Life
2781 prikaza

"Moj posao u Auschwitzu - odlučivao sam tko ide u plinsku komoru"

Reinhold Henning, optuženik za nacističke zločine
Bernd Thissen/DPA/PIXSELL
Reinhard Hanning ima 94 godine. Poživio je da ga u oči pogleda Irene Weiss, više od 70 godina poslije zločina

Jednog hladnog, sivog jutra u veljači, Irene Weiss čekala je ispred jedne od dvorana općinskog suda u njemačkom gradiću Detmoldu. Doputovala je čak iz Virginije kako bi svjedočila na suđenju Reinholdu Henningu, danas 94-godišnjem bivšem čuvaru nacističkog logora smrti Auschwitz. Čekati je morala dok su Henninga doveli u kolicima. Tako je opisao uvod u jedno od posljednjih suđenja nacistima Time.

U sakou, žutom puloveru, s naočalama, pognute glave kako bi što manje upadao u objektiv kamerama, bilo je teško pojmiti da je taj starčić otpužen da je bio sudionik u ubojstvu 170.000 ljudi tijekom svog službovanja u koncentracijskom logoru od siječnja 1943. do lipnja 1944. A točno u to vrijeme, među Židovima koje su dopremili u logor bila je i 13-godišnja Irene.

Šindlerova lista | Author: Universal Pictures Universal Pictures

Irene Hanninga nije imala nesreću upoznati ga u logoru i osobno. Takvih preživjelih odavno više nema. Ona je samo u to vrijeme tamo bila zatočena, ali je pozvana svjedočiti zato što je jedna od onih koja je tada bila u logoru i koja je mogla posvjedočiti na što je Auschwitz tada ličio i kakvu je ulogu, s obzirom na svoje zaduženje čuvara u stražarnici, Hanning morao imati.

Riječ je o novoj strategiji njemačkog pravosuđa kojom se napokon olakšava suđenje bivšim nacistima, 70 godina od počinjenja zločina. Riječ je o pokušaju Njemačke da ispravi užasne greške nakon rata. Na zapadu Njemačke, u 13 suđenja u Nürnbergu od 1945. do 1949., osuđena je samo najstroža vrhuška koju su Saveznici uopće uspjeli ugrabiti.

Na istoku zemlje, pak, suđenja su bila puno oštrija, ali su često bila kontaminirana ideološkim pečatom. Povjesničari procjenjuju da je 10 posto Nijemaca bilo učlanjeno u NSDAP, kakvih osam milijuna ljudi. No, uz ogromno mnoštvo ljudi za istražiti, uz ogromnu birokraciju logora smrti, Njemačka je počinila i tu grešku što je optužene naciste progonila kao kriminalce, ne kao sudionike genocida.

Auschwitz | Author: Youtube Youtube

Drugim riječima, za svakoga se moralo dokazati da je tad i tad, s tim sredstvom ubio tog i tog čovjeka. U valu suđenja od 1963. do 1965. u Zapadnoj Njemačkoj, osuđeno je poražavajućih 17 zločinaca. A i od njih samo šestoro na doživotne kazne zatvora. Dok je diljem svijeta više od 1000 ljudi koji su sijali smrt po logorima otjerano pred sud, u Njemačkoj se sudilo njih samo 50.

A bilo je između 6000 i 7000 članova osoblja direktno uključenih u ubijanje. Ne treba smetnuti s uma i to da se nije moglo izbjeći da neki od sudaca u poslijeratnoj Njemačkoj i sami budu dojučerašnji nacisti. Zbog svega toga, njemački tužitelji iz Ludwigsburga napokon su usvojili prijedlog glavnog tužitelja pokrajine Hessen Fritza Bauera iz 1960-ih da se naprosto utvrdi da je na određenom mjestu proveden genocid, udruženi zločinački pothvat.

