U razdoblju od 1960-ih do početka 1990-ih, do rata, Srb je bio jedno od industrijskih središta jugoistočne Like - u mjestu su radile čak tri velike tvornice, zapošljavajući ukupno oko 1.250 radnika. Nezaposlenih u Srbu i okolici gotovo da nije bilo - radilo se u tekstilnoj tvornici Ličanka, u metaloprerađivačkoj Metaliji i, najvećoj, Tvornici kemijskih proizvoda Vrelo Une. Ona je sama hranila petstotinjak radnika. Od rata naovamo sve su tri tvornice pustoš obrasla korovom, a u Srbu danas živi tek tristotinjak stanovnika.
Najmlađi od njih - djeca čiji su roditelji, bake i djedovi, brojni članovi obitelji u tim tvornicama radili, prošle su godine sudjelovali u ljetnoj radionici arheološke antropologinje Ane Bezić Spasojević na ideju i inicijativu Odjela za kulturu Srpskog narodnog vijeća - ušla su u napuštene tri tvornice i istraživala. Poput malih arheologa, tražili su zaboravljene predmete iz tvorničke povijesti, dokumente, stvari za svakodnevnu uporabu, a onda ih sami i čistili, stvarali bilješke o njima, fotografirali što su pronašli...
Polazište su nam bile nekadašnje tvornice, ali izložba ne govori samo o industrijskoj prošlosti, kaže kustosica Bezić Spasojević
Arheološki i kustoski rad dječaka Marka i djevojčice Milice, Alekse i Nađe te brojne druge djece iz Srba i okolice, kao i djece koja u Srb dolaze ljeti, rezultirao je izložbom u Srbu prošle godine, održanom na Dan ustanka naroda Hrvatske 27. srpnja. Njihova je mala, ali jako zanimljiva izložba, naslovljena “Arheologija drugačijih budućnosti – Ličanka, Metalija i Vrelo Une”, stigla i u Zagreb, u Srpski kulturni centar u Preradovićevoj, gdje ju je moguće pogledati do kraja ljeta. Dio je šireg kulturnog, obrazovnog i memorijalnog rada koji se niz godina odvija u Srbu u okviru proslave Dana ustanka naroda Hrvatske 27. srpnja 1941. godine. “Polazište su nam bile nekadašnje tvornice u Srbu, ali izložba ne govori samo o industrijskoj prošlosti Srba. Ona istražuje kako se kroz predmete, sjećanja, biljke, rijeku, rad i svakodnevni život može razumjeti mjesto i odnosi koji ga čine”, kaže Ana Bezić Spasojević, dodajući da su djeca u ovome projektu bila istraživači, suautori i mali kustosi. Prikupljala su predmete, razgovarala o njima, promatrala tragove prošlosti i zamišljala kako bi arheolozi budućnosti mogli čitati Srb.
“Zato ova izložba ne polazi od toga da je važno samo stručno ili muzejsko znanje nego pokazuje da su lokalna iskustva, obiteljska sjećanja, dječja zapažanja i male stvari jednako važni za razumijevanje prošlosti”, napominje arheologinja.
Komade metala, šalice, stari konac, žakard kartica, gomilu dokumenata koje je dobrano nagrizao zub vremena djeca su vrijedno prikupila, pripremila za izložbu i izložila, istovremeno učeći o prošlosti svoga mjesta, o svakodnevici kakva je nekad bila. Od Srbljana koji su u trima tvornicama radili prikupljene su fotografije iz vremena kad je mjesto disalo punim plućima, fotografije slavlja, dolaska Josipa Broza 1968., radnih akcija, proslava... Tu je i džemper ispleten nekad davno u “Ličanki”, posudba vlasnice za izložbu, u dokumentima pronađenima na podu tvornica pak zapisi o radnicima, njihovi kartoni...
Listajući stare papire nailazimo i na molbu za posao iz 1986., napisao ju je jedan Đoko, navodi razloge zašto ga zaposliti. Piše za što je sve kvalificiran, što može raditi i u čemu je dobar, a na kraju dodaje: “Moje generalije ne bih iznosio jer su svima već poznate.” Očito su ga u Srbu dobro poznavali. Tu su i nacrti tvorničkih pogona, djeca su u ormariću menze “Ličanke” pronašla i vozni red vlaka s početka 80-ih kojim su ljudi u Srb dolazili na posao, kao i kaleme konaca na kojima je izrasla mahovina... Sve je to ležalo na podu, na policama nekad slavnih pogona, u kojima danas iz podova rastu stabla. Djeca su iz tvornica ponijela čak i izdanke tih stabala, koje je lokalno stanovništvo odmah prepoznalo kao hrast, divlji orah, trninu.
