Njegova knjiga “Prije Tita - frakcijske borbe u KPJ 1936.-1940.” govori o formiranju vodstva Partije koje će nakon 1941. biti ključni subjekt svega bitnog na ovim prostorima. Kako se Tito uspeo na vlast? Tko su bili njegovi protivnici? Kako su oni prošli? Je li Tito bio u Španjolskoj? Kako se potkazivalo? Zašto su u SSSR-u likvidirani brojni jugoslavenski komunisti i koliko ih je ubijeno? Je li za to odgovoran samo Staljin? Gužvica je temeljito prekopao ruske arhive, pa za razliku od naših, ostrašćenih a samim tim i pristranih povjesničara, sine ira et studio izložio svoje spoznaje u briljantnoj studiji koju prinosimo vašoj pozornost.
BestBook: Kako to da ste odlučili baviti se istraživanjem frakcijskih sukoba u Komunističkoj partiji do Titova dolaska na čelo? Koliko dugo ste istraživali?
Period Velike čistke je posljednja velika nepoznanica u povijesti Komunističke partije Jugoslavije. Taj misterij me uvijek privlačio i dosta sam čitao o tome, ali bilo je očigledno da mnogo toga nedostaje i da je fokus skoro isključivo na Titu, iako on nije bio jedini, a često ni najbitniji akter. Pored toga, predratni KPJ imao je fascinantnu povijest i želio sam spasiti od zaborava mnoge značajne jugoslavenske komuniste koji su ubijeni u SSSR-u u vrijeme Staljina. Iako sam se temom bavio i ranije, kroz sekundarnu literaturu, istraživanje je uistinu počelo kad sam 2016. godine počeo master studije na Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Budimpešti. Ova knjiga ujedno je proširena verzija mog master rada sa CEU-a. Od 2017. godine radio sam u arhivima, prije svega u Arhivu Jugoslavije u Beogradu i u Ruskom državnom arhivu socio-političke povijesti (RGASPI) u Moskvi. Koristio sam se fondovima Kominterne, prije svega njezina Izvršnoga komiteta, Balkanskog sekretarijata i samoga KPJ, kao i memoarskom građom sudionika događaja. Istraživanje se u biti nastavilo sve do nedavno, tako da sam čak i hrvatsko izdanje dopunio nekim detaljima kojih nema u slovenskom, koje je izašlo prije gotovo godinu dana.
BestBook: Tito je 1928. godine razriješio frakcijski sukob u najjačoj partijskoj organizaciji u zemlji, zagrebačkoj, tako da se uz pomoć Hebranga naizgled uzdigao iznad frakcija, ali je faktički nametnuo dominaciju izrazito lijeve struje. Koje su značajke imale desna i lijeva frakcija, a koje Titova politika?
Za početak bih objasnio što je točno frakcija. Frakcije su dijelovi političkih organizacija, stalni ili privremeni, koji se okupljaju oko određenog zajedničkog cilja. Frakcije su u radničkom pokretu bile česta pojava i smatrane su za legitiman vid organiziranja. Međutim, Boljševička partija je 1921. godine, u vrijeme velike krize zbog građanskog rata, gladi i strane intervencije, donijela njihovu privremenu zabranu. Nakon Lenjinove bolesti i smrti ona nikad nije ukinuta nego je frakcionaštvo postalo politički ‘grijeh’, a optužba za frakcionaštvo sredstvo obračunavanja s neistomišljenicima. ‘Zločinom’ frakcionaštva u biti je ugušena unutarpartijska demokracija u SSSR-u, s obzirom na to da je članstvo tako podčinjeno volji Centralnoga komiteta Partije. U KPJ frakcije su nastale kao pokušaj nalaženja odgovora na državnu represiju i nacionalnu netrpeljivost. U najširim crtama, lijeva frakcija zalagala se za izraženiji revolucionarni radikalizam i federalističko uređenje Kraljevine SHS ili njeno ukidanje i stvaranje Balkanske federacije. Desna frakcija smatrala je da je revolucionarni val prošao te da se partija mora fokusirati na legalan rad, prije svega u sindikatima. Nacionalno pitanje nastojali su ignorirati bojeći se da će fokus na njega skretati radništvu pažnju s klasne borbe, te su bili za autonomiju, ali ne i federalizam. Tijekom dvadesetih sukob dvije frakcije praktično je paralizirao rad KPJ. Tito i Hebrang bili su takozvani antifrakcionaši, koji su se zalagali za partijsko jedinstvo i kraj frakcijskih borbi. Politički, međutim, bili su bliži ljevici. Navodni kraj frakcija 1928. godine predstavljao je ustvari pobjedu ljevice, jer je Kominterna tad, s krizom kapitalizma, očekivala novi revolucionarni val. Kratkoročno, uspostavljeno je prividno jedinstvo partije, ali dugoročno, kriminalizacija frakcionaške aktivnosti prenesena je s Boljševičke partije na druge članice Treće internacionale, pa tako i na KPJ. Od 1928. godine vođe partije konstantno se međusobno optužuju za frakcionaštvo, što čini borbe za prevlast u partiji još oštrijim.
