Kultura
80 prikaza

Vidojkovićevo Đubre troši kokain kao parizer!

© Studio 64
© Studio 64
Bez patetike, duhovita izravnost, prljavština i šljam, podizanje zamućenog taloga s društvenog i državnog vrha ono su što roman Marka Vidojkovića čini vrijednim čitanja

Svim je pandemijskim narativima novijeg datuma zajedničko to što tvrde da su nastali prije pandemije. Novi roman Marka Vidojkovića, “Đubre”, u tome nije iznimka. Zanimljivo je i hvalevrijedno da autor više polaže na tekstovnu autentičnost nego na ograde od stvarnosti, pa nas u roman ne uvodi opaskom o njegovoj slučajnoj sličnosti sa stvarnošću. Tko je “Đubre”? Dragiša, bivši operativac, tip čiju ruku ljubi svako viđenije lice u Beogradu, a on uživa vozeći se naokolo u Bentleyu, našikavajući se i praveći kaos. U svemu pretjeruje; kokain troši kao parizer, u troetažnom je stanu cijeli jedan kat pretvorio u “stan s parama”, jeftina su mu kola “bembara”, a odgovorne sudionike u prometu nagovara da mu se “skinu” mašući svojim pištoljem. Istodobno, taj pištolj drži zataknut o pojas kratkih hlača šarenog uzorka, a odjevnu kombinaciju upotpunjava još šarenijom košuljom i torbicom koja, ovješena oko vrata, skriva mobitel i malo droge. Putne. 

© Studio 64 | Author: © Studio 64 © Studio 64

Tako sređen odlazi na zabave ljudi iz državnog vrha, ondje upoznaje mahom plastične žene i odvodi ih na igranje u svoju gajbu, a onda u žaru ljubavne igre isprebija i nekome od svojih potrčaka naredi da nesretnicu ostave pred najbližim hitnim traktom. Jer uvijek treba ostati čovjek i pobrinuti se za ljude iz okoline. Dragiša je seljak kojemu se u životu posrećilo dovoljno da prljavim tajnama, spletkama, smicalicama i ubojstvima postane ruka iz sjene čijom se zlovoljom upravlja cijelom Srbijom. Pritom je, naravno, uvjeren u svoju apsolutnu nedodirljivost, što Vidojković ironizira upotrebljavajući protiv njega vlastito mu oružje; godinama taloženo smeće na divlja odlagališta smještena po rubnim dijelovima Beograda. Ondje su se razmnožili komarci zaraženi smrtonosnim virusom. Prenosi se ubodom, a jednom kad osjeti peckanje na koži, novozaraženom preostaje tek nekoliko izuzetno bolnih dana. Iako su prvi zaraženi “samo” Cigani, Beograd pod pritiskom Europe reagira odmah, pale se odlagališta, zatvaraju granice i stvaraju zalihe autana. 

 | Author:

Njega, doduše, u svemu tome ne dotiče bol sunarodnjaka jer si je još davnih dana, iznad “stana s parama” dao sagraditi bunker u koji se seli s dvadesetogodišnjom kćeri i novom ljubavnicom, jedinom osobom na svijetu koju batine uzbuđuju više od njega. Umjesto da opisuje zasigurno apokaliptične prizore s ulica i oslikava društveno ozračje u svem njegovu jadu, Vidojković se fokusira na karnalne užitke, pa, dok ostatak svijeta zazire od otvaranja prozora i strepi pred najtišim zujanjem, Dragiši pod nos stavlja neku novu drogu i baca ga u grotlo seksualnih užitaka. Povremeno dekadentnih, čak i vulgarnih, uvijek pretjeranih. U skladu je to, doduše, sa životom kakav je vodio, pa autor vješto izbjegava zamku neuvjerljive promjene u kakvu bi netko patetičniji zapao. Nedostatak patetike, duhovita izravnost, prljavština i šljam, podizanje zamućenog taloga s društvenog i državnog vrha ono su što “Đubre” čini vrijednim čitanja. Ako i ne toliko zbog njega samog, onda zbog izdvajanja iz trenutka u kojem književnost obiluje gubljenjima po apstrakcijama i besciljnim traženjima. “Roman strave i užasa” stoji u podnaslovu. Možda pretjerano, no jezoviti moment, koliko god sićušan bio, ne dolazi od komaraca nego od velikih i važnih, vlastodržećih krvopija.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.