Književnosti regije, sintagma kojom već neko vrijeme punimo razgovore i tekstove, obično podrazumijeva “književnost za koju nije potreban prijevod”, čime automatski iz igre ispadaju slovenska i makedonska književnost koje bi tu također trebale, ali u mnogim slučajevima ne mogu biti. Recentna makedonska književnost, tako, osim rijetkih iznimaka, uglavnom je prevođena više-manje sporadično, kao iznimka, a ne kao pravilo, osim u slučajevima “umrežavanja” mlađih generacija pisaca koji svoj “život regije” žive u virtualnim vodama, međusobnoj suradnji i poznanstvima. Slučaj Venka Andonovskog (1964.) ipak je nešto drugačiji, što proizlazi iz nekoliko za toga pisca komparativnih prednosti. S jedne strane, riječ je o prozaiku, dramskom piscu, esejistu i profesoru makedonske i hrvatske književnosti na Filološkom fakultetu u Skoplju, koji u svojoj matičnoj književnosti slovi za netipičnog hitmakera. Njegov roman “Pupak svijeta”, koji je osvojio uglednu međunarodnu nagradu “Balkanika”, prodan je u nevjerojatnih 11.000 primjeraka, što je donekle ponovio i romanom “Vještica”, a on je upravo druga od tri prednosti da bi se “dokopalo” hrvatskog čitatelja, jer se jednim dijelom roman zbiva i u Hrvatskoj, što je dobrodošao “triger” za hrvatske nakladnike. Treća je prednost ili razlog relativne “pokrivenosti” knjigama Venka Andonovskog povezanost s vrsnim prevoditeljom, profesorom Borislavom Pavlovskim, a poznato je kako prevoditelji često preuzimaju i ulogu književnog agenta. Svakome tko je ikad barem zavirio u romane ovoga pisca jasno je kako je riječ o netipičnom fenomenu u kojem se spajaju visoki tiraži i poetika koja nema ništa zajedničko s tipičnim bestselerima. Dapače, romani Venka Andonovskog proizlaze iz postmodernističkog pripovjednog iskustva, opskrbljeni su tipičnim postmodernističkim inventarom mistifikacije autorstva, kolažiranja, citiranja, funkcioniraju kao roman-zrcalo... i zapravo nisu tako jednostavni za čitanje.
U romanu “Pupak svijeta” u jednoj od dvije pripovjedne dionice pojavljuje se Konstantin Filozof koji pokušava odgonetnuti enigmatski zapis na Salomonovoj čaši u Konstantinopolu, a u tome ga ometaju cinkarenja, prisvajanja zasluga, prevare i zavisti suvremenika. U “Azbuci na neposlušne”, koju smo u hrvatskom prijevodu dobili s velikim zakašnjenjem od objavljivanja originala, ali bolje ikad nego nikad, događaji su smješteni u vrijeme djelovanja Svete braće 863., u manastir Polihron u Maloj Aziji, gdje sjemeništarci, krasopisci, prepisuju knjige koje Ćiril treba za svoju misiju.
Temeljni je problem trka s vremenom kojeg je sve manje, pa otac Eftimij željan slave smišlja načine kako pojednostaviti pismo i tako zadovoljiti imperativ brzine. Nakon dolaska Lijepog, koji se iznenada pojavljuje u samostanu, događa se raskol u kojem postaje jasno tko je tko i zašto. Pripovjedač je anonimni, u drugom dijelu romana nijemi promatrač koji konstantno umanjuje svoju ulogu, iako funkcionira kao komentator koji uobličava višeslojnu priču u kojoj se iscrtavaju sudbine dvanaestorice učenika, ali i konture vječne borbe dobra i zla, o čemu je zapravo u ovom romanu i riječ. Poglavlja započinju slovom feničkog pisma, imenom i grafemom, kod čega je u grafičkom prikazu primjetno pojednostavljivanje, odnosno propast, što također nosi svoje metaforičko značenje.
Jasno je kako je riječ o alegoriji, romanu koji je snažno “prikopčan” za suvremeni svijet, ne samo u smislu tematiziranja bahatosti, slavohleplja vladajućih, nego, kako je to autor iskazao u jednom razgovoru koji je vodio s potpisnicom ovih redaka povodom prijevoda “Pupka svijeta” - sveopće fastfoodizacije umjetnosti i civilizacije vizualnog znaka. Okvir (i jedan od najljepših dijelova romana) čini predodžba svijeta kao kovčega (i tipično postmodernistički, kovčega u koji su smješteni manji kovčezi), u rasponu od predmeta namijenjenog čuvanju dragocjenih stvari (ili spoznaje) do onoga koji čovjeka prati na posljednji počinak. Kovčeg kao motiv i kao metafora onog unutar i izvan njega, privid i varljivost onog vanjskog, prožima se dalje, prema kontrastu onoga što odražava moć, slavu, materijalno, pa i krasopis, odnosno vanjskog (princip Eftimija) i onoga unutarnjeg, promišljenog, shvaćenog (princip oca Varlaama). Ispisivanje slova, u trci s vremenom, zbog čega ona postaju sve jednostavnija (“otkako se slova raspadoše zbog brzine kojom ih pisaše ruka čovječja, lakomima palo na um da od više slova načine riječ”), brzopleto je bavljenje onim što po svojoj prirodi zahtijeva dublje promišljanje. Vrijeme u kojem se zbiva “Azbuka za neposlušne” krizno je, kaotično i prevratno, jedno od onih u kojima se preispituju postojeće vrijednosti, te kao takvo iznimno blisko suvremenosti u kojoj čitamo ovaj roman. Zlo koje napreduje u ruhu pohlepe i nepravde, dobro koje nema druge do zanijemiti (kao što nijem postaje i pripovjedač) te jasna teza kako je zlo uvijek usko vezano uz poslušnost, dok je neposlušnost povezana s kreativnošću, univerzalne su niti za koje se suvremeni čitatelj lako hvata i prenosi alegoriju u svoj vlastiti, bliski svijet.
Romani Venka Andonovskog nisu ispripovijedani jednostavno i linearno, pa tako nije ni “Azbuka...”, u kojoj je iznimno važan ritam pripovijedanja i rečenice, sentencioznost i arhaičnost izraza kojom se fingira apokrifni i parafrazira biblijski stil, što je više nego uspješno “sačuvano” u odličnom prijevodu Borislava Pavlovskog. Svedemo li ovaj roman na nešto poput marketinških rečenica, moglo bi se reći kako je u “Azbuci...” riječ o tome da su neposlušni oni koji kreiraju i donose nove vjetrove, dok se oni koji nastoje zadržati vlast i prevlast oslanjaju uvijek na isto - licemjerje, manipulaciju i brzinu koja je odlika neznanja. U jednom davnome manastiru ili tik ispred naših prozora, svejedno.
