Tužna istina iza Ježeve kućice: 'U Zagreb dođi da vidiš ježa budalu'

"Nekad mi se čini da je dječja književnost samo jedan vid bježanja od stvarnosti, od sukoba s njom. Od neljudskog svijeta čovjek se spašava vraćanjem u djetinjstvo, izmišljajući novi svijet koji je bolji i ljudskiji od onoga koji ga okružuje." Ova je izjava velikog srpskog i jugoslavenskog pisca Branka Ćopića postala svojevrsni intelektualni poticaj za veliku izložbu "Ježeva kućica - izmišljanje boljeg svijeta", koju su u prosincu 2023. u Muzeju Jugoslavije u Beogradu postavile kustosice Sara Sopić i Mirjana Slavković. Izložbu je u međuvremenu vidjelo više od 150 tisuća ljudi, a sredinom srpnja otvorena je u Srpskom kulturnom centru u Zagrebu, što je njezino prvo gostovanje.

"Citat koji je poslužio kao inspiracija za naslov i za osnovnu strukturu izložbe paradigmatičan je u kontekstu Ćopićeva poimanja svijeta i predstavlja samo jednu u nizu srodnih izjava u kojima se nazire jasan dualizam strašnog i mračnog svijeta stvarnosti i izmaštanog boljeg svijeta koji on stvara za sebe i svoje čitatelje", rekla nam je koautorica izložbe, beogradska povjesničarka umjetnosti Sara Sopić. Vodeći se ovom idejom, autorice su izložbu podijelile u dvije cjeline: prva je posvećena priči "Ježeva kućica" i zamišljena je kao svojevrsna fikcija, a druga se bavi životom Branka Ćopića i ima prije svega dokumentarni karakter. "Iako fizički jasno naglašena, ova granica na izložbi ne funkcionira doslovno. Naime, svijet fikcije isprepleten je s elementima stvarnosti, a piščeva soba, uz dokumentarnu građu, predstavlja i rekreaciju mjesta kreativnosti, odnosno mjesta na kojem nastaju Ćopićeva djela, taj izmaštani bolji svijet."

Branko Ćopić (Hašani kraj Bosanske Krupe, 1915. - Beograd, 1984.) bio je jedan od najpopularnijih jugoslavenskih književnika druge polovice 20. stoljeća, čija je poema "Ježeva kućica" desetljećima bila sastavni dio školske lektire i jedno od najprepoznatljivijih djela uz koje su odrastale generacije djece u bivšoj državi. Njegovu su književnost obilježili humor, toplina i nježnost, te duboko uvjerenje da se i u najtežim vremenima mogu sačuvati ljudskost i dječja sposobnost čuđenja svijetu. Tim je potresniji kontrast s njegovim privatnim životom, obilježenim depresijom i osjećajem usamljenosti, koji je 1984. završio samoubojstvom skokom s beogradskog Brankova mosta. Premda su i njegove knjige za odrasle imale veliku čitanost, poema za djecu "Ježeva kućica" - izvorno objavljena 1957. godine u Sarajevu - ostaje najvažnije Ćopićevo literarno nasljeđe. "Po šumi, širom, bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta. I vuk i medo, pa čak i ovca, poznaju ježa, slavnoga lovca." "Poći ću s vama, jer volim šalu, hoću da vidim ježa - budalu!" "Ma kakav bio moj rodni prag, on mi je ipak mio i drag. Prost je i skroman, ali je moj, tu sam slobodan i gazda svoj."

Teško bi bilo pronaći nekoga iz generacija koje su odrastale u bivšoj Jugoslaviji tko se tijekom djetinjstva nije susreo s Ćopićevim stihovima. Ipak, glavna poruka "Ježeve kućice" nije samo da je "svugdje lijepo, a kod kuće najljepše", iako je upravo to najpoznatija razina na kojoj se djelo čita. Riječ je o mnogo slojevitijoj priči koja govori o dostojanstvu, identitetu i pravu na vlastiti način života. "Ta poema zauzima posebno mjesto u sjećanjima na djetinjstvo brojnih generacija rođenih u Jugoslaviji", kaže Sopić. "I danas, sedam desetljeća nakon objavljivanja, ovo književno djelo predstavlja polje identifikacije, zajedničko mjesto sjećanja koje zajednice s ovih prostora odlučuju čuvati kao važan dio nematerijalne kulturne baštine, iako su se društveno-političke okolnosti potpuno promijenile. Ova izložba upravo nastoji ponuditi odgovor na pitanje zašto nam je ova priča važna, i to je jedno pitanje na koje su odgovarali svi naši intervjuirani suradnici."

