Posljednjih tjedana hrvatski portali užgali su se od oduševljenja audiovizualnim mashup akrobacijama VIS-a Niprije koji je kroz svoje obrade Beatlesa, ABBA-e, Lady GaGe & Bradleya Coopera, Miley Cyrus, Bena E. Kinga i The Mamas & the Papas provukao Thompsonovu ‘Bojnu Čavoglave’.
U lepršavim revijalnim izvedbama zasad anonimnog sastava, iz Perkovićevih stihova izbrisan je sporni uvodni “ZDS”, a nestalo je i ratobornog prizvuka koji je svojedobno bio glavni, ako ne i jedini razlog ekspresnog izdvajanja “Čavoglave” iz povelikog paketa hrvatskih ratnih pjesama. Pokazalo se da su većinom bile odrađene po narudžbi, prečesto neupotrebljive za ambiciozniji militaristički agitprop i uglavnom brzo zaboravljene.
S druge strane, “Bojna Čavoglave” postojano stoji kao fundament dugovječne karijere M. P. Thompsona i kao garant njegove, sad već zacementirane reputacije najpopularnijeg kantautora u Hrvata. Zbog toga je VIS Niprije u ovako postavljenom konceptu, s prepjevima svjetskih hitova i pop evergreena na zadanu Perkovićevu temu, uspio napraviti rezultat koji aktualni domaći estradni debitanti okupljeni oko televizijskih talent show pozornica mogu samo sanjati.
Više od milijun otvaranja na YouTubeu u prvih nekoliko tjedana pouzdan je signal kako se raspjevani virtualni Čavoglavci nisu zadržali kod Thompsonovih navijača, nego su munjevito zaposjeli puno širi medijski prostor, i to bez ikakvog troška za PR i marketing. Logičan i već najavljeni sljedeći korak je objavljivanje albuma s kojim će nakon internetske uveseljavati i radijsku publiku.
Neočekivani bonus za sve zainteresirane je relaksirano tretiranje latentnog ritualnog ustašluka poput bezazlenog adolescentskog nestašluka, što je solidna priprema za potpuno brisanje negativnih konotacija “Bojne Čavoglave” nagomilanih poslije rata.
Najkontroverzniju pjesmu hrvatske proizvodnje, radi koje su pisane policijske prijave, dostavljani sudski pozivi, otkazivani koncerti i cenzurirani TV prijenosi, očito se može jednostavno estradizirati te prema željama i potrebama ubacivati u zvučnu kulisu za predizborne političke skupove i sportska nadmetanja reprezentativnog ranga.
Thompson je ionako sveprisutan u takvim priredbama jer se na razglasima do iznemoglosti vrti “Lijepa li si”, povremeno i “Geni kameni”, dok je “Bojna Čavoglave” bila oprezno zapostavljena, iako je svima jasno da ima najjači mobilizacijski potencijal na desnom spektru. Izbacivanje “Shallow Čikole” s YouTubea pod sumnjom za širenje govora mržnje zazvonilo je kao rijetko i dragocjeno upozorenje na drastičnu razliku između unutarnje percepcije M. P. Thompsona kao suvremenog hrvatskog nacionalnog simbola i vanjske percepcije njegovih top pjesama kao hrvatske nacionalne sramote.
U Croatia Recordsu na Thompsonovu poruku nije bilo nikakvih prigovora, kao ni nezgodnih pitanja perspektivnom debitantu sa silnim nacionalnim nabojem zbog čega je glazbu za svoju ratničku hard rock koračnicu iscijedio iz stare partizanske “Sivi sokole”. To je bila jedna od njihovih udarnih pjesama iz narodnooslobodilačkog rata, nastala kao posveta višestruko opjevanom crnogorskom narodnom heroju Savi Kovačeviću, koji je poginuo na Sutjesci u proboju prema vrhovima Zelengore.
“Sivi sokole” je zapisana u nekoliko verzija kao frekventna tema jugoslavenske partizanske diskografije, samo se nijedna nije nametnula kao standard, zbog čega je isprva bilo teže dokučiti gdje je Thompson pokupio inspiraciju. Među poznatijim interpretacijama je snimka crnogorskog narodnog pjevača Ismeta Krcića iz starog Jugotonova kataloga, ali u njoj nema nimalo podloge za Marka Perkovića i njegova prvog producenta Ivu Josipovića iz Skalinade, inače bliskog rođaka puno poznatijeg Ive Josipovića.
Dodatni zaplet stvorila su ranija etnomuzikološka istraživanja okončana pretpostavkom kako je nepoznati partizanski autor preuzeo neki drevni albanski ratnički napjev umjesto fragmenata slavenskog folklora iz Dinarskog pojasa na kojima su lokalne vojske tradicionalno gradile repertoar.
Tek kad je “Bojna Čavoglave” prearanžirana za Thompsonove stadionske masovke razotkrila se doista upadljiva sličnost s hard rock verzijom pjesme “Sivi sokole” iz opusa Arinke Šegando. Supruga Francija Blaškovića predvodila je njihov obiteljski kabaretski sastav Arinka & Tingl-Tangl, koji se okušao na Splitu ‘80. s pjesmom “Moj dida berekin”.
Festivalska ekskurzija u dalmatinski đir ostala je neshvaćena i uzgred zabilježena na singlu koji je PGP RTB tiskao u tad simboličnih 3000 primjeraka, ali i to je bilo dovoljno da se naveliko zavrti B strana “Sivi sokole” s neviđeno efektnom rokerskom obradom popularne partizanske pjesme. Premda je partizanska mitologija poslije Titove smrti naglo okopnjela, u Bosni se taj proces odvijao nešto sporije pa je Arinka još jedanput snimila istu pjesmu za singl “Sivi sokole/Partizanka”, koji je 1982. objavio sarajevski Diskoton.
U reprizi nije sudjelovao Tingl-Tangl, nego je dobila pratnju Diskotonova studijskog ansambla, no rezultat je bio vrlo sličan, a početna naklada dovoljno uvećana da se druga Arinkina verzija najdulje zadrži u kolektivnom pamćenju i tamo dočeka Thompsona. Detaljnija analiza sličnosti i razlika je suvišna ako se na YouTubeu istodobno aktiviraju Thompsonov noviji koncertni video (s isključenim tonom) i Arinkin audio.
Njihov improvizirani hard rock mashup jači je od svega što je uspio smisliti VIS Niprije. Može se zvati “Bojna Zelengore” i preporučiti kao penicilin za uglazbljeni povijesni revizionizam.
