Kultura
1924 prikaza

'U hrvatskoj politici niti ne postoje drugi osim najgorih'

Nastavak sa stranice: 1

Je li vam rad na 'Selidbi' po nečemu bio drugačiji od prethodnih romana kojima slažete mozaik vaše obitelji? Doima se posebno potresnim. Kad se, naime, isprazni od sjećanja, prostor gubi smisao. 'Prodao bih Sepetarevac. Ali ne budzašto... Naše je vrijeme isteklo', završavate kronologiju selidbe. A vaše Sarajevo? Možete li ući u lik turista i pogledati taj, doista, 'novi grad za nove ljude': to bi bilo intrigantno...

Osnovni problem pri pisanju 'Selidbe', ali i prethodnih, već spomenutih knjiga autofikcijskog, obiteljskog ciklusa, u pronalaženju je načina da se materijal preuzet iz stvarnosti prispodobi proznom tekstu i fikciji. Stvarnost je, naime, neuvjerljiva, a ponekad i nevjerojatna. Ono što je u životu moguće i uobičajeno, ne samo da je u priči, u romanu, u fikciji nemoguće, nego je negativno postavljeno prema književnosti uopće. Stvarnost je u tom smislu kao bakterija plućne kuge od koje onda postradaju i svi potencijalni književni likovi, zajedno s prostorom i vremenom koji bi trebali činiti njihov svijet. Neusporedivo je lakše i ugodnije izmišljati, izmaštavati svijet, nego ga graditi od meterijala koji su prerađivani iz stvarnosti. Osim što je to lakše, paradoksalno je i da zahtijeva manji angažman imaginacije. A kad je riječ o pogledu na svijet i na grad očima turista, čini se to privlačnim i zamamnim, ali, nažalost, i nemogućim. Mi ne možemo očima stranca gledati svijet od kojeg smo načinjeni. Tako ni rodni grad ne možemo vidjeti kao da ga gledamo prvi put. Kad bi to bilo moguće, vjerojatno bi bilo i smrtonosno. Kao vremeplovom doplovite u neku blisku prošlost, sretnete sebe samog i još si zagledate u oči. Ne samo da je smrtonosno, nego tako vjerojatno i izgleda smrt. Pritom, ne mislim da sam načinjen od Sarajeva niti da sam toliko bitno određen činjenicom da sam odrastao tamo, a ne, recimo, u Pisarovini, Bugojnu ili Bukureštu. Ali u mojim očima su slike Sarajeva jedna senzacionalna fotodokumentacija koju je nemoguće prebrisati, a da se ne prebrišem i cijeli ja. Da bih turističkim očima gledao Sarajevo morao bih u glavi imati neki drugi kontingent slika, a tad ovo već više ne bih ni bio ja. Recimo, postoji nešto vrlo zanimljivo: iako već 25 godina živim u Zagrebu, prizorište mojih snova je u Sarajevu. Ako se san odvija u zatvorenom, često sam u Zagrebu, ali čim u snu izađem na ulicu, ta ulica je sarajevska. Istina, nekad se dogodi da sanjam Zagreb, ali tako da se u sljedećem kadru nađem u Sarajevu. Nikad se obrnuto ne dogodi, da se san započet u Sarajevu nastavi negdje drugdje. Ta neporeciva i neotklonjiva logika snova o kojoj bi, uzgred rečeno, jednom vrijedilo pisati, i to opet u fikcionalnom, a ne u nonfikcionalnom tekstu, valjda nešto govori o o budnoj perspektivi sanjača.

Miljenko Jergović | Author: Žarko Bašić/ PIXSELL Žarko Bašić/ PIXSELL

A Zagreb? Stanujete na njegovu rubu. Gradu po mjeri šik-turizma za 'sve koje se osjećaju mladima'? Po insajderskom dojmu, jedino u ovakvu formulu stane današnji (centar) Zagreba. U romanu ste, recimo, spomenuli arhitekta Nina Filipovića (1934.) koji je početkom 1980-ih radio interpolaciju hotela Dubrovnik i tako vam omogućio nezaboravnu vizuru Zagreba, kojega više nema. Filipović, recimo, čitavog života nije napuštao 'svoj Zagreb' dulje od dva tjedna, jer 'nije imao zašto'... Dok se vaš pripovjedač često 'brani' od sentimentalnosti sjećanja: je li to moguće? U ime čega? Ima li što, gdje u gradu u kojemu stanujete, što vas još inspirira? Čovjek može naprosto 'živjeti u gradovima' kao iluziju srednjoklasnog života...