Izložba je nastala u suradnji s djecom iz Beograda, Zagreba i Sarajeva. Zanima nas kako je konkretno izgledao taj proces. "Kako je dio izložbe koji interpretira samu priču zamišljen kao 'bolji svijet' u kojem vladaju zakoni dječje mašte, koji treba probuditi onaj osjećaj sigurnosti koji se uglavnom veže uz djetinjstvo, bilo je jasno da se ovaj dio postava mora potpuno ravnopravno osmišljavati zajedno s djecom", govori Sopić. Kustosice nisu željele publiku odvajati na djecu i odrasle, već je ideja bila stvaranje izložbe kao zajedničkog iskustva u kojem će se odrasli djelomično vratiti u svijet svog djetinjstva, a djeca osjećati 'kao kod kuće'. "Na samom početku rada na izložbi realiziran je niz radionica s djecom u dobi od pet do deset godina i to u Beogradu (Muzej Jugoslavije), Zagrebu (Etnografski muzej) i Sarajevu (Historijski muzej BiH). Radionice su počinjale čitanjem priče jer je ideja bila steći dojam o tome što je djeci zanimljivo u priči, kako je razumiju, kako tumače likove, kako reagiraju na dijelove priče. Rasprava bi se zatim nastavila na teme koje proizlaze iz priče poput doma, prijateljstva, ismijavanja onih koji su drugačiji...", kaže Sopić.

Drugi dio radionice smještao je djecu u svojevrsnu ulogu 'arhitekata' postava i imao je za cilj prikupljanje ideja kako bi oni napravili izložbu posvećenu ovoj priči. "Tijekom ovog dijela radionica djeca su bila potpuno ohrabrivana da maštaju i iznose sve svoje ideje, od rješenja za najsitnije detalje do tumačenja glavnih problema poput pitanja kako stvoriti šumu od izložbenog prostora. Metodologija radionica bila je ista u sva tri muzeja, a svaka realizirana radionica donosila je pregršt zanimljivih zapažanja, duhovitih opaski i niz različitih ideja što bi to najbolje preobrazilo praznu izložbenu dvoranu u prostor koji bi oni rado istraživali i posjetili", naglašava Sopić. Analizom rezultata radionica izdvojena su ona zapažanja koja su se najčešće ponavljala u različitim kategorijama. "Iako u priči samo Jež i Lisica imaju kuće, djeca su bez iznimke detaljno opisivala okruženje u kojem životinje iz priče borave, stvarajući za svaku od njih dom koji bi joj odgovarao u odnosu na to kako ih zamišljaju i koje im osobine pripisuju. Dojmovi o tome kakve su životinje generirali su kustoske odluke o tome koje će teme biti smještene u njihovim prostorima."

Osim predmeta iz Muzeja Jugoslavije, autorice izložbe koristile su građu SANU-a i Zadužbine Branka Ćopića. Saru Sopić pitali smo koji su najzanimljiviji dokumentarni izlošci koje publika može vidjeti. "U dijelu izložbe koji se bavi životom Branka Ćopića publika će, prateći kronološku liniju, imati priliku vidjeti originalne dokumente poput školskih svjedodžbi, rukopisa pojedinih djela, prva izdanja i knjige iz piščeve knjižnice, rekonstrukciju radne sobe sa slikama iz piščeve zbirke, ali i dokumentaciju koja je pratila saslušanja u Centralnom komitetu nakon ispitivanja, dnevničke zapise, osobne predmete pa i samu oproštajnu poruku koju je Ćopić ostavio u svom radnom stolu prije nego što je okončao svoj život", rekla je.

Zagrebački postav izložbe "Ježeva kućica - izmišljanje boljeg svijeta" - prvo gostovanje izvan matičnog beogradskog muzeja - organiziran je u suradnji Muzeja Jugoslavije i Srpskog kulturnog društva "Prosvjeta", uz financijsku potporu vladinog Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. "To da je Zagreb prvo gostovanje izložbe nije slučajnost", govori Sopić. "Naime, ne samo da su djeca iz ovog grada svojim idejama sustvarala ovu izložbu nego su i brojni suradnici i suradnice poput Željke Jelavić, Dubravke Zima, Marijane Hameršak, Tvrtka Jakovine, Borisa Rašete... dali iznimno važan doprinos. Zanimljivo je da se i izdavačka kuća koja objavljuje ovu poemu, 'Naša djeca', nalazi upravo u Zagrebu, ali i sin ilustratora Vilka Glihe Selana, autora ilustracija najprepoznatljivijeg izdanja ove poeme, Zoran Gliha, živi i radi u Zagrebu. Intervjue sa svim spomenutim suradnicima publika će moći pogledati na postavu. Radujem se vidjeti kakva će biti percepcija izložbe u Zagrebu i iskreno se nadam da će je zagrebačka publika voljeti jednako kao i beogradska."