Sredina 19. stoljeća bilo je doba dubokih društvenih, tehnoloških i znanstvenih promjena, razdoblje koje je oblikovalo temelje modernog svijeta. Bio je to vrhunac druge industrijske revolucije, vrijeme u kojemu su željeznice počele povezivati udaljene krajeve, parni strojevi pokretali su tvornice i brodove, a znanstveni časopisi, svjetske izložbe i patentni uredi služili kao platforme za širenje tehnoloških inovacija. Gradovi su se širili, društva mijenjala, a znanje je postajalo ključni resurs. Znanstvenici i izumitelji su, više nego ikada prije, postajali pokretači promjena i simboli novog, optimističnog doba. U tom svijetu punom kontrasta - napretka i siromaštva, nade i nejednakosti, političke nestabilnosti i znanstvene radoznalosti - djelovali su mnogi velikani poput Michaela Faradaya, Samuela Morsea, Isaaca Singera i Louisa Daguerrea.
Njihova imena i imena njihovih izuma možemo pronaći u udžbenicima i u muzejima, i danas su nam svima dobro poznata. No u njihovo je doba djelovao i jedan gotovo zaboravljeni hrvatski izumitelj koji je netragom nestao iz kolektivnog sjećanja.
On možda nije izumio telegraf, šivaći stroj ili fotografiju, ali je imao sjajne ideje koje su bile ispred svoga vremena. Patentirao je niz inovacija među kojima su bezmirisni pisoar, sustav za podizanje potopljenih brodova pomoću balona i rotacijski hidraulični motor. Njegovo je ime Dionizije Marašić.
O Marašiću u početku nije bilo puno podataka, pa se čak nije znalo ni točno mjesto i vrijeme njegova rođenja. “Ipak, nakon više neuspjelih pokušaja, naša kolegica Klara Pranjko pronašla je u teško čitljivim matičnim knjigama i neupitan zapis o mjestu i nadnevku njegova rođenja”, kazao je Hameršak. Tko je dakle bio Dionizije Marašić i što znamo o njemu? Prije svega, ne znamo kako je izgledao - ne postoji nijedna njegova fotografija ili portret - ali znamo za njegov prepoznatljiv potpis koji je sačuvan na brojnim dokumentima. Njegov je život bio istovremeno fascinantan i misteriozan. Često se selio i bavio se raznim stvarima. U kratkom razdoblju uspio je napraviti puno toga, ali nakon 1868. - kad je bio u dobi od 44 godine - nemamo ni jednog podatka o njemu. Nije nam poznato kada je umro i gdje mu se nalazi grob. Nestao jednako misteriozno kao što je i živio.
Ipak, puno toga nam je i poznato. Marašić je završio gimnaziju u rodnom gradu 1842. godine, da bi tijekom revolucija 1848. aktivno sudjelovao kao dragovoljac na strani pobunjenika protiv starog poretka. Početkom pedesetih godina okrenuo se unosnijim poslovima od dizanja revolucije: radio je kao inženjer na izgradnji željezničke pruge između Szolnoka i Debrecena u Ugarskoj. Kasnije se puno selio u potrazi za poslom: živio je na raznim mjestima, od Oberdoeblinga, današnjeg dijela Beča, preko Pariza i Budima, sve do Bukurešta. Tragovi upućuju i na povezanost s austrijskim parobrodarskim društvom u Galatiju te s garibaldinskim krugovima Francesca Bidischinija. Iako je njegova životna putanja zagonetna, njegova izumiteljska ostavština ostala je zabilježena u austrijskim, britanskim i francuskim patentnim registrima.
Dionizije Marašić nije bio tek praktičar. On je bio vizionar, čovjek ideja. Godine 1861. objavio je u Beču dvije knjižice. U prvoj se bavio tada izuzetno naprednom temom: uporabom stlačenog zraka kao pogonske sile. Riječ je o konceptu koji je u to doba bio prava tehnička avangarda. Upravo tu nailazimo na zanimljiv i još uvijek nedovoljno istražen detalj. Hameršak ukazuje na intrigantnu poveznicu: kada je Ivan Lupis 1860. godine iznio početni nacrt onoga što će se pretvoriti u torpedo, predviđeni pogonski mehanizam bio je zasnovan na spiralnoj opruzi, sličan onome u navijenom satu. No, već 1866. godine, kada Robert Whitehead preuzima daljnji razvoj i izlaže prvi funkcionalni prototip, torpedo se pokreće vijčanim sustavom koji koristi stlačeni zrak, što je tehničko rješenje koje će ostati standard sve do duboko u 20. stoljeće. Druga knjižica razrađivala je prijedlog prometne poveznice između Jadranskog i Crnog mora, u obliku željezničko-riječne mreže. Bio je to projekt koji neodoljivo podsjeća na transeuropske koridore čiji razvoj potiče današnja Europska unija.
Kako bilo, biografija Dionizija Marašića savršeno se uklapala u kontekst vremena. Poput mnogih tadašnjih inovatora, on je bio autodidakt, praktičar, vizionar, netko tko je intuicijom i iskustvom pokušavao doći do rješenja za probleme svojega doba. Znanstvenici su tada - kao i danas - surađivali neovisno o državnim granicama, dopisivali se i nadmetali, a velike izložbe i znanstveni časopisi omogućili su međunarodnu razmjenu ideja. U tom smislu, Marašićevi patenti, prijavljeni u više europskih zemalja, još su jedan dokaz da je djelovao u samom srcu tehničkog i intelektualnog pulsa sredine 19. stoljeća. Njegova biografija, ispunjena borbama, putovanjima, patentima i zagonetkama, zrcali duh jedne epohe u kojoj je izumitelj bio više od stručnjaka: on je bio arhitekt novog svijeta. Ako djelo Dionizija Marašića i ne zaslužuje da ga se stavi uz bok najvećih izumitelja epohe, ono svakako svjedoči o jednom zanimljivom vremenu u kojemu su Hrvati bili dijelom europske intelektualne matrice. Premda ne u svojoj domovini.