BestBook: O Titovim pariškim rivalima, Labudu Kusovcu, Ivi Mariću i Petku Miletiću, malo se zna. Vi ste otkrili da toj listi treba dodati još jedno ime, Kamila Horvatina. Tko je on, zašto je važan i kako je prošao?
Kamilo Horvatin bio je jedan od najznačajnijih hrvatskih komunista u međuratnom periodu. Kao i mnogi hrvatski komunisti, počeo je kao ono što su nazivali ‘nacionalni revolucionar’, te je prvi put uhićen u vezi s pokušajem atentata na bana Cuvaja 1912. godine. Od školskih dana bio je prijatelj Miroslava Krleže i Augusta Cesarca. Posljednji član njihove drugarske skupine bio je danas također manje poznati Đuro Cvijić. Sva četvorica postali su komunisti. Kad su komunisti pobijedili na lokalnim izborima u Zagrebu 1920. godine, bio je gradski odbornik. U nekoliko navrata tijekom dvadesetih bio je član CK KPJ i bio je dio lijeve frakcije. Nakon uspostave Šestosiječanjske diktature bio je primoran pobjeći iz zemlje, te završava u SSSR-u. Iako ‘ljevičar’, od 1928. godine bio je jedan od glavnih pristaša antifrakcionaškoga kursa. U Moskvi radi kao predavač na Komunističkom univerzitetu nacionalnih manjina Zapada (KUNMZ) i predstavnik KPJ u Kominterni. Horvatin će, nakon uhićenja Milana Gorkića u kolovozu 1938., biti prvi kandidat Kominterne za novog vođu KPJ. U vrijeme kad Kominterna Tita i druge kandidate ignorira, Horvatin radi u Balkanskom sekretarijatu i dostavlja detaljne izvještaje o stanju u partiji. On je glavni potkazivač u KPJ, koji mnoge stare komuniste nepravedno optužuje za trockizam. Usprkos tome, on je i konstruktivan akter, koji prvi pokušava pronaći političko rješenje za krizu u koju je partija zapala uhićenjem generalnog sekretara. Horvatin nije imao dobro mišljenje ni o Titu ni o njegovim rivalima, Mariću i Kusovcu. Svi oni su prema njemu bili previše blizu Gorkiću da bi im se moglo vjerovati. Njegova politička platforma bila je veoma slična potonjoj Titovoj, ali izgleda da ni jedan ni drugi to nisu znali. Horvatin je početkom 1938. godine jedini Jugoslaven u specijalnoj komisiji Kominterne za rješenje krize u KPJ, te podnosi izvještaje kakvi su se inače očekivali od generalnog sekretara - o stanju u partiji i planovima za daljnji rad. Međutim, bio je previše uključen u emigrantske intrige. Kako je optuživao za trockizam, tako su i drugi optuživali njega, te je u veljači 1938. godine uhićen i već mjesec dana kasnije strijeljan pod lažnim optužbama.
BestBook: Kako stoje tvrdnje da je Tito bio u Španjolskoj u vrijeme građanskog rata?
