Kultura
631 prikaza

'Zakazano' je bomba bačena u lice cijelom njemačkom narodu

1/3
Njemački su je izdavači dugo odbijali objaviti: tvrdili su da je preradikalna i vulgarna. Pravi je razlog, smatra Volckmer, duboka nelagoda – Nijemci se i dan danas smrznu već na spomen holokausta...

Neimenovana junakinja romana “Zakazano” (“The Appointment”) britansko-njemačke spisateljice Katharine Volckmer, ponekad sanja da je Hitler. Dok stoji tako na balkonu i s visine gleda na masu fanatičnih sljedbenika, počinje se osjećati kao lažnjak. “Zar nitko nije primijetio da izgleda kao smežurani krumpir s plastičnom kosom?”, pita se. Početak je to izvanredno duhovitog, furioznog monologa koji protagonistkinja ove knjige u neprekinutom nizu britkih opservacija o “čudnoj njemačkoj tišini”, koja još obavija svaki razgovor o holokaustu, “ispaljuje” u potiljak svojeg liječnika dok isporučuje svoju lucidnu i iskričavu kritiku njemačkog nacionalnog identiteta. Katharina Volckmer rođena je u Njemačkoj 1987. Danas živi u Londonu, gdje radi za književnu agenciju. “Zakazano, iliti priča o židovskoj kiti” (2020.) njezin je prvi roman. Volckmer je knjigu strukturirala kao ispovijed i čitatelju će trebati neko vrijeme da shvati pravu prirodu odnosa pacijentice i njezina liječnika. “Svaka zemlja ima svoje tišine”, govori Volckmer, no njemačka je tišina posebna, neugodna, teška. Njezin roman pokušaj je obračuna s tom tišinom kroz vjerojatno najotvoreniju pripovijest o njemačkoj krivnji i osobnoj odgovornosti pojedinca prema prošlosti koju smo dosad imali prilike pročitati iz pera nekoga tko je Nijemac, odnosno Njemica. Knjiga je osvojila publiku i kritiku te je prevedena na mnogo jezika, no njemački su je izdavači dugo odbijali objaviti: tvrdili su da je preradikalna i vulgarna. Pravi je razlog, smatra Volckmer, duboka nelagoda – Nijemci se i dan danas smrznu već na spomen holokausta, čijoj strašnoj istini nisu u stanju pogledati u oči iako su sami sebe uvjerili da su se (njemački učinkovito) uspješno suočili sa svojom prošlošću. Volckmer to smatra prilično oholim: “Zakazano” je bomba bačena u lice cijelom narodu, ludo zabavna i subverzivna priča o povijesnoj traumi suvremene Europe spojena s fantazijama o Hitleru, necenzuriranim razgovorom o seksu i opresiji tradicionalnih rodnih uloga. Na ono što ona naziva “histerično nerasističkom” političkom korektnošću Nijemaca Volckmer odgovara s glavnom junakinjom, koja razmišlja da bi, dobije li židovski pimpek, mogla napokon prestati biti Njemica i tako pronaći formulu razrješenja trauma njemačkog povijesnog nasljeđa. Knjigu je u hrvatskom prijevodu Ive Karabaić objavio nakladnik Fraktura, a tim povodom s autoricom razgovaramo o mnogim aspektima njezine knjige, koja jednako otvoreno progovara o problemima spolnog identiteta i o tome da su židovske žrtve za Nijemce zauvijek ostale tuđe žrtve.


 BestBook:  Junakinja vaše knjige ‘Zakazano’ vrlo vješto povezuje i na neobičan način artikulira na prvi pogled nespojive teme queer spolnosti i njemačke krivnje za zločine 20. stoljeća. Kakvu vrstu subverzije ste tražili, i pronašli, povezivanjem seksualnosti i nacizma? Što ste željeli postići prisiljavajući time čitatelja na nelagodu? Moram priznati da su me opisane maštarije o seksu s Hitlerom nagnale na propitivanje kulturološke uvjetovanosti naših osjećaja nelagode…
Niste prva osoba koja je imala snažnu reakciju na ‘seksi Hitlera’. Kad sam napisala tu knjigu, doista nisam o tome previše razmišljala, ali sad vjerujem da bi to mogao biti jedan od razloga zbog kojih su je u Njemačkoj toliko dugo odbijali objaviti. Za mene je to samo način artikulacije naše kolektivne opsesije Hitlerom i činjenice da ga mnogi koriste kao paravan iza kojeg se skrivaju od bilo kakvog razgovora o vlastitoj krivnji. No ono što me također zanimalo je pitanje identiteta, je li moguće promijeniti ono što jesmo – možemo li išta doista promijeniti? A to uključuje i tijelo, jer mi jesmo rođeni unutar određene nacije, ali isto tako i u određenom tijelu. Mislim da nije moguće istražiti svoj identitet ne uključimo li u tu istragu i svoje tijelo. Željela sam istražiti što možemo naučiti iz razgovora o identitetu na osobnoj i nacionalnoj razini istodobno.


