"Sedam dobrih godina" - Etgar Keret, Fraktura
Nesrdačno vaš
Kad sam bio dječak, uvijek sam mislio da je Tjedan hebrejske knjige pravi državni praznik, rame uz rame s Danom nezavisnosti, Pashom i Hanukom. Tom prilikom nismo sjedili uz logorsku vatru, igrali se zvrkom ili udarali jedan drugoga plastičnim čekićem po glavi, a za razliku od svih drugih praznika ovaj nije bio prisjećanje na povijesnu pobjedu ili herojski poraz, zbog čega mi je bio još i draži.
Početkom svakog lipnja moja sestra, brat i ja s roditeljima smo pješice odlazili do glavnog trga u Ramat Ganu, gdje su se nalazili deseci stolova pretrpanih knjigama. Svatko od nas imao je pravo izabrati pet naslova. Ponekad je pored svojih knjiga za stolom bio i autor, pa bi nam napisao posvetu. Mojoj sestri to se jako sviđalo. Mene je prilično živciralo.
To što je netko napisao knjigu ne daje mu pravo da črčka po mojem privatnom primjerku – naročito ako mu je rukopis ružan kao ljekarniku i još upotrebljava komplicirane riječi, koje moraš tražiti u rječniku, samo da bi otkrio da je zapravo htio reći: "Uživaj u čitanju." Prošle su godine i premda više nisam dječak, još uvijek me hvata uzbuđenje uoči Tjedna knjige. No sada je to nešto drugačije i prilično stresno iskustvo.
Prije no što sam počeo objavljivati knjige, posvete sam pisao samo kad bih kupio knjigu za poklon nekome od prijatelja. A onda sam jednog dana odjednom počeo potpisivati knjige ljudima koji su ih kupili za sebe i koje nikad prije nisam vidio. Što možeš napisati u knjigu potpunom neznancu koji može biti ama baš sve, od serijskog ubojice do pravednika među narodima?
"Prijateljski" graniči s laži, "S poštovanjem" ne drži vodu, "S najboljim željama" zvuči nekako stričevski, a "Nadam se da ćete uživati u mojoj knjizi!" ljigavo je od prvog N do uskličnika na kraju. Tako da sam prije točno osamnaest godina, u posljednjoj noći svog prvog Tjedna knjige, počeo stvarati svoj vlastiti žanr: izmišljene književne posvete. Ako su knjige same po sebi fikcija, zašto bi onda posvete morale biti stvarne?
"Daniju, koji mi je spasio život kod Litanija. Da nisi dobro stisnuo tu podvezu, ne bi bilo ni mene ni ove knjige." "Mikiju. Zvala me tvoja mama. Spustio sam joj slušalicu. Da se nisi usudio više dolaziti ovamo." "Za Sinaj. Večeras dolazim kasno doma, no ostavio sam ti varivo od graha u hladnjaku." "Za Fajge. Gdje je onih deset šekela koje sam ti posudio? Rekla si dva dana, a već je prošao čitav mjesec. Još uvijek čekam."
"Cikiju. Priznajem da sam se ponio kao govnar. No ako mi tvoja sestra može oprostiti, onda možeš i ti." "Avramu. Nije me briga za rezultat laboratorijskih pretraga. Za mene ćeš uvijek ostati moj tata." "Za Bosmat. Iako si sad s drugim tipom, oboje znamo da ćeš se na kraju vratiti meni."
Sad kad ponovo razmislim, i nakon šamara koji sam zaradio za ovo posljednje, pretpostavljam da nije bilo najpametnije napisati takvu posvetu visokom izbrijanome marincu koji je kupovao knjigu za svoju djevojku, no još uvijek mislim da mi je umjesto zaušnice mogao udijeliti uljudnu opasku.
U svakom slučaju, naučio sam svoju bolnu lekciju, i otad na svakom Tjednu knjige, bez obzira na to što me svrbi dlan da nekom Dudiju ili Šlomiju napišem da sljedeći put kad vidi papir s mojim potpisom, to će biti dopis odvjetničkog ureda, samo duboko udahnem i nažvrljam: "S najboljim željama".
Možda je dosadno, no ne moram strahovati za lice. Pa ako onaj visoki momak i Bosmat čitaju ove retke, samo želim da znaju da se iskreno kajem i da bih im se, iako sa zakašnjenjem, želio ispričati. A tebi, Feige, ako slučajno ovo čitaš: još uvijek čekam svog cenera.
