Svim je pandemijskim narativima novijeg datuma zajedničko to što tvrde da su nastali prije pandemije. Novi roman Marka Vidojkovića, “Đubre”, u tome nije iznimka. Zanimljivo je i hvalevrijedno da autor više polaže na tekstovnu autentičnost nego na ograde od stvarnosti, pa nas u roman ne uvodi opaskom o njegovoj slučajnoj sličnosti sa stvarnošću. Tko je “Đubre”? Dragiša, bivši operativac, tip čiju ruku ljubi svako viđenije lice u Beogradu, a on uživa vozeći se naokolo u Bentleyu, našikavajući se i praveći kaos. U svemu pretjeruje; kokain troši kao parizer, u troetažnom je stanu cijeli jedan kat pretvorio u “stan s parama”, jeftina su mu kola “bembara”, a odgovorne sudionike u prometu nagovara da mu se “skinu” mašući svojim pištoljem. Istodobno, taj pištolj drži zataknut o pojas kratkih hlača šarenog uzorka, a odjevnu kombinaciju upotpunjava još šarenijom košuljom i torbicom koja, ovješena oko vrata, skriva mobitel i malo droge. Putne.
Tako sređen odlazi na zabave ljudi iz državnog vrha, ondje upoznaje mahom plastične žene i odvodi ih na igranje u svoju gajbu, a onda u žaru ljubavne igre isprebija i nekome od svojih potrčaka naredi da nesretnicu ostave pred najbližim hitnim traktom. Jer uvijek treba ostati čovjek i pobrinuti se za ljude iz okoline. Dragiša je seljak kojemu se u životu posrećilo dovoljno da prljavim tajnama, spletkama, smicalicama i ubojstvima postane ruka iz sjene čijom se zlovoljom upravlja cijelom Srbijom. Pritom je, naravno, uvjeren u svoju apsolutnu nedodirljivost, što Vidojković ironizira upotrebljavajući protiv njega vlastito mu oružje; godinama taloženo smeće na divlja odlagališta smještena po rubnim dijelovima Beograda. Ondje su se razmnožili komarci zaraženi smrtonosnim virusom. Prenosi se ubodom, a jednom kad osjeti peckanje na koži, novozaraženom preostaje tek nekoliko izuzetno bolnih dana. Iako su prvi zaraženi “samo” Cigani, Beograd pod pritiskom Europe reagira odmah, pale se odlagališta, zatvaraju granice i stvaraju zalihe autana.
Njega, doduše, u svemu tome ne dotiče bol sunarodnjaka jer si je još davnih dana, iznad “stana s parama” dao sagraditi bunker u koji se seli s dvadesetogodišnjom kćeri i novom ljubavnicom, jedinom osobom na svijetu koju batine uzbuđuju više od njega. Umjesto da opisuje zasigurno apokaliptične prizore s ulica i oslikava društveno ozračje u svem njegovu jadu, Vidojković se fokusira na karnalne užitke, pa, dok ostatak svijeta zazire od otvaranja prozora i strepi pred najtišim zujanjem, Dragiši pod nos stavlja neku novu drogu i baca ga u grotlo seksualnih užitaka. Povremeno dekadentnih, čak i vulgarnih, uvijek pretjeranih. U skladu je to, doduše, sa životom kakav je vodio, pa autor vješto izbjegava zamku neuvjerljive promjene u kakvu bi netko patetičniji zapao. Nedostatak patetike, duhovita izravnost, prljavština i šljam, podizanje zamućenog taloga s društvenog i državnog vrha ono su što “Đubre” čini vrijednim čitanja. Ako i ne toliko zbog njega samog, onda zbog izdvajanja iz trenutka u kojem književnost obiluje gubljenjima po apstrakcijama i besciljnim traženjima. “Roman strave i užasa” stoji u podnaslovu. Možda pretjerano, no jezoviti moment, koliko god sićušan bio, ne dolazi od komaraca nego od velikih i važnih, vlastodržećih krvopija.