 BestBook:  Čini se da ne manjka poveznica između povijesne traume holokausta i opresije nametnutih rodnih uloga: uz obje se teme često povezuju tišina i sram, obje su, kao što i vi ističete, vezane za identitet, i u oba se slučaja može govoriti o želji ili potrebi za promjenom, bijegom… Je li moguće doista ‘pobjeći’ iz vlastitog identiteta?
Mislim da nas nastojanje da promijenimo to tko smo može vrlo mnogo naučiti i, iako će moja protagonistkinja na kraju knjige i dalje neupitno biti Njemica, ipak će biti slobodnija nego što je to bila prije. Bitno je neprekidno propitivati sadržaj našeg identiteta, a kad je riječ o njemačkoj krivnji, iako mislim da pripadnici moje i generacije moje protagonistkinje nisu odgovorni za fašističke zločine, oni svejedno nose odgovornost. Njemački identitet je identitet koji dolazi u paketu s odgovornošću da pokušamo razumjeti što se dogodilo u prošlosti i što se događa sad. Moja junakinja traga za drukčijim jezikom, različitim načinima pristupa našoj prošlosti i tome što to znači biti Nijemac. Tako da je ta knjiga neka vrsta ispovijedi, ali je istodobno vrisak, pokušaj da se prekine šutnja koju smo sagradili oko svoje krivnje.

 | Author: Fraktura Fraktura

 BestBook:  Živimo u vrijeme gotovo histeričnog inzistiranja na određenim kategorijama identiteta. No čini se da je dosadašnja borba kad je riječ o javnom diskursu o identitetima koji se odnose na rodna i spolna pitanja postigla uglavnom to da se o njima govori gotovo isključivo u floskulama politički korektnoga govora i, gdje god je to moguće, šaptom. Jesmo li do kraja iskreni kad govorimo o toj temi?
Mnogi se ljudi ne osjećaju ugodno u razgovoru o spolovima, teško se kreću svijetom bez tradicionalnih binarnih struktura, plaši ih taj prostor u kojem stvari nisu jasno označene. Moja je protagonistkinja napravila korak unatrag i shvatila da su mnoge kategorizacije temeljene na spolu potpuno apsurdne i da mnoge ljude čine vrlo nesretnima. Ljudi mogu biti toliko mnogo više od samo muškaraca ili žena. Vjerujem da bismo svi mogli imati koristi prihvatimo li tu ideju i nastavimo li je razvijati. Mogli bismo steći mnogo veću slobodu, i toga je moja junakinja itekako svjesna: ona slavi sve ono što ne pripada ni tu ni tamo. Ljepotu odustajanja od binarnog sustava. Mislim da je važno prihvatiti kako se drugi ljudi osjećaju u svojoj koži, u svojem tijelu, u svojem identitetu općenito. Prihvaćanje postojanja drugih rodnih identiteta ključno je ne samo kako bi se svi ljudi osjećali prihvaćenima i jednakima nego i da bismo osigurali da budu zaštićeni od nasilja, što, nažalost, još nije slučaj. Pred zakonom svi bismo trebali biti jednaki. Mene je zanimalo istražiti koliko na društvo utječe odluka o promjeni tijela, to kako naše tijelo zapravo nikad nije doista slobodno. Bitno je prevladati sram koji osjećamo kad je riječ o našem tijelu jer to može, osobito za žene, posredovati u prevladavanju patrijarhalnih oblika opresije. Tih nejednakosti s kojima se žene nastavljaju suočavati moja je junakinja itekako svjesna i to je također nešto što je ljuti i frustrira.

