Pod parolom “Nikad više” pristalice HDZ-a dijelile su prije nekoliko mjeseci na društvenim mrežama četiri godine staru vijest o smjeni 40 urednika i novinara na HTV-u nakon što je Kukuriku koalicija preuzela vlast.
Da bi HDZ nedavno proveo to isto, smijenivši zasad dvadesetak urednika i voditelja. Bilo je to samo još ovaj put, pa tek onda “nikad više”. Uglavnom, dogodilo se ono što se po automatizmu odvija još od 1991. godine.
HDZ preuzima javnu televiziju poput ratnog plijena, smatrajući je glavnom polugom u obnašanju vlasti. Ali kakvog to danas ima smisla? Zbog čega je HDZ-u u ovom trenutku toliko stalo do osvajanja HRT-a?
Evo kako je to objasnio Tomislav Karamarko:
“Ja sam građanin koji plaća pretplatu i ne želim gledati ono što gledam na televiziji koju plaćam”.
Bio je to dobar pokušaj. Osim što je time šef HDZ-a pokazao da uopće ne zna čemu služi pretplata, da se ona plaća za posjedovanje televizora, a ne uređivanje programa, i osim što je otkrio i da ne zna čemu služi daljinski upravljač.
Na koji su, nažalost, osuđeni svi drugi, obični pretplatnici. Ovdje, to je potpuno jasno, nije riječ ni o čemu drugom nego o političkom preuzimanju HTV-a u svrhu kontrole i širenja političke propagande, kamuflirane u poruku v.d. ravnatelja Siniše Kovačića da bi javna televizija “trebala štititi hrvatski nacionalni interes”.
Ali kakvu propagandnu snagu HTV ima na današnjem medijskom tržištu uz dvije komercijalne nacionalne televizije s gledanijim, neki bi rekli i jačim informativnim programom?
I ono najvažnije: ako je HTV protekle četiri godine doista bio u rukama ljevice i SDP-a, kako je onda HDZ pobijedio na pet izbora zaredom? Kako je Milanović izgubio vlast, a Ivo Josipović predsjedničke izbore ako je na Prisavlju instalirao svoga Gorana Radmana?
Mogao bi Karamarko iz toga izvući određenu pouku. Kojeg, dakle, smisla onda ima to grčevito trganje za HRT? S jedne strane, radi se o namirivanju svojih ljudi koji postaju urednici, dižu si rejting i plaću, osvećuju kolegama i klikama.
A s druge, ne smijemo preskočiti financije. No koliko god onda politička propaganda od svih razloga zvučala najpromašenije, ona je ipak vodeća misao u glavama Karamarka i Hasanbegovića.
Jer ako je Franjo Tuđman prije 20 godina mogao direktno s Pantovčaka uređivati “Dnevnik”, zašto to ne bi mogao Tomislav Karamarko?
Koji je, kao pravi pretplatnik, dočekao da se poslije napornog radnog dana izvali pred televizorom, upali Prvi program i sa smiješkom dočeka najavu: “Dobra večer, prvi potpredsjedniče Vlade, počinje Dnevnik”.