Tito u tom periodu ni jednom nije bio u Španjolskoj. Naslovi o tome su produkt medijskog senzacionalizma i nemaju veze s ozbiljnom historiografijom. On je tad već bio dovoljno značajna ličnost da se njegov put danas može detaljno rekonstruirati na osnovi dokumenata. U vrijeme izbijanja Španjolskoga građanskog rata nalazi se u Moskvi, u listopadu iste godine otišao je u Austriju, a u prosincu u Jugoslaviju. U Jugoslaviji, s kraćim prekidima, ostaje do kolovoza 1937. godine, kad ga Čolaković i Žujović pozivaju da se pridruži rukovodstvu u Parizu, zabrinuti jer se Gorkić ne javlja iz Moskve. U Parizu je do prosinca 1937., kad odlazi nakratko u Beč i Prag. Vraća se u Pariz i u ožujku 1938. godine ide nazad u Jugoslaviju, gdje ostaje do lipnja. Od lipnja do kolovoza ponovno je u Parizu, a odatle odlazi za Moskvu, gdje će biti do siječnja 1939. godine. U to vrijeme stranci su već uveliko evakuirani iz Španjolske, a Franco je na pragu pobjede. Mit o Titovu boravku u Španjolskoj potječe prije svega od britanskog španjolskog dobrovoljca, komunista Freda Copemana, koji je u svojim memoarima napisao da je komandant Čapajev, s kojim je bio na fronti, danas jugoslavenski maršal Tito. Međutim, komandant Čapajev zapravo je bio mađarski komunist Mihály Szalvai, što je naknadno utvrđeno i izrazito dobro dokumentirano.
BestBook: U Rusiji je stradalo mnogo jugoslavenskih komunista. Zašto? Vi tvrdite da su smaknuća bila poticana i odozgo i odozdo, ne samo iz jednog pravca.
Dedijer je procjenjivao da je u SSSR-u tijekom Velike čistke ubijeno oko 800 Jugoslavena, što je broj koji su potom nekritički preuzimali mnogi autori. Međutim, moje istraživanje i rad pokojne Ubavke Vujošević pokazali su da se radi o otprilike 300 ubijenih. Glavna odgovornost za Veliku čistku nesumnjivo je na Josifu Staljinu, koji ju je inicirao. Međutim, u samom procesu sudjelovali su ne samo kadrovi NKVD-a nego i oni ‘odozdo’. Da bi se to razumjelo, morate se staviti u poziciju komunista u SSSR-u tridesetih. To je država koju je, na samom njenom začeću, napala doslovno svaka velika sila koja je tad postojala - svi oni koji su međusobno ratovali u Prvom svjetskom ratu ujedinili su se u antikomunističku koaliciju smatrajući da se svaki antikapitalistički pokret mora sasjeći u korijenu. Ta država bila je doista opkoljena i u njoj doista jest bilo stranih špijuna. Komunističke partije u svojim redovima jesu imale policijske agente. Naravno, ništa od toga nije bilo toliko rašireno koliko se smatralo krajem tridesetih, ali opasnost nije bila ni isključivo proizvod puke paranoje. Pored toga, ljudi koji tad žive u SSSR-u i nemaju neki drugi izvor informacija osim Pravde, i nemaju presedana na osnovi kojeg bi sumnjali u istinitost informacija koje dobivaju. U takvoj situaciji ljudi koji su dugo živjeli u emigraciji, koji su bili izolirani od vlastitih zemalja, i koji su od ranije često imali međusobne razmirice, zaključuju da to nisu bila ni politička rivalstva ni osobni problemi nego zapravo rezultat policijske provokacije. Tako počinju međusobna optuživanja ljudi koji su se često znali desetljećima, i tako su stradali mnogi Jugoslaveni, poput Horvatina, Koste Novakovića, Stjepana Cvijića i samog Milana Gorkića. NKVD je potom samo širio mrežu tako što je pod mukama tjerao pojedince da okrivljuju nove ljude.
BestBook: Zadnjih desetljeća pisci poput Pere Simića tvrde kako je Tito došao na čelo partije potkazivanjem. Đilas, koji je kod njega proveo devet godina u zatvoru, tvrdi, pak, da je Titova uloga u čistkama bila nevrijedna spomena. Kakva je povijesna vrijednost Eiletzovih i Simićevih radova?