 BestBook:  Dok razgovaramo o mogućnostima širenja osobnih sloboda, čini se da već neko vrijeme, osobito u Europi, svjedočimo nezaustavljivoj jurnjavi nizbrdo putem nazadnjaštva i obnovljene mode fašizma. Možemo li, nakon iskustava 20. stoljeća i aktualnih tendencija u društvima 21. stoljeća, još, poput Čehovljevih junaka, vjerovati da će čovjek budućnosti biti divan, da će život biti prekrasan, ili smo tu budućnost zauvijek izgubili?
Teško je biti optimističan u pogledu budućnosti, osobito mlađih naraštaja. Imam dojam da se mnogi ljudi osjećaju izgubljeno i pomalo nemoćno, a okretanje fašizmu čini se kao jednostavno rješenje. Ali iluzorno je vjerovati da je fašizam ikad uopće i bio nestao: stalno je tu negdje prisutan i naprosto je sad u mnogim europskim zemljama ponovno dobio priliku za svoj trenutak slave. Trebamo se sjetiti da mu se možemo i suprotstaviti, da postoji mnogo svakodnevnih sitnica koje možemo činiti kako bismo se suprotstavili takvim tendencijama, ali i da je isto tako izuzetno važno pokušati razumjeti povijesno mjesto iz kojeg dolazimo, razumjeti sve te kontinuitete, od kolonijalizma, preko fašizma, do danas. Rasizam, klasne podijeljenosti, mizoginija i homofobija s kojima smo sad suočeni imaju vrlo dugu tradiciju, koju prvo moramo razumjeti da bismo ih mogli poništiti. Život nikad neće biti divan (i nikad nije ni bio), ali možemo barem pokušati omogućiti svima da žive dostojanstveno i u ljubavi, a ne mržnji.


 BestBook:  Kad je riječ o njemačkoj krivnji, općeprihvaćeno je stajalište da su se Nijemci nakon Drugog svjetskog rata pokazali kao nacija sposobna za preispitivanje svoje povijesti. No je li to doista tako? Jesu li se Nijemci doista suočili sa svojom poviješću i na neki se način ‘izliječili’ od nje? Nose li današnji Nijemci, pa tako i vi osobno, u sebi još zrnce te svoje strašne povijesti ili je njemački karakter, sa svojim pouzdanjem u racionalnost, uspješno prevladao vlastitu prošlost?
Naša će prošlost zauvijek ostati otvorena rana. Smatram da je cijeli taj koncept ‘pomirenja’ s našom prošlošću, tzv. Vergangenheitsbewältigung, na neki način pogrešan. Čini mi se da neprestano samo tražimo poziciju u kojoj ćemo se osjećati ugodno u vezi sa svojom poviješću, gdje možemo reći da smo s njom uspješno sve razriješili. Ali to nije nešto što možete samo tako riješiti, staviti kvačicu i ići dalje, iako se čini da mnogi Nijemci razmišljaju upravo na takav način. Dapače, često su i vrlo samodopadni u uvjerenju da su se sa svojom prošlošću suočili mnogo bolje od drugih zemalja, što je samo po sebi glupa ideja. Istina je, međutim, da se Židovi ni dan danas u Njemačkoj ne osjećaju posve ugodno kad nose kipu na ulici. Od ujedinjenja, neofašisti su u Njemačkoj ubili 200 ljudi. Za mene to nije primjer zemlje koja se uspješno nosi sa svojom prošlošću. To je zemlja koja se još bori s mnogim repovima fašizma. Ne znam kako drugi Nijemci gledaju na našu prošlost, ali meni je ona oduvijek predstavljala polje borbe i previranja. Neizrecivi zločini koje smo počinili sumnjam da će ikad biti izbrisani.

 | Author: Liz Seabrook Liz Seabrook


 BestBook:  Je li moguće postići ravnotežu između nužnosti sjećanja i oslobođenja od obaveze okajavanja grijeha prošlosti? Njemački je narod bio prisiljen preuzeti veliku povijesnu krivnju, no je li unuk odgovoran za grijehe djedova? Trebamo li mi danas osjećati krivnju zbog zločina koje su počinili naši nama nepoznati preci? 
Naravno da se tu krivnju moralo prihvatiti. I naravno da moja generacija nije odgovorna za zločine koje su počinili naši djedovi i bake. Ali mi svejedno imamo odgovornost. Mnoge institucije koje upravljaju zapadnim zemljama i dalje funkcioniraju na nehumanim temeljima: dovoljno je pogledati što se događa na europskim granicama kako bismo shvatili da smo i dalje prilično daleko od tretiranja svih ljudskih bića jednako. Tako da, čak i ako mi danas nismo odgovorni za grijehe naših predaka, odgovorni smo za svijet u kojem živimo i za to što ne činimo dovoljno da taj svijet oslobodimo kolonijalnih i fašističkih struktura i ideja.