“Kad sam fotografije tih izdanaka za provjeru provukla kroz aplikaciju o biljkama, pokazala je da su lokalni ljudi pogodili o kojim se biljkama radi. Znanje ljudi koji žive s prirodom puno je veće nego što mi možemo pojmiti. To nam je bilo važno - da se ovom izložbom, osim dječjeg, čuje i glas lokalne zajednice”, kaže Bezić Spasojević.
“Najvažnije u projektu nije samo što smo istraživali nekadašnje tvornice nego i što se oko njih ponovno pokrenula i zajednica. Nešto što je dugo bilo viđeno kao ruševina, ostatak ili privatno sjećanje, počelo je ponovno postajati važno: kroz predmete koje su ljudi čuvali u kućama, kroz priče bivših radnica i radnika, kroz obiteljska sjećanja, fotografije, dječja pitanja i lokalno znanje”, kaže Bezić. Lokalno je znanje, dodaje, posebno važno - znanje roditelja, bivših radnika, učitelja, ljudi koji poznaju puteve, priče, promjene i odnose u mjestu.
Izložba istražuje kako se kroz predmete, sjećanja, biljke, rijeku, rad i svakodnevni život može razumjeti mjesto i odnosi koji ga čine, kaže nam kustosica Ana Bezić Spasojević koja je u društvu voditeljice Odjela za kulturu SNV-a Anete Vladimirov (lijevo)
Izložba je posljedica nošenja sa stvarnošću u Srbu i Lici danas iz perspektive manjinske obrane minimuma dostojanstva života djece, ljudi, životinja i prirode u Srbu, ali i minimuma dostojanstva sjećanja na ono što bi bila baština antifašističkog pokreta, stradanja srpskog naroda u Lici i antifašističkog odgovora na to stradanje. U takvom kontekstu SNV nastoji osmisliti sadržaje koji mještanima otvaraju mogućnost da njihovo intimno i obiteljsko pamćenje bude shvaćeno u širem kontekstu važnosti sjećanja na bilo koji period u hrvatskoj povijesti, koji nije uvijek bio period konflikta, već naprotiv - solidarnosti, kaže Aneta Vladimirov iz Odjela za kulturu SNV-a.
Kako dodaje, Ana Bezić Spasojević s djecom je obradila ono što je povijest radništva njihovih baka i djedova unatrag 45 minulih godina. Nastala je ova izložba koja u svom nazivu, osim pozicije budućnosti, donosi imena triju tvornica koje su nastala radom tih ljudi.
Kako dodaje Bezić, zadatak djece na izložbi otvorenoj lani u srpnju u Memorijalnom domu u Srbu bio je da slobodno istražuju, biraju ono što se njima svidi i da fotografiraju pronalazak te ga donesu na izložbu. Naučeno znanje nije jedino bitno kad govorimo o prošlosti, jednako je važno lokalno znanje, vrlo živo i aktualno, kaže Bezić. Svakome od te djece netko je iz obitelji radio u trima tvornicama.
“Ti su radnici i radnice bili dostojanstveni, ne zato što su svi karakterom bili takvi već zato što su im strukturni uvjeti rada i života poručivali da vrijede, i da tvornica napreduje zahvaljujući njima. Taj se ponos vidi i na fotografijama. Klasna je struktura bila milosrdnija, radnik je bio poštovan. Danas ima slučajeva da radnici u tvornicama nose pelene kako ne bi odlazili na wc”, kaže Vladimirov.
Bezić Spasojević iznosi još jednu zanimljivost: prvih pet radnika zaposlenih u Vrelu Une moralo je biti iz okolice Srba i nisu smjeli biti u srodstvu. Njih pet je ostalo do kraja postojanja tvornice.
U Spomen-domu u Srbu, koji je dio kompleksa posvećenog ustanku naroda Hrvatske protiv fašizma, na mramornom su zidu uklesana imena nešto više od 550 tamošnjih žrtava Drugog svjetskog rata iz Srba i okolice. Na zagrebačkoj izložbi posjetitelji mogu iz priložene knjižice odabrati neko od imena žrtava i ispisati ga kredom na ploču - da se imena vide, zapamte, jer svako to ime označava jedan život, jednu vezu, jednu priču koja ne smije nestati.
I ta knjižica na izložbi služi kao poziv na pažnju - omogućava posjetiocima da se uz imena zadrže, da ih ponesu sa sobom, da ih čitaju polako i da razumiju da sjećanje nije samo čin prošlosti nego i odgovornost u sadašnjosti, napominju na izložbi.
“Želimo doprinijeti očuvanju sjećanja na stradale koji su dali svoj život za slobodu, ali i obnovi odnosa prema prostoru Srba i njegove okoline kao prostoru života, otpora, gubitka i dostojanstva. Knjižica je čin brige prema mrtvima, njihovim obiteljima, zajednici i prema budućim generacijama”, važna je poruka izložbe.