Simićevi i Eiletzovi radovi korisni su za povjesničare, koji umiju razdvojiti žito od kukolja. Za širu javnost, doduše, su pogubni jer šire neistine i teorije urote. Simić je objavio i korisne primarne izvore, koji su značajni usprkos njegovim pristranim i laičkim komentarima. Međutim, i Simića i Eiletza odlikuje mržnja prema Titu, koja im je polazna točka i u koju onda pokušavaju uklopiti svoje nalaze. Dakle, oni polaze od ideje da je Tito bio svemoćni demon koji je cijelo vrijeme vješto planirao uspon na vrh partije. Njihova predstava samo je slika u ogledalu kulta Tita iz socijalističke Jugoslavije - dok je Tito tamo bio dobri spasilac partije, kod Simića i Eiletza postaje cinični ubojica i zlotvor. Pored toga, ne poznajući izvore i širi kontekst, oni prave ozbiljne propuste i navode činjenično netočne podatke. Simić, sa Zvonimirom Despotom, tvrdi kako je “dokazao” da je Tito bio u Španjolskoj i da mu je otkrio novi identitet - Sverčevski. To sve na osnovi jednog izvještaja o španjolskom borcu Vladimiru Ćopiću, koji je potpisao Valter Sverčevski. Ni Simić, a ni Despot, koji je zapravo povjesničar, nisu znali da je u pitanju Karol Świerczewski, jedan od najpoznatijih poljskih boljševika i zapovjednik u Internacionalnim brigadama sa pseudonimom Walter. Eiletz, s druge strane, pripisuje Titu izvještaj na osnovi kojeg je strijeljan Ivan Gržetić, iako u dokumentu (a obojica smo gledali isti dokument u Moskvi) piše da je taj izvještaj sastavio jedan zaposlenik iz Kadrovskog odjela Kominterne. Očigledno je Eiletz vidio da se radi o dokumentu inkriminirajućem za Gržetića i zaključio da, čim je nešto loše o partijskom drugu, mora da je autor Tito.
BestBook: Za Kominternu i sovjetske službe komunisti su pisali karakteristike, opisivali jedni druge. Kakve karakteristike Titovi rivali, i saveznici, pišu o njemu? Petko Miletić ga, primjerice, opisuje kao trockista, dakle kvalificira ga za ubojstvo, a Ivan Srebrenjak Antonov, sovjetski rezident u Parizu, piše da Tito ima dvije njemačke žene, špijunke, Elzu i kasnije Hertu. Dakle, nitko tu baš nije nosio rukavice?
Karakteristike, odnosno izvještaji o pojedincima, bile su dio standardnog procesa provjere kadrova još od početka tridesetih. Upravo zbog stvarne prijetnje policijske infiltracije, komunisti od povjerenja morali su osobno garantirati za drugarice i drugove. Iako je činjenica da je NKVD od početka Velike čistke karakteristike koristio za političke progone, autori koji pišu o Titu kao potkazivaču namjerno ignoriraju to što je Tito većinu karakteristika napisao tijekom 1935. i 1936. godine, odnosno prije početka čistke. Horvatin je sigurno znao, u jesen 1937., da njegovi izvještaji idu NKVD-u. Štoviše, vjerojatno se tome i nadao ako je vjerovao da su ti ljudi špijuni. Tito 1935. godine nije mogao biti vidovit i znati da će njegove, inače blage i uravnotežene karakteristike, koristiti NKVD. Usprkos tome, Simić i Despot iznose bombastične tvrdnje, poput one da je Gorkić strijeljan ‘samo’ 30 mjeseci nakon što mu je Tito napisao karakteristiku, a da se ne zapitaju što bi NKVD čekao dvije i pol godine ako je ta Titova karakteristika bila toliko ključna. O Titu su negativno pisale pristalice takozvanog Paralelnog centra Ive Marića i Labuda Kusovca. Dakle, prvenstveno Petko Miletić i Ivan Srebrenjak, koje ste spomenuli, ali i određeni bugarski komunisti iz Kadrovskog odjela. Sam Tito isto je bio kritičan prema njima, ali tek nakon što je u prosincu 1937. godine izbio otvoreni sukob. Jedna od najpozitivnijih karakteristika koju je Tito ikad napisao odnosila se na Labuda Kusovca prije početka frakcijske borbe. Nju Simić, Despot i Eiletz ignoriraju jer se ne uklapa u njihov narativ. Iako je Tito imao i svoje pristalice, poput Josipa Kopiniča i Ivana Karaivanova, glavni razlog njegova uspjeha bila je politička platforma koju je nudio, a ne pozitivne karakteristike. One su mogle pomoći Titu da sačuva živu glavu, ali ne i da se popne na čelo partije. Za to je morao impresionirati Kominternu.
BestBook: Kako su prošli Titovi protivnici, Kusovac, Marić i drugi?