 BestBook:  U knjizi vaša neimenovana protagonistkinja Njemačkoj predbacuje tišinu; vi ste tu tišinu sad razbili uz vatromet i fanfare, ali ne na njemačkom nego na engleskom jeziku. Kako to da ste se, kao Njemica, odlučili pisati ovaj roman na jeziku koji vam nije materinji?
Engleski je jezik moje svakodnevice i na njemu pišem sve što pišem. To je jezik u kojem se vrlo ugodno osjećam, jezik koji mi je omogućio odgovarajuću distancu kako bih uopće mogla pisati o tim temama – vjerujem da tu knjigu ne bih ni mogla napisati da sam je pisala na njemačkom. Ali engleski koristim i za pisanje o mnogim drugim stvarima i za mene je to povezano s prihvaćanjem onoga što jesam u ovom trenutku svog života. Često mi se čini da je naš koncept izvornoga govornika ili materinjeg jezika pomalo zastario i da je jezik moguće promijeniti, da su te stvari fleksibilne i da prilično ovise o našim pojedinačnim okolnostima. Nakon svih ovih godina provedenih u inozemstvu ne bih se osjećala sigurnom pokušati pisati bilo kakav roman na njemačkom jeziku.


 BestBook:  Je li knjiga prevedena na njemački i kakve su dosadašnje reakcije njemačke čitateljske publike? Jesu li se Nijemci ipak pokazali sposobnima ovako se šaliti na svoj račun?
Knjigu je na njemački prevela Milena Adam, a objavio Kanon Verlag u kolovozu ove godine. Bilo je sjajnih kritika, no neki su čitatelji reagirali prilično negativno, dijelom zato što pišem na engleskom, zbog čega su me proglasili kukavicom, a dijelom zato što ih ismijavam, a njima baš i nije smiješno. Trebalo je mnogo vremena da pronađem njemačkog izdavača, što mi jasno govori da se ljudi i dalje osjećaju vrlo neugodno u vezi s ovom temom, pogotovo kad se od njih traži da o holokaustu govore u kontekstu vlastitih obitelji. Humor je vrlo moćno oruđe jer posreduje otvaranje prostora anarhije i smatram da je mnogo učinkovitiji od melodrame. Usto, smatram da je moj posao nasmijati ljude, natjerati ih da reagiraju i, nadam se, da razmišljaju.


 BestBook:  Nakon Drugog svjetskog rata granica dopuštenog i nedopuštenog diskursa u vezi s određenim temama postavljena je prilično kruto. Čini se, međutim, da je imperativ političke korektnosti doveo do radikalizacije senzibiliteta: britanska vlada čak radi na zakonu o slobodi govora. Vaša je knjiga prilično sklona političkoj nekorektnosti – počevši od podnaslova, ‘židovske kite’, i nastavljajući s idejom vaše protagonistkinje da će postati ‘manje Njemica’ ako si nabavi dio tijela koji će joj napraviti židovski liječnik. Čini li vam se da je ideja slobode govora sve više kompromitirana?
Ovo je vrlo vruća tema. Baš mi se i ne sviđa kad ljudi moju knjigu vide kao protuotrov za političku korektnost, to uopće nije moja namjera. Mislim da je pogrešno primjenjivati nekakva opća pravila, mislim da bismo situacije trebali procjenjivati pojedinačno. Glas u mojoj knjizi razgovara sa svojim židovskim doktorom, što znači da ona razgovara s nekim i da stalno mora procjenjivati njegove osjećaje, njegove reakcije i to kako će njemu zvučati njezine riječi, a to je nešto što mislim da bismo svi trebali raditi. Umjesto da govorimo kao da se obraćamo praznom prostoru, moramo uvijek biti svjesni prisutnosti drugih, i uopće ne mislim da bi se to moglo bilo kako negativno odraziti na ono što smatramo slobodom govora. Moja knjiga ponajviše možda želi pokazati da, sve dok razmišljamo o tome što govorimo i dok govorimo s empatijom, možemo govoriti još otvorenije.

