'Zakazano' je bomba bačena u lice cijelom njemačkom narodu

Neimenovana junakinja romana “Zakazano” (“The Appointment”) britansko-njemačke spisateljice Katharine Volckmer, ponekad sanja da je Hitler. Dok stoji tako na balkonu i s visine gleda na masu fanatičnih sljedbenika, počinje se osjećati kao lažnjak. “Zar nitko nije primijetio da izgleda kao smežurani krumpir s plastičnom kosom?”, pita se. Početak je to izvanredno duhovitog, furioznog monologa koji protagonistkinja ove knjige u neprekinutom nizu britkih opservacija o “čudnoj njemačkoj tišini”, koja još obavija svaki razgovor o holokaustu, “ispaljuje” u potiljak svojeg liječnika dok isporučuje svoju lucidnu i iskričavu kritiku njemačkog nacionalnog identiteta. Katharina Volckmer rođena je u Njemačkoj 1987. Danas živi u Londonu, gdje radi za književnu agenciju. “Zakazano, iliti priča o židovskoj kiti” (2020.) njezin je prvi roman. Volckmer je knjigu strukturirala kao ispovijed i čitatelju će trebati neko vrijeme da shvati pravu prirodu odnosa pacijentice i njezina liječnika. “Svaka zemlja ima svoje tišine”, govori Volckmer, no njemačka je tišina posebna, neugodna, teška. Njezin roman pokušaj je obračuna s tom tišinom kroz vjerojatno najotvoreniju pripovijest o njemačkoj krivnji i osobnoj odgovornosti pojedinca prema prošlosti koju smo dosad imali prilike pročitati iz pera nekoga tko je Nijemac, odnosno Njemica. Knjiga je osvojila publiku i kritiku te je prevedena na mnogo jezika, no njemački su je izdavači dugo odbijali objaviti: tvrdili su da je preradikalna i vulgarna. Pravi je razlog, smatra Volckmer, duboka nelagoda – Nijemci se i dan danas smrznu već na spomen holokausta, čijoj strašnoj istini nisu u stanju pogledati u oči iako su sami sebe uvjerili da su se (njemački učinkovito) uspješno suočili sa svojom prošlošću. Volckmer to smatra prilično oholim: “Zakazano” je bomba bačena u lice cijelom narodu, ludo zabavna i subverzivna priča o povijesnoj traumi suvremene Europe spojena s fantazijama o Hitleru, necenzuriranim razgovorom o seksu i opresiji tradicionalnih rodnih uloga. Na ono što ona naziva “histerično nerasističkom” političkom korektnošću Nijemaca Volckmer odgovara s glavnom junakinjom, koja razmišlja da bi, dobije li židovski pimpek, mogla napokon prestati biti Njemica i tako pronaći formulu razrješenja trauma njemačkog povijesnog nasljeđa. Knjigu je u hrvatskom prijevodu Ive Karabaić objavio nakladnik Fraktura, a tim povodom s autoricom razgovaramo o mnogim aspektima njezine knjige, koja jednako otvoreno progovara o problemima spolnog identiteta i o tome da su židovske žrtve za Nijemce zauvijek ostale tuđe žrtve.