Iskusni dalmatinski radnik Ivo Marić i crnogorski partijski intelektualac Labud Kusovac u Parizu su, nakon uhićenja Gorkića, formirali grupu koja se zvala Paralelni centar. Iako su u početku priznavali autoritet Tita kao privremenog vođe partije, u prosincu 1937. došlo je do sukoba, kad je Tito pokušao smijeniti Petka Miletića s mjesta vođe kaznioničkoga komiteta KPJ u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici. Marić i Kusovac tad su bili uvjereni da su svi ljudi iz Gorkićeva bivšeg rukovodstva, poput Tita, Rodoljuba Čolakovića i Sretena Žujovića, potencijalno sumnjivi. Ako je Gorkić bio špijun, zašto ne bi bili i oni? Tijekom 1938. godine oni pokušavaju izgraditi mrežu pristalica u Dalmaciji, Crnoj Gori i Srijemskoj Mitrovici, ali i među obavještajcima Crvene armije i Komunističkom partijom Francuske. Kad Tito u siječnju 1939. godine dobiva mandat Kominterne, isključuje ih iz KPJ, a oni potom podržavaju kandidaturu Petka Miletića za generalnog sekretara. Međutim, tijekom 1939. godine njihova grupa se raspala.
BestBook: Što je bilo važno a što presudno u Titovu usponu na vrh partije, koji je dramatično promijenio sudbinu većeg dijela Balkana, ali je imao utjecaja i na globalnu povijest?
Tito je, jednostavno rečeno, preuzeo inicijativu, što nije učinio ni jedan drugi jugoslavenski komunist. Nakon što je Horvatin ubijen u Moskvi, Kominterna se okreće prema Parizu, gdje se nalazi skoro cjelokupno rukovodstvo partije. S jedne strane imaju Marića i Kusovca, koji su odlično povezani i s obavještajnim strukturama i s bitnim akterima u međunarodnom komunističkom pokretu. Oni, međutim, samo pišu Kominterni i pozivaju da ona razriješi stvar. Izvršni komitet Kominterne to ne želi. Kominterni treba čovjek koji će preuzeti inicijativu i sam rješavati probleme. U proljeće 1938. godine Tito počinje dugo odlagani rad na povratku partijskog rukovodstva u Jugoslaviju (odakle je protjerano 1929. godine), radi na komunističkom preuzimanju reformističkih sindikata, jačanju SKOJ-a i infiltraciji komunista u nekomunističke organizacije te njihovu guranju u lijevo. Kominterna je odlučila baš njega pozvati u Moskvu u jesen 1938. godine zato što je jedino njegov rad donosio konkretne rezultate.
BestBook: Tito je od početka pokazivao zanimljivu samostalnost u odnosu na liniju Moskve, pri čemu je ta samostalnost nekad bila promatrana blagonaklono, a nekad je značila velik rizik, pa i za život.
Kominterna nije bila svemoćna organizacija koja je nametala svoju političku liniju do najsitnijih detalja. Ona je postavljala opće odrednice, a od partijskih rukovodstava očekivala je da ih ispravno sprovode u djelo. Kominterni je u neku ruku pridavano previše pažnje. U Jugoslaviji je ona bila zgodan krivac za sve pogreške predratnog rukovodstva, a nakon 1991. godine uklapa se u karikaturnu sliku socijalizma, koja odgovara i liberalima i nacionalistima, o ‘totalitarnoj’ strukturi koja drži pod kontrolom agente Moskve koji nisu sposobni misliti svojom glavom. Titova vizija politike narodnog fronta bila je često ljevija od kominternovske. Narodni front zasnivao se na antifašizmu i očuvanju statusa quo u buržoaskim državama koje je SSSR htio za saveznike u borbi protiv fašizma. Međutim, Tito je htio narodni front pod rukovodstvom komunističke partije, s krajnjim ciljem revolucionarne transformacije društva i uspostave komunističke vlasti. Za njega je bilo neprihvatljivo da komunisti budu pasivne pristalice jugoslavenske Ujedinjene opozicije. Zbog toga je nekoliko puta optuživan za trockizam. Na njegovu sreću, 1939. godine dolazi do zaokreta u politici Kominterne: nakon šest godina neuspješnih pokušaja sovjetskog rukovodstva da stvori antifašistički savez s Britanijom i Francuskom, SSSR se okreće k Njemačkoj i potpisuje ugovor o nenapadanju s nacistima. Tad se privremeno napušta ideja suradnje s antifašističkim buržoaskim strankama, a Kominterna tvrdi da će, u slučaju nacističkog napada na zemlje istočne i jugoistočne Europe, lokalna buržoazija većinski stati na stranu okupatora. To je nešto što je Tito tvrdio još 1938. godine, i što se u jugoslavenskom kontekstu definitivno obistinilo. Tito je umio navigirati kroz nagle zaokrete politike Kominterne, ali njegov revolucionarni radikalizam već mu je tad izazivao probleme, a isti taj radikalizam bit će ključni faktor koji će dovesti do raskida sa Staljinom 1948. godine.