 | Author: Liz Seabrook Liz Seabrook

 BestBook:  Drugi svjetski rat općenito uzimamo kao mjeru užasa, s Auschwitzom kao simbolom njegove stečevine zla. Ipak, svjedoci smo posljednjih godina obnovi fašističkih tendencija, posebno u europskim zemljama. Prije jedva 80 godina katastrofa holokausta označila je početak nove povijesti, kad je civilizacija ušla u spor sa svojim prethodnim predodžbama o sebi i svijetu. Danas kao da smo zaboravili sve lekcije povijesti i skliznuli u banalnost. Jesu li sve naše humanističke ideje relativne?
Slažem se s Freudom da je sloj takozvane civilizacije na koji smo tako ponosni vjerojatno vrlo tanak. To je nešto na čemu stalno trebamo raditi, što zahtijeva svjestan trud. Vjerujem da možemo mirno živjeti zajedno – pogledajte samo London, grad u kojem živim već mnogo godina. Gotovo deset milijuna ljudi iz cijelog svijeta živi zajedno, u miru. Također, nemojmo zaboraviti da su fašisti u većini zemalja još u manjini i da im ne bismo smjeli činiti uslugu te dopuštati da nas zastraše. Ako išta, trebamo uvidjeti koliko su apsurdni. Ali trebamo neprekidno ulagati u svoje srce i um, izlagati se stvarnosti drugih ljudi i svaki si dan ponavljati da su sva ljudska bića jednaka i da zaslužuju da se prema njima postupa s poštovanjem. Jednako tako, međutim, trebali bismo ozbiljno razmotriti strukture koje upravljaju našim zemljama i razmisliti o tome kako možemo preraspodijeliti bogatstvo te pronaći moduse života koji su manje neprijateljski prema prirodi. Svaka veza zahtijeva mnogo ulaganja, ali to nas ne smije obeshrabriti od pokušavanja.


 BestBook:  Dugo živite u Velikoj Britaniji, koja je prije nekoliko godina odlučila napustiti Europsku uniju. Je li Brexit imao ikakav utjecaj na vaš svakodnevni život? Možemo li reći da se u Britaniji promijenila percepcija prema državljanima zemalja EU, koji su odjednom postali stranci? Kakvo je općenito raspoloženje prema Brexitu i Uniji nakon što su se pojavili prvi veći problemi u zemlji, primjerice nestašice robe i manjak radnika, kao posljedica izlaska iz EU?
Nemojte da počnem o toj temi! Koliko ja mogu vidjeti, Brexit se pokazuje kao potpuna katastrofa. Nesposobnost aktualne vlade u kombinaciji s tom užasnom odlukom o izlasku iz Europske unije već se itekako odražava na život svih nas. Zemlju je poharao nedostatak roba, što je samo djelomično posljedica pandemije, i manjak radne snage budući da, kako se čini, svi oni ljudi koji su tako očajnički željeli ‘vratiti kontrolu’ nisu osobito spremni raditi kao vozači autobusa ili u ugostiteljstvu. Građanima Europske unije na granici odjednom postavljaju čudna pitanja i općenito se čini da nam je sad status manje siguran nego prije jer živimo u atmosferi koja postaje sve više neprijateljska prema bilo kakvoj ‘drugosti’. Britanija je u opasnosti da postane još izoliranija nego prije jer slijedi neki čudan, nostalgijom pogonjen san o nekoj boljoj verziji sebe. Nadam se da će ljudi jednog dana shvatiti kako je to bila velika pogreška i da je ono što spaja ljudska bića uvijek veće od onoga što ih razdvaja. Te da rasizam nije politika koja će riješiti bilo čije probleme.


 BestBook:  Nakon 16 godina vladavine Angele Merkel i CDU/CSU, na nedavnim izborima u Njemačkoj pobijedio je SPD, a Olaf Scholz vjerojatno će postati novi kancelar. Kako biste ocijenili nasljeđe odlazeće kancelarke i što očekujete od nove vlade pod vodstvom socijaldemokrata? Hoće li u Njemačkoj prevladati kontinuitet dosadašnje politike ili se mogu očekivati radikalne promjene?
Poštujem Angelu Merkel kao političarku i impresionirala me njezina hrabrost tijekom posljednjeg izbjegličkog vala. Gledajući mnoge druge zemlje, možemo biti sretni što smo imali tako dostojanstvenu čelnicu države, a ne nekog od njezinih mnogih apsurdnih muških kolega. No također se veselim promjenama koje će donijeti nova koalicijska vlada u Njemačkoj. Zemlji je prijeko potrebna zelenija politika nakon štete nanesene tijekom svih ovih godina konzervativne vlade. Nadam se da time šaljemo pozitivne signale drugim zemljama i da ćemo se jednog dana možda čak i mi ovdje u Velikoj Britaniji riješiti konzervativne vlade.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.