Pitaju nas često zašto baš u Francuskom paviljonu imamo izložbe, ovo je već druga godina. Odavde su ljude odvodili u Auschwitz. Tu su provodili posljednje sate. To snimi! Imaš prugu vani. Da mogu, snimio bih ja, rekao je Branko Lustig kolegi s televizije koji je upravo završio intervju s njim. U Francuskom paviljonu zagrebačkog Studentskog centra bilo je petnaestak novinara, mladi umjetnik iz SAD-a, predstavnica Austrijsko-hrvatskog kulturnog foruma i bečkog Židovskog muzeja povodom obilježavanja Dana sjećanja na holokaust. Branko Lustig također je bio tamo, odnosno", zbog njega su svi bili tamo.
Dvostruki oskarovac i filmski producent koji je preživio Auschwitz, a danas je direktor Festivala tolerancije – Festivala židovskog filma. "Još samo jedno pitanje, samo još kratko, evo, to je to", uglavnom ponavljaju kolege i kolegice. Za intervju s Lustigom svatko ima pola sata i svakome je malo. Njemu je, vjerojatno, i previše. "Oprostite, neću ustajati", govori dok se upoznajemo.
Lustig ima 84 godine, već se teško kreće i lako umara, no strpljivo sjedi i odrađuje intervjue, daje izjave, vodi konferencije za medije, raspravlja s mladim američkim umjetnikom i dogovara suradnju s predstavnicom Židovskog muzeja u Beču. Muči se da čuje sva ta pitanja i stalno pojačava slušni aparat, no pristojno odgovara na sve, i to uglavnom sa smiješkom na licu. Pojava je koju ne možete promašiti, u sivom odijelu od tvida i crnim šeširom koji ne skida s glave.
U Hrvatskoj živi posljednjih nekoliko godina te aktivno radi na tome da se podigne svijest o Holokaustu i strahotama nacizma. "Nisam političar i ne bih o politici. Radije bih o kulturi, o edukaciji", kaže na početku razgovora. Izložba koju je otvorio zove se "Jedan dobar dan". "Ova izložba nema, zapravo, veze sa samim logorom. Autor nas podsjeća da su, unatoč svemu, ljudi u Auschwitzu nekad imali dobre dane.
U tom Auschwitzu je uvijek bilo oblačno, padale su kiše, uvijek je bilo tmurno, magle su se vukle. Kao Krleža kad opisuje tmurno jutro, tako je bilo. A nekad bi sinulo sunce. I čim se zračak sunca pojavio, to je za ljude bio dobar dan. Za mene, dobar dan je bio svaki kad sam se ujutro mogao ustati iz kreveta, otići popiti malo bljutave vode, oprati nos i oči. Kad sam se probudio, uštipnuo se za nogu ili ruku i vidio da sam živ, to je bio dobar dan", govori Lustig.
Otkad je u Hrvatskoj, aktivno radi na edukaciji, posebno djece o Holokaustu. U školama im priča o svojim iskustvima. "Pitaju me je li nam bilo hladno. Jesmo li bili gladni, žedni. Pitaju jesu li nas tukli. Imaju jako ozbiljna pitanja. Plaču. Mnogi plaču, oči su im pune suza. Ali ne volim pričati o tim stvarima što ih rasplaču", kaže. Koliko god se činilo da je situacija sve gora, Lustig kaže da osjeća veliki pomak kad priča s djecom u hrvatskim školama. Najviše u Čakovcu.
"Čakovačka djeca su se promijenila. Više nisu kao u prvim danima kad smo došli, kad je bila velika razlika između Roma, Srba i Hrvata. Danas više toga nema. Mislim da je dio toga zbog dobrih gradonačelnika i župana tamo. Treba polako s time. Ne može se preko noći napraviti jedna država", kaže Lustig. Najvažnije je pričati o nacizmu, ne o Holokaustu, dodaje, djeca trebaju znati što je bio nacionalsocijalizam i zašto se pojavio 30-ih godina u Njemačkoj, a o tome se premalo govori.
"Neću govoriti samo o Holokaustu da ne bi neki rekli da mi je to važno jer sam Židov. Je, važno mi je, ali nacizam je tu važniji. Zato danas kad govorim o strahotama koje su se događale kažem da su ih počinili nacisti, a ne Nijemci. Vjerujte mi da je tako. Zašto ne govorimo o tzv. sanatorijima u kojima su djecu ubijali i prije plinskih komora? Gdje su im vadili mozgove i druge organe te ih uspoređivali i proučavali. To su strašne stvari i nacizam je strašan.
