A sad na teren domaćeg filma. Gledamo li šireuropski ili ne daj bože još dalji plan, kako vam zvuči pitanje o 'ugledu hrvatskog filma'? Ima li smisla? Je li to protonacionalistička tlapnja, promašeni kut? Može li se uopće raditi na ugledu nacionalne kinematografije?
Može i mora. I nije to nikakva protonacionalistička tlapnja. Hrvatski film u europskom i širem kontekstu nikad nije imao ugled kakav je zasluživao. Razlog tome nije u ikakvim bjelosvjetskim zavjerama. Jer vrlo jednostavno, nikad ni jedna hrvatska kulturna politika nije uložila dovoljno truda u prezentaciju naše baštine izvan Hrvatske. Štoviše, naši najveći autori, poput Branka Bauera ili Zorana Tadića, nisu dovoljno revalorizirani ni unutar domaće kulture, pa kako onda očekivati da ih netko cijeni u Švedskoj ili na Madagaskaru?
U instituciju HAZU mi, recimo, nismo svojedobno primili genijalnog profesora i rodonačelnika domaće filmologije Antu Peterlića, niti smo ondje pozvali važnu pojavu za suvremenu domaću filmologiju Hrvoja Turkovića: što onda možemo očekivati? Posljednjih je godina prvi put hrvatski film izvan naših granica bio 'brendiraniji' nego unutar njih: zapravo, cijenjeniji je bio filmski sustav od samih filmova. Svejedno, mi smo se čovjeka koji je za to bio najzaslužniji odrekli - kao da uopće nije riječ o čovjeku.
Bili ste umjetnički savjetnik za igrani film HAVC-a u vrijeme bivšeg ravnatelja Hrvoja Hribara. Otkako je na toj funkciji Daniel Rafaelić, HAVC kao da više nije javna tema? Možda zato što su javnost umorili agresivni napori desničarskih paraudruga koje su se petljale u proizvodnju domaćeg filma. Pa jesu li te parapolitičke snage naštetile ugledu filma, filmske proizvodnje i institucije HAVC-a? Ili je sistem HAVC-a dovoljno čvrst da 'radi sam po sebi'?
Znate što, otkako sam prešao četrdesetu, više no filmove gledam nogometne utakmice. Pronašao sam i neko filozofsko opravdanje za to: umoran sam od toga da sam uvijek luzer, da ekipe za koje navijam uvijek gube. A čini mi se da u nogometu dobre stvari ipak traju dulje nego u kulturi. Kad krene 'Žica', znate da će Lestera i McNultyja prije ili kasnije izbaciti iz policije. Kad počnete čitati bilo koji pozniji roman Jamesa Ellroya, znate da će ljudskost junake koštati života. Kad počnete čitati Novi zavjet, znate da će Isus biti raspet.
Kad igra Barcelona, međutim, nije sve izgubljeno. Od vremena Cruyffa kao trenera, dakle već 30-ak godina, događa se da momčad koja igra najatraktivniji nogomet, s najmanje prekršaja i najviše dodavanja, povremeno osvaja najvažnije trofeje. To je čudo kojemu se sve više ljudi iz sfere kulture klanja. Nigdje u umjetnosti niti u kulturnoj politici ne možemo pronaći sličan primjer. Da je serija 'Žica' trajala stotinu sezona, nikad ne bi osvojila Emmy. Kaurismaki nikad neće dobiti Oscara, Le Carre ili James Ellroy nikad neće dobiti Nobela. Barca je pak uzela pet Liga prvaka.
Prije 70 godina bilo je moguće da Oscara dobije jedan John Ford: što sad više nije moguće. Istina, pobijede mediokriteti i u nogometu, ali ipak je Xavi osvojio sve moguće trofeje, Iniesta zabio gol u produžetku finala Svjetskog prvenstva, a Messi pet puta osvojio Zlatnu loptu i osvojit će je još toliko. Takve pravde nema ni na filmu ni u kulturu ni u životu, niti će je ikad više biti. Ima je u nogometu. U nogometu dobre stvari imaju dulji vijek trajanja. Zato više gledam nogomet i čitam o nogometu nego o filmu: recimo sjajne tekstove koje pišu dečki na Telesportu.
Kad je riječ o domaćem filmu u domaćem dvorištu, logično se gleda prema 'onom' festivalskom događaju u pulskoj Areni. Ili je to sad pogrešno i nelogično jer domaći, kao i svi europski filmovi, imaju festivalski život šireg horizonta? Pa Pula dođe kao turistički meni domaćeg filma...
Volim Pulu. Pula mi je jedan od najdražih gradova u kojima sam bio. Zagreb, Los Angeles i Pula: sva tri grada izgledaju kao beskrajni Žitnjak, beskrajno tužni gradovi. Ali tko će ih voljeti ako ne mi? Koautor sam, s Tomislavom Mršićem, tužnog i nesretnog dokumentarnog film 'Pula povjerljivo'. Organizatori festivala iz Pule su nas, ne jedanput, molili da ga ne emitiramo u danima festivala - eto koliko im je tužan. U njemu, naime, Zvonimir Berković kaže da je 'Pulski festival bio apsurdan festival u apsurdnom gradu u apsurdnoj kinematografiji i apsurdnoj zemlji te da je najveći apsurd da danas netko o tome više uopće govori'. No koliko god Pulski festival možda djelovao arhaično i koliko god se filmski svijet promijenio, teško je zamisliti ljepšu pozornicu za neki film od pulske Arene.
Pripremate nekoliko zanimljivih, točnije kazano vrijednih i promišljenih filmskih ciklusa. Primjerice, izbor poljske kinematografije, probrani naslovi Roberta Rosselinija? Što je tu ideja?
Strategija filmskog programa HTV3 vrlo je jednostavna: prikazati što je moguće više vrijednih filmova najrazličitijih mogućih autora, kinematografija i epoha, u rasponu od recimo meksičkih komedija glasovitog komičara Maria Morena 'Cantinflasa' pa sve do filmova Alaina Robbe-Grilleta, da navedemo dvije krajnosti koje će gledatelji moći vidjeti idućih nekoliko mjeseci. Cilj je prikazivati, sustavno, ono što je najbolje: komercijalno i nekomercijalno, 'visoko' i 'nisko', američko i neameričko, i to s naglaskom na filmove koje je teško pronaći i na alternativnim internetskim platformama. Lav Tolstoj i braća Taviani, Busquets, Xavi i Iniesta - držanje filmova u posjedu i dodavanje: e pa to je istinsko filmsko prosvjetiteljstvo!