Sa Zagrebom imam jedan vrlo neobičan problem, i on me zaokuplja svih ovih mojih 25 zagrebačkih godina. Naime, nikako mi ne uspijeva da pronađem one prijeratne zagrebačke ulice kojima sam se kretao, prijeratne klubove i kafiće, trgove, Gornji grad, Kinoteku s prvim projekcijama u devet ujutro, grandiozni antikvarijat na Zrinjevcu... Ali, što je najzagonetnije, ne pronalazim mirise, boje ni glasove onoga Zagreba u koji sam dolazio kao povlašteni i, priznat ću, prilično fascinirani turist. Volio sam taj grad onom bezumnom i bespogovornom ljubavlju kojom se vole mjesta koja ne poznajemo, a za koja nas veže naka snažna pozitivna predrasuda. Zagreb je za mene bio grad iz proza i eseja Miroslava Krleže, grad u kojemu se odvija Marinkovićev 'Kiklop', grad iz Kovačeva 'Uvoda u drugi život', iz dječačkih romana Ivana Kušana, iz Reisingerovih stripova, iz dramske televizijske serije 'Nepokoreni grad', ali iznad svega drugog Zagreb je bio grad iz mladosti, ali vrlo rječite i bezbroj puta ispričane, mojih djeda, bake, bakinih brata i sestre. Istina, svi oni su preko Zagreba išli rodbini u Beč te na studije, u provod i kupovinu. Istina, tetka Lola je s dundom Andrijom godinu i pol živjela u Jurišićevoj. Tu su kupili stan, ali im se onda, jednog subotnjeg jutra dok su bili na tržnici na Dolcu, profundao strop, dnevni boravak susjeda s gornjeg kata jednostavno se našao u njihovu dnevnom boravku, što je bio dovoljno dobar povod da se iz istih stopa vrate u Dubrovnik. Ne znam kad su prodali taj stan, ali znam na kojem je broju bio, pa se i danas čežnjivo zagledam u prozore iza kojih je devetsto trideset i neke stanovala tetka Lola. Eto, o tom Zagrebu često razmišljam, živo sam ga, poznavao i osjećao dok sam u Zagreb dolazio kao turist, a nestao je čim sam se tu naselio. Može li mi netko reći što se to dogodilo i gdje je taj moj Zagreb? Gdje god bio, i taj grad je moja tema, samo što je, kao i Sarajevo uostalom, situiran u nekom drugom vremenu.

I još malo o sentimentima. Ovo je ljeto Hrvatima, sjećamo se, bilo megasentimentalno. Neviđenih razmjera emotivno-spontano kolektivnih, u povodu uspjeha domaće nogometne reprezentacije, potom i u ispraćaju Olivera Dragojevića. U parafrazi stihova Oliverove pjesme 'Hrvatska, puna sentimenta'. Što kažete? Otkud takav 'emotivni višak u narodu' ? Ako je to 'višak', o čemu govori?

Nije riječ ni o kakvom emotivnom višku, nego, upravo suprotno, o manjku, emocionalnom, intelektualnom i svakom drugom. Vjerojatno najprije o manjku imaginativnih moći i o emocionalnoj tuposti kao posljedici duboke duhovne zapuštenosti društva. U zemlji u kojoj novine gotovo da i ne postoje, u kojoj je, zahvaljujući tabloidima i idiotskim televizijskim stanicama - ne znaš koja je gora, državni HTV ili preostali komercijalni šrot - samo krajnje radikalizirana, te samim tim lažna i lažljiva emocija vrijedna pažnje, u takvoj zemlji samo ceremonijali općenarodnog mahnitanja pri velikim sportskim pobjedama ili na karminama za onih nekoliko preostalih popkulturnih zvijezda iz vremena Jugoslavije, mogu na čas probiti tupost i potmulu mržnju svakodnevice. Nikoga ovdje neće dirnuti što policija premlaćuje i pljačka sirijske i afganistanske izbjeglice, što se puca po zatvorenim izbjegličkim kombijima niti što na hrvatskim granicama ginu djeca. Zapravo, ništa više ovdje nikoga ne može dirnuti, osim ako se tabloidi ne potrude da iskreiraju prigodnu kampanju. Recimo da sakupe novac za liječenje nekog bolesnog djeteta. Podrazumijeva se isključivo hrvatskog djeteta.