Djeca trebaju to znati, treba učiti povijest i to znanje im treba 'sjesti'. Mi koji još možemo moramo se truditi da se takve strahote nikad više ne dogode. Ja imam 84 i neću još dugo, ali ima puno onih koji mogu još", kaže Lustig. Kad govori o edukaciji, mladima i društvenoj situaciji, blag je i odmjeren. "Mislim da je Hrvatska ipak negdje u dubini zdrava država. Omladina nam je zdrava i mislim da su mladi više pozitivni nego stariji, a stari su nesretni.
Edukacija nam svejedno mora biti najjača karika", misli Lustig. Tek jedan dio onog srednjeg naraštaja je sklon takvim opasnim stavovima, misli on. No, upozorava, mi imamo demokraciju tek nešto više od četvrt stoljeća", premalo je to za bilo što. "Nemojte zaboraviti da je Americi trebalo da postane demokracija više od 200 godina, 45 predsjednika se promijenilo. A još, zapravo, nije demokracija. Prema tih 200 godina naših 25 je kao jedan dan.
"Ne bih volio da se kod nas događa ono što se događa u Mađarskoj. Još nismo došli do toga. Taj Jobbik, oni su nacisti. No slične stvari događaju se u svim onim kršćanskim zemljama gdje needucirane mase misle da su Židovi ubili Isusa Krista. Oni čak ne znaju da je on bio Židov, ne prihvaćaju to. Tu isto fali edukacije u krugovima Crkve. Nama treba vremena, a, nažalost, vi mladi biste da se to sve događa dok još možete uživati u plodovima toga. Ali morat ćete se strpjeti", poručuje Lustig.
Nezadovoljstvo koje mnogi hrvatski građani danas osjećaju najviše je povezano s lošom ekonomskom situacijom, smatra Lustig, odmah povezujući slično s uzletom nacizma 30-ih godina prošlog stoljeća. "I Adolf Hitler je svoje uspjehe bazirao naš na tom ekonomskom rasulu u tadašnjoj Njemačkoj. On nije vjerovao da će tako primiti njegov 'Mein Kampf'. Ali ekonomska situacija je prisilila ljude koji uopće ne znaju čitati da čitaju. Čitali su im ulomke ako je trebalo", kaže.
Ipak, izbor Donalda Trumpa za američkog predsjednika ne zabrinjava ga previše. "U SAD-u sam živio 26 godina i puno sam toga tamo postigao, ali danas je ta zemlja za mene daleko. Na televiziji vidimo samo neke tračeve. Mi ovdje živimo realnim životom i nemamo vremena za to. Mi se ne možemo baviti onim što Trump misli. Ali tu je problem, da se mi bavimo stvarima koje nas se ne tiču zapravo. Pa ni naši političari ne bi se trebali time baviti, imaju i pametnijeg posla", kaže.
Nezadovoljstvo građana i sve veći konzervatizam svakako su povezani i s obrazovanjem, kao što Lustig povezuje i incident s izložbom "Anna Frank, prošlost i sadašnjost", koja je protjerana iz šibenske Tehničke srednje škole zbog isključivo negativnog predstavljanja ustaša, odnosno pozitivnog predstavljanja partizana.
"Vrlo jednostavno, ravnatelj škole koji je to napravio nije bio dovoljno educiran. On je mlad čovjek, jednostavno ne shvaća. Možda ga nije trebalo dati za ravantelja, možda je upravni odbor ili nastavničko vijeće trebalo donijeti odluku o toj izložbi, a ne on sam", zaključuje Lustig. Kad govori o takvim incidentima, puno je oštriji. Pirmjerice, ploča u Jasenovcu sa spornim natpisom za njega uopće nije nešto o čemu bi trebalo raspravljati.
"Te ploče, pa to su sitnice. O tome se uopće ne bi trebalo govoriti. To se trebalo jednostavno riješiti, kuš o tome i gotovo! Neke ljude poslati u zatvor. Isto kao i neprimjerene grafite, rasističke. To se isti dan treba prebojiti. Ne može se jedna zemlja izgraditi bez malo strogoće. Pa, mi imamo Ustav u kojem piše što se smije, a što ne. Zašto se po tome ne postupa?", pita se dodajući da našim političarima, kao i udrugama civilnog sruštva, prije svega nedostaje odlučnosti da rješavaju slične incidente i probleme brže.
