Crtanje je najbolji način da naučite gledati, rekao je jedan od najvećih crtača svih vremena, legenda grafičkog dizajna Milton Glaser.
Taj autor, među ostalim, kultnog loga “I<3NY”, vjerovao je da crtajući postajemo pažljiviji, bolji u promatranju svega oko sebe, što je “najvažniji uspjeh koji kao ljudski rod možemo ostvariti”.
S tom zamišlju 2008. godine kreirao je svoju sigurno najposebniju monografiju “Crtanje je promišljanje”, u kojoj je kroz svojih 180 crteža napravio presjek 50-godišnje karijere, a čija izložba traje u Galeriji Luka u Puli.
"Ta monografija s razlogom ne sadrži njegova najpoznatija djela. Ona čak nije ni kronološki organizirana niti po temama ili tehnikama. Milton ju je stvorio kao niz, gotovo kao muzičku sekvencu u kojoj je spajao određene crteže, potičući i nas da - promatranjem pronađemo vezu", kaže kustosica izložbe Dorina Vlakančić.
"Na određen način, to je jedan nepoznati Glaser, ali s obzirom na to koliko je angažirana izložba, i u autorskom smislu, ali i u smislu toga da od svakog posjetitelja zbilja traži veliki angažman, potragu za odgovorima na te rebuse, to je opet stari, dobro poznati Glaser, čija jedna rečenica posebno dobro ide u ovom kontekstu. Govorio je da si nikad nije mogao dopustiti nezainteresiranost i apatiju te ovdje posebno dolazi do izražaja to da je njegov opus zapravo jedan veliki poziv da mislite", kaže Vlakančić za ovoga izuzetno plodnog kreatora plakata i grafika koji za logo “I <3 New York”, u vrijeme kad je gradu očajnički trebao simbol zajedništva i pripadnosti, nikad nije dobio nikakvu naknadu.
"Najbolji savjet koji sam dobio od njega stoji na ulazu u zgradu Milton Glaser Inc., koju je osnovao 1974. Tamo piše: ‘Umjetnost je rad’, ‘Art is work’. I to je to", kaže Mirko Ilić, hrvatski umjetnik koji godinama živi i radi u New Yorku te od svojega preseljenja u Veliku Jabuku surađuje s Glaserom.
"Odmah smo ‘kliknuli’. U prvome mjesecu kad sam došao u New York, 1986., pokucao sam mu na vrata studija, a on mi je ponudio stol te napisao desetak imena i telefonskih brojeva art direktora koje bih mogao kontaktirati i pozvati se na njega. Kasnije je neke od njih nazvao u moje ime", govori Mirko, kojemu je Miltonov odnos prema radu i kolegama dizajnerima nešto od čega je najviše naučio.
"Kad je čovjek dovoljno velik i zadovoljan sobom, može si priuštiti da bude dobar s drugima", kaže Ilić za Glasera, rođenog 1929. godine, koji još radi.
"U njegovu studiju nikad nije imao odvojen ured. Nikad nije napisao memorandum jer sve što je govorio svi su uvijek mogli čuti. Sviđa mu se ta atmosfera kaosa, kad jedni drugima upadaju u riječ, u tok misli, kad se nadopunjuju. Tako mu je bilo doma, gdje je još s pet godina zavolio crtanje, i to je preslikao na radno okruženje. Oni s kojima je surađivao, a nema im broja, znali su govoriti da ne znaju jesu li mu partneri ili sljedbenici jer je jako karizmatična ličnost. Dijelom je to i zato što je svima ostavljao prostora da se izraze, da se oslobode", kaže Vlakančić koja Glasera ne smatra samo dizajnerom i ilustratorom.
"On je izuzetan mislioc, filozof, humanist, čovjek koji promišlja stvarnost, reagira na nju, koji si ne dopušta ravnodušnost. I ima izuzetan, fini smisao za humor. Svaki njegov rad zaista je odraz njegove čuvene ideje da je dizajer tu ‘da informira i razveseli’. Puno je vedrine u njegovu djelu", objašnjava Vlakančić, čime podsjeća na jedno od Glaserovih predavanja o ulozi umjetnosti, odnosno njezinoj “najdubljoj” ulozi, kako je rekao.
"Umjetnici stvaraju alternativnu stvarnost, nešto što svijetu očajnički treba. Svi koji se posvete stvaranju, umjesto kontroliranju, na strani su svjetla. Zato pravi umjetnici uvijek rade za ništa jer svoju ulogu u društvu ne mogu svesti na najobičniju razmjenu dobara. Prvi su koji će se pojaviti na prosvjedima protiv rata, ne zato što nisu domoljubi, nego zato što štuju život, stvaranje, svjetlo", riječi su Glasera, koji se u jednom od ostalih svojih sjajnih predavanja pobojao da smo izgubili sposobnost apstraktnog razmišljanja koje potiče opet, dakako, crtanje.
"Svaki potez rukom put je prema razrješenju onoga u glavi, neke misli, ideje, koja vodi do nove", rekao je jednom prilikom, a to je na tragu monografije čiji su printovi izloženi u Puli do 28. ožujka.
"Stvorio je za sve nas to jedno neopisivo iskustvo u kojemu svaka slika iščekuje sljedeću, ali izranja iz prethodne. Na nama je da prosudimo je li uspio u tom svojem ‘plesu’ pokreta", kaže Vlakančić sugerirajući da se izložba doživi kao zadatak, što bi svakako bilo po želji i u maniri Miltona Glasera, koji povrh svega cijeni kad netko misli svojom glavom.
Zato je alergičan na bilo kakve doktrine i “izme”, na opsjednutost stilom ili normama.
"U kontekstu ljepote, zašto bi dizajneri trebali vjerovati u išta? Ta povijest nas uči da i ono jednom gadno kasnije postane svima lijepo. Ne možeš se pouzdati u stil. On je tek način da odgonetneš, predstaviš materijal u određenom obliku, zašto se onda držati nekoga ko pijan plota. To je najobičniji dizajnerski fundamentalizam. Recimo, slogan ‘manje je više’ obično je sranje. Što to znači? Ponekad je manje više, ponekad nije", upozorava Glaser.
