ta rečenica izvučena iz konteksta. Tko se uopće, u nas, srodio s idejom demokracije? Samo pojedinci, uzak krug prosvijećenih ljudi. Ne stranke, nego pojedinci, pa i u njima.

Ako se odmaknemo od afera kao što su špic-papak, koje probleme u hiperpolitiziranom hrvatskom društvu vidite kao najveće? Je li to egzodus mladih iz zemlje, pokušaj određenih grupa branitelja da se nametnu kao neka parasila u zemlji ili je to pak trend reustašizacije, prisutan kod određenih skupina?

Najveći naš problem dugoročno vidim u depopulaciji zemlje. Problem iseljavanja jest, ponajprije, problem gubitka mladosti - stari se ljudi ne iseljavaju. Kad ostajete bez mladih ljudi - ostajete bez budućnosti. Ali ne gubite u njima samo radnike i zaposlenike, nego i onu biološku masu, potenciju, koja osigurava skladnu obnovu stanovništva. Starci neće upravljati traktorima, neće raditi na skelama, neće operirati u bolnicama ni predavati u školama, oni neće biti očevi novorođene djece. Djecu će rađati mlade žene svojim mladim partnerima, negdje drugdje, ne u Hrvatskoj. Djeca, koja od malih nogu odrastu u stranim vrtićima, prođu strane škole i udome se u stranome jeziku - za Hrvatsku su, uglavnom, izgubljena. Što se tiče drugih problema, naveli ste, zapravo, dva: braniteljsko-nasilničke grupe i 'trend reustašizacije'. Ne možemo odium širiti na cijelu i časnu braniteljsku populaciju, a i fenomene 'reustašizacije' treba pojedinačno apostrofirati. Moram reći da vam je ispod radara ostao trend obnove komunističkoga mentaliteta i komunjarske prakse. Zašto nas danas uopće zaokupljuju ta pitanja? Jer ih, u nas, generira upravo ona sfera koja bi ih morala razriješiti: naši neprecizni zakoni i otužna sudska praksa.