A politika u Hrvatskoj? Je li, kako se često medijski nameće, došlo takozvano postpolitičko vrijeme gdje old school pravila primitivne domaće političke estrade više nikoga ne diraju? Ili ta strast za provjerom vijesti u svaku uru na domaćoj televiziji i radiju u Hrvata neće jenjati...

Ne znam baš da politika nikoga ne dira. To ćemo uostalom vidjeti na sljedećim izborima kad će, predmnijevam, oni najgori požnjeti najbolje rezultate. Istina, u aktualnoj hrvatskoj politici teško bi se koga drugog i našlo osim najgorih.

Miljenko Jergović | Author: Goran Stanzl/PIXSELL Goran Stanzl/PIXSELL

I moramo se, na kraju, dotaći jedne od najcitiranijih rečenica vaše 'Selidbe'. Kažete: 'Novinarstvo je muzika za ljude bez sluha..., a književnost koja se piše da bi je čitali oni koji nemaju talenta da čitaju književnost'. I komentirali ste već, ono o novinarstvu je 'zgodna dosjetka'. Ako je, dakle, novinski tekst po defaultu drugorazredna, ako ne i posve promašena stvar za bonkuloviće i ljude visokog sluha, što da takvi tek rade s lošom književnošću? Kultura je opasno oružje. Kad je unižena, pauperizirana i deklasirana kao naša, kakvo joj je djelovanje?

Nedavno je protekao Festival svjetske književnosti, jedna po svemu dobra kulturna manifestacija, na kojoj su sudjelovali i neki zbilja važni europski pisci, pisci od kojih bi se među živima doista teško našlo boljih i važnijih. Nije to bila neka drugorazredna ekipa zadužena za istočnoeuropsku sirotinju, kakva nam obično dolazi ne samo kad je o književnosti riječ. Bili su Olga Tokarczuk i Georgij Gospodinov, možda dvoje u ovom trenutku najzanimljivijih europskih prozaista, ali bio je, recimo, i András Forgách, Mađar, autor apsolutno zadivljujućeg dokumentarnog romana, napisanog uz pomoć policijskih dosjea, o svojim roditeljima koji su bili Židovi i suradnici komunističkih tajnih službi. Osim što je sama po sebi jedno književno čudo, Forgácheva je knjiga važna publici zemlje u kojoj također žive neki ljudi čiji su roditelji bili policijski doušnici, a koja pritom, ova zemlja, nikad nije do kraja otvorila kartoteke komunističke tajne policije. Međutim, na popodnevnom nastupu koji je Forgách dijelio s našom Slavenkom Drakulić bilo je, možda, osamdesetak ljudi. Na Gospodinovu ih je bilo još i manje. Olgu Tokarczuk je, istina, dočekala gotovo puna dvorana, jer se radilo o programu otvorenja. Ali na večeri zatvaranja festivala, na nastupu Frédérica Beigbedera, bilo je više od petsto ljudi, s tim da neki nisu mogli ni ući jer su sve karte bile rasprodane. Eto, to vam je odgovor na vaše pitanje i to je ono što loša književnost može proizvesti u lošem društvu. I naravno da na televiziji i na naslovnicama tabloida nije bilo ni Gospodinova, ni Tokarczuk, a da o Forgáchu i ne govorimo. Bio je Beigbeder. I nije problem što je bio, nego je problem u tome što nema nikog da onoj publici od pet stotina ljudi, a onda i svima drugima, kaže da je ono što piše Beigbeder loša književnosti, a da je ono što piše Olga Tokarczuk dobra književnost. Naravno da ljudi imaju pravo na lošu književnost, ali frustrira to što ova zemlja više nema potrebu razlikovanja dobrog i lošeg. A onda ni dobra i zla. Duboko vjerujem da je moralnom, etičkom izopačenju prethodilo estetsko izopačenje. Lošoj politici prethodila je loša književnost.

  • Stranica 2/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.