Venko Andonovski: Fenomen visoke tiraže i poetike

Književnosti regije, sintagma kojom već neko vrijeme punimo razgovore i tekstove, obično podrazumijeva “književnost za koju nije potreban prijevod”, čime automatski iz igre ispadaju slovenska i makedonska književnost koje bi tu također trebale, ali u mnogim slučajevima ne mogu biti. Recentna makedonska književnost, tako, osim rijetkih iznimaka, uglavnom je prevođena više-manje sporadično, kao iznimka, a ne kao pravilo, osim u slučajevima “umrežavanja” mlađih generacija pisaca koji svoj “život regije” žive u virtualnim vodama, međusobnoj suradnji i poznanstvima. Slučaj Venka Andonovskog (1964.) ipak je nešto drugačiji, što proizlazi iz nekoliko za toga pisca komparativnih prednosti. S jedne strane, riječ je o prozaiku, dramskom piscu, esejistu i profesoru makedonske i hrvatske književnosti na Filološkom fakultetu u Skoplju, koji u svojoj matičnoj književnosti slovi za netipičnog hitmakera. Njegov roman “Pupak svijeta”, koji je osvojio uglednu međunarodnu nagradu “Balkanika”, prodan je u nevjerojatnih 11.000 primjeraka, što je donekle ponovio i romanom “Vještica”, a on je upravo druga od tri prednosti da bi se “dokopalo” hrvatskog čitatelja, jer se jednim dijelom roman zbiva i u Hrvatskoj, što je dobrodošao “triger” za hrvatske nakladnike. Treća je prednost ili razlog relativne “pokrivenosti” knjigama Venka Andonovskog povezanost s vrsnim prevoditeljom, profesorom Borislavom Pavlovskim, a poznato je kako prevoditelji često preuzimaju i ulogu književnog agenta. Svakome tko je ikad barem zavirio u romane ovoga pisca jasno je kako je riječ o netipičnom fenomenu u kojem se spajaju visoki tiraži i poetika koja nema ništa zajedničko s tipičnim bestselerima. Dapače, romani Venka Andonovskog proizlaze iz postmodernističkog pripovjednog iskustva, opskrbljeni su tipičnim postmodernističkim inventarom mistifikacije autorstva, kolažiranja, citiranja, funkcioniraju kao roman-zrcalo... i zapravo nisu tako jednostavni za čitanje.