I da se optuženom krivnja utvrđuje tako da se dokaže da je na tom mjestu u tom vremenu obavljao točno određenu dužnost. Time je postajao oruđe zločina i bio je kriv. Prvi koji je platio takvu strategiju bio je 2011. notorni Ukrajinac John Demyanuk, u Drugom svjetskom ratu čuvar u logoru Sobibor. "U njegovom slučaju napokon su razradili strategiju koja ide od genocida naniže:

Auschwitz | Author: Auschwitz.org Auschwitz.org

Ako si radio u tvornici smrti, to te je činilo sredstvom ubijanja jer ti je posao bio opsluživanje ubijanja ljudi", kazao je za Time Lawrence Douglas povjesničar s Amhersta. "Bolje ikad nego nikad", dodao je. Bio je to način da Njemačka ispravi svoje propuste. Sljedeći je došao na red knjigovođa iz Auschwitza Oskar Groening, suučesnik u ubojstvu 300.000 ljudi. Potom još trojica, od kojih je jedan optuženi u međuvremenu umro od starosti.

Jens Rommel, voditelj središnjeg ureda za nacističke zločine u Ludwigsburgu, rekao je za Time da je od ožujka u postupku još 13 slučajeva. Rommelovi ljudi bili su oni koji su utvrdili da je Hanning rođen 28. prosinca 1921. Da je sa 14 godina napustio školu i otišao raditi u tvornicu, da bi iste te godine, 1935., pristupio Hitlerjugengu, a pet godina poslije i Waffen SS-u.

Na istočnom frontu borio se do rujna 1941. kad ga je ranila granata u Ukrajini. I tako su mu ponudili "lagan posao" u Auschwitzu. Njegov je posao bio dočekivati logoraše i pratiti selekciju, tko ide odmah u smrt u plinsku komoru, a tko na ropski rad. I vjerojatnu smrt od bolesti ili iscrpljenosti nekoliko mjeseci poslije.

Tuševi na ulazu u Auschwitz | Author: Twitter/ Die Welt Twitter/ Die Welt

"Nitko nam ništa ne bi govorio prvih dana tamo. Ali, ako je netko, poput mene, tamo proveo dugo vremena, onda mu je postalo jasno o čemu je riječ", kazao je Hanning na suđenju. "Ljude bi upucali, gušili u komorama i spaljivali. Viđao sam kako prenose leševe, mogao sam namirisati smrad spaljenih ljudskih tijela", kazao je.

Irene Weiss je, pak, ispričala da su nju i obitelj u Auschwitz dovezli u svibnju 1944. Imala je samo 13 godina, bili su umorni i dezorijentirani, a nacisti su ih štapovima upućivali; njenu majku i dvoje mlađe braće i sestara u plinsku komoru, njenog oca i stariju kći na rad. Čuvar koji je došao do nje, nekoliko je trenutaka oklijevao prije nego što ju je poslao za starijom sestrom.

Život joj je spasilo to što je imala maramu na glavi i izgledala je starije od 14, koliko je bila dob ispod koje se djecu slalo odmah na ubijanje. "Svjedocima i optuženima ovime dajemo mogućnost da javnosti ispričaju svoju priču. Da to ne čine samo mediji, nego oni sami u sudnici", objašnjava smisao toga Rommel.

Irene Weiss s time se potpuno slaže. Kaže da nacisti danas na suđenjima uživaju neusporedivo veći obzir nego oni kao žrtve u ratu. "Bila bih sretnija da mu se sudilo i ranije, ali sada samo želim da on čuje što imamo za reći ja i drugi svjedoci o tome kakve su bile posljedice djela koja je počinio kao mladić i čuti što ima za reći", kazala je ona.

Auschwitz | Author: Press Association/PIXSELL Press Association/PIXSELL

I rekao je. 29. travnja Hanning je progovorio. "Duboko me boli što sam bio dijelom takve zločinačke organizacije... Sram me je što sam vidio takvu nepravdu i nisam učinio ništa u vezi toga. Ispričavam se zbog toga. Jako mi je, jako žao", rekao je Hanning. No, za Irene to nije bilo dovoljno, jer desetljećima milijune njemačke djece i unučadi onih koji su trebali progovoriti, od njih nije čulo ništa.

"Apsolutno je vrijeme da se to prestane prešućivati u smislu osobne odgovornosti", kazala je. A o tome je imao što za reći i Douglas: "Ovakva suđenja nas podsjećaju da se genocid nikada ne događa bez tih običnih vojnika. Stvari mogu u nekoj zemlji krenuti po zlu vrlo brzo, a kad se dogodi, šokantno je koliko je puno ljudi voljno krenuti tim putem."

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.