86-godišnji Max Eiesen svjedočio je krajem travnja na suđenju 93-godišnjem Oskaru Groeningu - zloglasnom računovođi iz Auschwitza. Groening je optužen za sudioništvo u teškom ubojstvu 300.000 osoba, pri čemu je on priznao tek moralnu odgovornosti i molio za oprost. Groening je zanijekao da je osobno sudjelovao u ubojstvima, a zna se da je njegov zadatak bio brojati novce i ostale vrijedne stvari koje su zaplijenjene novim zatvorenicima.
Eisen je bio jedan od tih zatvorenika, te prvotno nije želio svjedočiti na suđenju. Taman u vrijeme suđenja, planirao je posjetiti unuku u Izraelu, ali shvatio je da je ovo prilično važan čin.
Eisen je rođen u Slovačkoj (njegov rodni grad je tad bio dio Mađarske), gdje je živio s roditeljima i troje braće i sestara. 18. svibnja 1944. godine, s obitelji je poslan u Auschwitz. Inače, tijekom tog razdoblja, točnije unutar osam tjedana, više od 400.000 mađarskih Židova poslano je u koncentracijski logor.
Tri dana je 15-godišnji Eisen bio zatvoren u stočnom vagonu s još stotinjak Židova, a kad su napokon pristigli u Auschwitz njemu je, zajedno s ocem i stricem, pripala uloga fizičkih radnika, te su trebali raditi na močvarnom polju. Njegova majka, devetomjesečna sestra, dva mlađa brata, strina, baka i djed automatski su poslani u plinske komore.
Početak pakla i spas kod liječnika
Nakon odabira, Eisen je s ocem i stricem poslan pod tuš, a sjeća se da je tamo bio mlad, snažan muškarac iz njegovog rodnog grada. "Nosio je naočale i one su pale na pod. Morao se spustiti na sve četiri kako bi ih našao. Jedan SS-ovac je poludio: udario ga je i zabio mu nogu u prsa, a ja sam čuo kako mu pucaju rebra. On je umro, a to je bila moja inicijacija u Auschwitz."
Eisen tvrdi da je svjedočio brojnim zločinima u Auschwitzu, uključujući vješanja zatvorenika koji bi pokušali pobjeći, kao i ubojstva bičevanjem, iz vatrenog oružja, te prebijanjem. Ubrzo nakon što je došao u kamp njegov otac i stric su poslani u plinske komore, a danas Eisen procjenjuje da je između 55 i 60 članova njegove obitelji na taj način izgubilo živote. Preživjeli su jedino on i dva bratića.
Jedan dan, nakon što ga je pretukao SS-ovac, Eisena su poslali u Blok 21, u ambulantu. Dr. Tadeusz Orzeszk, poljski politički zatvorenik, uzeo je mladića pod svoje okrilje i proglasio ga čistačem zdravstvene ustanove. Na taj način mu je spasio život, napominje Eisen.
U siječnju 1945. godine, dok su se Saveznici približavali, Eisen je poslan na marš smrti. S ostalim zatvorenicima bio je prisiljen danima hodati kroz zaleđeni snijeg, bez hrane ili odgovarajuće odjeće, sve dok nisu došli do Mauthausen koncentracijskog logora u Austriji, skoro 500 km dalje. Eisen procjenjuje da je na marš krenulo oko 25.000 ljudi, te da je na putu umrlo oko 40 posto njih, što zbog gladi, hladnoće ili tek gubitka snage i želje da nastave dalje.
Eisen je nakon toga još nekoliko puta prebačen u nekoliko kampova prije nego što su ga oslobodili Amerikanci 6. svibnja 1945. godine, iz Ebensee koncentracijskog logora u Austriji. Nakon oslobođenja, Eisen se vratio u rodni grad u kojem nije bilo više ni jednog člana njegove obitelji. 1949. godine otputovao je u Kanadu, gdje živi i danas.
Trebalo je ustati i učiniti pravu stvar
Prije nego li je došao na suđenje Groeningu, Eisen je smatrao da nema smisla kazniti čovjeka od 93 godine. Smatrao je da bi ga eventualno trebalo poslati da putuje po zemlji i priča svoju priču djeci, kako bi ona čula za zlo koje je postojalo. Ali tijekom suđenja promijenio je mišljenje.
"On je izokrenuo svoju priču. Tvrdio je da nije bio tamo. Pravi se da je dobar čovjek i da nije imao veze sa svim time. Zato sam izgubio suosjećanje koje sam osjećao za njega. Rekao sam mu: "Nosio si SS uniformu s lubanjom i kostima na kapi. Imali smo osjećaj da si visok pet metara i mogao si raditi što si želio. Zašto onda nisi ustao i učinio pravu stvar?""
Cijelo suđenje je bilo traumatično i tužno iskustvo za Eisena, pogotovo kad se morao prisjetiti svojeg boravka u Auschwitzu. Imao je svega sat vremena za svjedočenje, pa se boji da nije dovoljno toga spomenuo. Ali isto tako napominje da mu suđenje nije donijelo nikakav osjećaj olakšanja, a ne smatra ni da će mu presuda pružiti ikakvu zadovoljštinu.
"Ne postoji 'završetak'. Dolaze samo nova pitanja. Otkad sam se vratio, svaku noć proživljavam najgore noćne more. Jedna je da su me oteli i vratili u Auschwitz."
Nakon vjedočenja, Eisen se vratio u Toronto, gdje se svakodnevno bori protiv antisemitizma, piše Huffington Post. "Ne prestajem pričati, a telefon mi neprestano zvoni. Želim umrijeti s čizmama na nogama. I nastavit ću pričati ovu priču dokle god će je ljudi željeti slušati."
