Kad je Sarah Jenkins vidjela fotografije uspaničenih majki, majki koje su preklinjale za bilo kakve informacije o njihovoj djeci nakon terorističkog napada u Manchesteru, sjetila se svoje priče stare 12 godina. Nakon terorističkog napada na londonsku podzemnu željeznicu, morala je čekati punih 11 dana za potvrdu da je njena kćer Emily mrtva. Ona sada predvodi kampanju da se rodbinu stradalih bolje informira.
"Emily je bila moje četvrto dijete i bila je miljenica obitelji. Ponekad je znala biti nestašna, ali je bila izvor radosti, kao i sva djeca", prisjeća se Sarah u razgovoru za BBC. Tog sudbonosnog jutra, 7. srpnja 2005. godine, Emily je putovala na posao u Londonu. "Bila je kod dečka u Londonu, a ja nisam imala pojma da je tamo i nisam pomišljala da je možda nestala sve dok starija kćer me nije nazvala i rekla da su oni svi živi i zdravi, ali da Emily kasni na posao. Ona je često kasnila na posao i to nije bila neka vijest", ispričala je Sarah.
Došlo je i vrijeme ručka, ali od Emily nije bilo ni traga ni glasa i majka je počela sumnjati da nešto nije u redu. Ona i jedan od njenih sinova su poslije posla otišli u obližnji kafić i bespomoćno su gledali televizijske izvještaje s mjesta napada. "Prvo što uradite je nazovete telefone za pomoć. Oni pružaju jako malo informacija zato što ni sami nemaju previše informacija", kaže ona prisjećajući se kako bi joj se svaki put javila druga osoba kad bi nazvala. Stalno je pokušavala dobiti kćer na mobitel i ostavljala joj je poruke na telefonskoj sekretarici.
Do kasnog popodneva je već okupila troje djece, ali nitko nije znao što uraditi. Pokušavali su zvati policiju, ali oni su im rekli da zovu linije za pomoć. "Sjećam se da sam čitavu noć zvala, naravno da nitko nije spavao u takvoj situaciji, pa sam cijelo vrijeme zvala linije za pomoć da bi me uvijek pitali jedno te isto 'Jeste pokušali kontaktirati njene prijatelje?'. Bila sam na rubu živaca", a onda se sin James sjetio da bi mogli ići u bolnice i tražiti Emily.
Osoblje bolnice bi ih samo smjestilo u čekaonicu i rekli su im da čekaju. "Rodbina žrtava bila je zadnja stvar koju su oni htjeli imati na pameti", kaže Sarah. Čitavo vrijeme dok je pokušavala dobiti bilo kakve informacije nije znala da su je u pozadini zabilježili kao prioritentni slučaj. Ona je pokušavala dobiti nekoga tko zna išta, a da istovremeno nije znala da bi je nazvali čim bi nešto znali.
Urezalo joj se u sjećanje to kako su tih prvih dana redovito naručivali pizze koje nitko nije mogao pojesti. Svaki dan bi bacali kutije pune hladnih pizza. I dan danas se zna upitati što su smetlari mislili kad bi vidjeli toliko bačene hrane.
Prisjetila se što joj je tih dana prolazilo kroz glavu: "Kao majka razmišljate o dvije stvari. Prvo, trebala sam ja umrijeti. Drugo, trebala sam je zaštiti i zbog toga mora biti živa. Moje dijete ne može umrijeti".
Tri dana je trebalo da im se napokon netko javi. Iako je to bio barem neki napredak, Sarah nikako nije mogla shvatiti zašto nisu mogli identificirati tijelo njene kćeri. Imala je sve dokumente, imala je jedinstven prsten, a imala je i tetovažu na leđima. Čitavih 11 dana nakon napada su je posjetili policajci da bi je obavijestili o smrti kćeri.
Umirovljeni inspektor John Ramsbottom kaže da identifikacija tijela traje tako dugo zato što je to kompleksan posao. "Dvije osobe su ključne na mjestu zločina. Prvo je tu riječ o šefu istrage koji pazi da svaki iskoristivi dokaz pokupimo s mjesta zločina. Druga osoba je zadužena za identifikaciju mrtvih", kaže on i napominje da svaki komad nečijeg tijela moraju pažljivo ga bilježiti što rezultira ogromnom količinom papirologije. Tijela kasnije prebace u privremenu mrtvačnicu gdje se stručnjaci trude spojiti dijelove tijela i onda ih identificirati. Dokumenti ne pomažu previše u tome i zbog toga policija ne želi ništa reći obiteljima žrtava.
"Hoćemo li reći nekome '90% smo sigurni da smo našli vaše voljene' i onda im ostaviti 10% nade. Je li gore da im kasnije uništimo i taj tračak nade?", govori Ramsbottom.