BestBook: Titov prethodnik na čelu Partije, Milan Gorkić, stradao je u čistki. Tito ga je osudio u Proleteru, i osude se držao veći dio života, ali sedamdesetih je priznao kako Gorkić nije bio izdajnik. Je li on imao ulogu u takvom Gorkićevu svršetku?
Gorkić je bio žrtva nesretnih okolnosti i iskrenih grešaka, a ne Tita. Tito je u ljeto 1937. godine samo jedan od Gorkićevih mnogobrojnih suradnika, i prvi dio godine provodi u Jugoslaviji, baveći se organizacijskim poslovima. Gorkić u to vrijeme pravi niz ozbiljnih grešaka. Njegova vizija narodnog fronta bila je upravo ono s čime se Tito nije slagao: komunisti su trebali jednostavno pasivno podržati jugoslavensku građansku opoziciju. Da bi opoziciju privolio na suradnju, Gorkić je pokušao legalizirati rad vodećih komunista. Međutim, precijenio je potencijal za slabljenje diktature nakon ubojstva kralja Aleksandra. Legaliziranje poznatih komunističkih vođa rezultiralo je samo masovnim uhićenjima u Beogradu i Zagrebu tijekom 1935. i 1936. godine. Njegovi bliski suradnici bili su kompromitirani: Ivan Gržetić, partijski predstavnik u Kominterni, optužen je u Moskvi za seksualno uznemiravanje komunistkinja, a Adolf Muk, član Politbiroa, kritizirao je staljinske čistke. Njegova supruga, Betty Glan, direktorica Gorkog parka, uhićena je u lipnju 1936. Međutim, najveća pogreška bila je provala broda La Corse. Gorkić je htio poslati 500 jugoslavenskih dobrovoljaca u Španjolsku odjednom, i za to je zadužio Muka. S obzirom na to kako je trebalo da iz države doslovno preko noći nestanu stotine ljudi koje inače prati policija, akcija je lako provaljena i većina ljudi je uhićena. Muk je u policiji pod mukama odao cjelokupni sastav Centralnoga komiteta i način rada partijskog ilegalnog aparata. Počinio je do tada najveću izdaju u povijesti partije. Gorkić ga je, ne znajući to, cijelo vrijeme branio i organizirao akcije za njegovo oslobođenje. Kad je Kominterna za ovo saznala, sve je djelovalo jako zabrinjavajuće. Gorkić bi u drugom periodu svakako bio osramoćen i smijenjen zbog svih ovih pogrešaka. No u vrijeme Velike čistke njegove greške upućivale su na potencijalnu izdaju. Naravno, i mnogi članovi emigracije već su pisali negativne izvještaje o njemu u Moskvi. Najbitniji od njih bio je, naravno, Horvatin. Doduše, čak ni Horvatin nije pisao da je Gorkić izdajnik - takve tvrdnje uvijek su sa sobom vukle bitno i vrlo nezgodno pitanje - a zašto nam to nisi ranije rekao? Onaj tko optužuje vrlo je lako mogao završiti kao optuženi. To je još jedna od stvari koje autori opsjednuti demonizacijom Tita ignoriraju.
BestBook: Jednako je loše prošao i Petko Miletić. Službena verzija nakon rata bila je da je Miletić, nasuprot reputaciji heroja (po njemu je nosila ime jedna jedinica u Španjolskoj) bio doušnik policije. Je li to ikada dokazano?
Petko Miletić je uhićen 1932. godine, kad je bio član rukovodstva KPJ. Navodno jugoslavenska policija, usprkos mučenju i batinama, nije ništa mogla izvući iz njega, te je tako postao heroj komunista i vođa Kaznioničkoga komiteta u Srijemskoj Mitrovici. Miletić je bio čovjek prijeke naravi i sklon spletkarenju, a Tito je krajem 1937. godine odlučio da ga razriješi dužnosti jer je saznao da su Miletićevi pristalice u zatvoru pokušali ubiti Andriju Hebranga. Kad je Miletić u ljeto 1939. godine izašao iz zatvora, uspio je otići u Moskvu. Nadao se da će dokazati Kominterni kako je Tito trockist i postati novi generalni sekretar partije. Međutim, Tito je došao u posjed dokumenata s ispitivanja iz 1932. godine, po kojima se vidjelo da tvrdnja kako Miletić nije ništa rekao policiji nije istinita. To ne znači da je Miletić bio doušnik - jedine informacije koje je policiji priznao bile su one koje je policija već imala, što je i bila praksa među komunistima. Bez obzira na to, Josip Kopinič Kontrolnoj komisiji Kominterne pokušavao je pokazati da je Miletić bio izdajnik. To nije bilo pretjerano teško jer je Miletić bio protivnik politike narodnog fronta, koji je smatrao da u slučaju rata između Njemačke i Francuske francuski radnici trebaju pucati na vlastite generale a ne na nacističke trupe. Miletić je uhićen u siječnju 1940. godine i jedini je slučaj u kojemu možemo sa sigurnošću tvrditi da je Tito bio odgovoran za njegovo uhićenje. Međutim, ne treba smetnuti s uma da je Miletić Titu planirao identičnu sudbinu.
BestBook: Titovi protivnici – Labud Kusovac, Kristina Kusovac, Ivo Marić i mnogi drugi, izbacivani su iz partije, ali su neki u nju i vraćani.
U ovome je i ključ Titova uspjeha. Ne samo zbog obitelji Kusovac - neki od Titovih najbližih suradnika počeli su kao njegovi protivnici. Milovan Đilas i Ivan Milutinović bili su veoma bliski Petku Miletiću, a Boris Kidrič i Lovro Kuhar bili su pristalice Marića i Kusovca. Tito je uspio baš zato što je pokušavao protivnike prevesti na svoju stranu umjesto antagonizirati ih. Kad se Paralelni centar potpuno raspao 1939. godine, to je dobrim dijelom bilo zato što je mnogo pristalica Marića i Kusovca prešlo na stranu Tita. Iako su Kusovci izbačeni iz KPJ, Tito ih tijekom rata vraća u partiju i nakon rata dobivaju visoke funkcije. S Marićem, koji je bio u talijanskom logoru i kojeg su tamošnji komunisti bojkotirali, to nije bio slučaj. Godine 1948. KPJ dolazi u posjed pisama iz Francuske koja su tridesetih pisali Kristina i Labud Kusovac i saznaje nove podatke o njihovu radu protiv Tita. Završavaju pred partijskom komisijom početkom lipnja 1948. godine, a nakon Rezolucije Informbiroa jednostavno su ih svrstali u ‘ibeovce’ i poslali u zatvor, a potom i na Goli otok. Mnogo protivnika Tita iz 1938. i 1939. godine, bez obzira na to je li im u međuvremenu oprošteno ili ne, završilo je 1948. na Golom otoku. Razlog za to bio je što su mnogi od njih doista bili nezadovoljni Titovom vlašću, te su, kad je SSSR izbacio Jugoslaviju iz Informbiroa, zaključili da su cijelo vrijeme bili u pravu i da je došao njihov čas. To, naravno, ne opravdava maltretiranja kroz koja su prošli, ali je bitno za kontekst i veoma zanimljivo za povijest KPJ - odjeci frakcijskih borbi od prije rata itekako su se osjetili 1948. godine.
BestBook: Tito je u Parizu sumnjičio Živojina Pavlovića, voditelja partijske knjižare Horizons, da je doušnik francuske policije. Zbog toga je Pavlović napustio partiju, a 1940. pokušao izdati knjigu ‘Bilans sovjetskog termidora’, u kojoj je zapanjujuće precizno pobrojio žrtve staljinskih čistki. U Užicu ga partizani hvataju i nakon mučenja, kojem su ga podvrgnuli Krcun, Dedijer i neki drugi, strijeljaju ga. Je li njegova krivica ikad ustanovljena? Nikad nije rehabilitiran.
Živojin Pavlović isto je bio dio Gorkićeva unutarnjega kruga i jedan od ljudi zbog kojih je 1937. imao probleme. Naime, Pavlović je ranije intervjuirao Trockog, što je u to vrijeme bilo dovoljno da izazove sumnju. Nakon Gorkićev uhićenja Tito je jedno vrijeme surađivao s Pavlovićem, koji je bio vođa partijske tiskare u Parizu, a potom ga je, na zahtjev Kominterne, uklonio s tog položaja. Pavlović je odbio prihvatiti da je Gorkić špijun i inzistirao je na njegovoj nevinosti, zbog čega je na kraju izbačen iz partije. Marginaliziran, vraća se u Jugoslaviju i zapošljava u Centralnom presbirou, koji je bio svojevrsna obavještajna agencija Kraljevine Jugoslavije, zadužena za prikupljanje informacija iz inozemstva. Naravno, ovakav razvoj događaja samo je učvrstio komuniste u uvjerenju da su svi koji kritiziraju sudske procese u SSSR-u zapravo izdajnici. Godine 1940. objavio je knjigu ‘Bilans sovjetskog termidora’, jedan od prvih kritičkih prikaza Staljinove čistke. Bitno je napomenuti kako je u tom djelu pazio da ne kompromitira aktivne komuniste, te je ono s točke gledišta jugoslavenske policije bilo poprilično beskorisno. Unatoč tome, Pavlović je smatran za policijskog špijuna i strijeljan je 1941. godine. Za sada nema dokaza da je počinio bilo kakvu izdaju partije i njegova tragična priča je vjerojatno najbolji primjer tragičnih situacija do kakvih je dovodila čistka u SSSR-u.
BestBook: Koliko su ruski arhivi danas dostupni, slobodni, otvoreni? U kojoj mjeri su digitalizirani?
Rad u RGASPI-ju, i u većini ruskih arhiva, još je dosta težak i kompliciran. Zaposleni su neljubazni, tehnologija zaostala, a cijene nerazumno visoke. Glavni izvor prihoda za arhiv, zbog državne nebrige, su prihodi od fotografiranja, koje se u većini arhiva danas ili ne naplaćuje ili naplaćuje simbolično. Nasreću, velik dio dokumenata, poput onih vezanih za Izvršni komitet Kominterne ili Balkanski i druge regionalne sekretarijate, je digitaliziran i dostupan na internetu. Cjelokupni fond Internacionalnih brigada, s iznimkom fotografija, također je dostupan online. Međutim, mnogo materijala vezano za KPJ još nije digitalizirano, poput osobnih dosjea i razne partijske dokumentacije. Za to se mora ići u Moskvu. Pored toga, kad sam posljednji put bio u Moskvi, u jesen 2019. godine, neke od dokumenata vezanih za Odjel kadrova koje sam ranije gledao nisu mi ponovno dali - a upravo ti dokumenti često su ključ za razumijevanje represija. Rusija je, nakon sukoba u Ukrajini i novog hladnog rata s SAD-om i EU, počela ponovno zatvarati neke arhive. Nadam se da se taj trend neće nastaviti.
BestBook: Postoje li tajne koje bi još mogle, otkriju li se tamo, značajno utjecati na našu interpretaciju događaja?
Sumnjam da mogu značajno utjecati na samu interpretaciju, ali prostora za buduća istraživanja svakako ima. Prije svega, točne okolnosti smrti nekih od najznačajnijih jugoslavenskih komunista još nisu utvrđene. Mogu reći da je Vladimir Ćopić najvjerojatnije postradao zbog ranijih sukoba među jugoslavenskom emigracijom, ali o tome nema čvrstih dokaza u njegovu osobnom dosjeu. Nejasno je zašto su točno uhićeni i strijeljani ljudi poput Filipa Filipovića, Đure Cvijića ili Sime Miljuša. Fokusirao sam se prvenstveno na one koji su bili kandidati za rukovodstvo od 1937. godine na dalje. Oni koji su bili veoma značajni ranije, ali su do čistke uvelike politički marginalizirani, nisu bili predmet mojeg istraživanja. Pored toga, još ne znamo mnogo o ulozi obavještajaca, poput Ivana Srebrenjaka, Mustafe Golubića ili Ivana Karaivanova. U njihovim osobnim dosjeima malo je podataka, i vjerojatno se ono najvažnije čuva u arhivama NKVD-a, koje su još zatvorene. Iako nam one mogu reći neke zanimljive nove stvari, smatram da će cjelokupna slika ostati nepromijenjena. Odabirom novog generalnog sekretara bavila se Kominterna, a ne obavještajni aparat. On je mogao utjecati na stvari da je, kojim slučajem, netko odlučio uhititi Tita. Postavljati ljude već nisu mogli. Tako da je, što se tiče barem političke povijesti KPJ i Titova uspona, ovaj period umnogome razjašnjen.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Single mom makes $89844/yr in her spare time without selling or buying any thing . She does simple online work and cash every second which she spent on this website. For more detail visit... bit.ly/39jrDqt
staljin je bio luudak