Life
25343 prikaza

Ameri ne znaju gdje su pogubili više od 1000 atomskih bombi

Nastavak sa stranice: 1

Da je takva jedna bomba eksplodirala, opisivao je Keeney, vatrena kugla tijekom eksplozije imala bi čak dva kilometra u promjeru. Takva bomba predstavlja strašnu opasnost i za ljude i za prirodu, sve da i nikada ne dođe do termonuklearne eksplozije. Bomba u sebi sadrži i 200 kilograma TNT-a kao okidač za plutonijski upaljač, da se ne spominju litij, berilij i obogaćeni uran, koji su sposobni nemjerljivo zatrovati okolni kraj ako se bomba ikad raspadne uslijed korozije ili na neki drugi način. Što je tako logično da se jednom dogodi.

Pored svega, tu je i opasnost od brojnih terorističkih skupina, dovoljno beskrupuloznih i fanatičnih da ne prezaju ni od uporabe takvih sredstava ako bi ih se dočepali. Naravno da su i Sovjeti imali jezivih problema s gubljenjem najgorih oružja koje je čovječanstvo stvorilo. Samo, Kremlj je ipak uživao povlasticu vladavine bitno represivnijim metodama, kojima je uspješno zataškavao veliku većinu svojih svinjarija.

Sovjetski vojnik u Afganistanu 1980-ih Spasonosna odluka Top News Upoznajte Stanislava - Rusa koji je, doslovno, spasio svijet

Na misiji uz obale Grenlanda sovjetska podmornica K-278 Komsomolets 4. kolovoza 1989. ronila je na dubini od 325 metara kad je došlo do kratkog spoja u upravljačkoj kabini. Posada nije na vrijeme uspjela zaustaviti požar koji se električnim kabelima proširio podmornicom i izazvao iskakanje pogonskog nuklearnog reaktora, te posadi nije preostalo drugo nego izroniti na površinu i spašavati se.

Većina ih se i spasila.

Ukupno 25 mornara i jedan od časnika izvukli su žive glave, a četiri su časnika, skupa s podmornicom, potonuli na 1700 metara dubine, i to 250 kilometara od norveškog Medvjeđeg otoka. U podmornici su bila i dva torpeda s nuklearnim bojevim glavama. Da situacija nije dobra postalo je jasno kad je ekspedicija iz 1992. primijetila da se trup podmornice raspukao u cijeloj dužini i razdvojio gotovo pola metra.

A da je šteta katastrofalna, utvrdila je ekspedicija iz 1994. koja je primijetila curenje radijacije iz jednog od dva torpeda. I Amerikanci su imali svoju blamažu s podmornicom. USS Scorpion je 22. svibnja 1968. bio na povratku u Norfolk u Virginiji nakon tromjesečne vojne vježbe u Mediteranu kad je na oko 500 kilometara od Azora jednostavno iščeznuo.

Scena iz filma "Dr. Strangelove" | Author: YouTube YouTube

Pentagon je posumnjao da je riječ o nekakvoj sovjetskoj intervenciji, ali su ubrzo pronašli olupine podmornice na više od 3000 metara dubine. Od dva nuklearna projektila nije bilo ni traga. More je progutalo i dvije nuklearne bombe koje je 28. srpnja 1957. izbacila posada transportnog aviona C-124 kako ne bi izginula jer su im usred leta otkazala dva motora. Jedini način da uspiju doletjeti do zrakoplovne baze Dover u državi Delaware bio je da ih izbace prije nego što stignu do Atlantic Cityja.

Bombe, naravno, ni taj put nisu pronađene. U većini takvih slučajeva ipak je, barem kako se čini, bila riječ o bombama bez instaliranih upaljača. No 24. siječnja 1961. bombarder B-52 letio je iznad Goldsboroa u Sjevernoj Karolini s dvije bombe koje su bile opremljene za detoniranje. U jednom trenutku posada je primijetila curenje iz goriva u jednom od krila, da bi se krilo ubrzo sasvim raspalo, avion planuo i počeo padati.

Bombarder se raspao, procjenjuje se, na visini između 3000 i 600 metara te su bombe jednostavno ispale. Bile su, doduše, opremljene padobranima te se jednoj padobran i otvorio. Tu je bombu vojska bez većih problema ubrzo i našla, ali je zato padobran na drugoj potpuno zakazao. Bomba je svom snagom tresnula u tlo, raspala se koliko je to uopće bilo zamislivo i vojska je sljedećih tjedana imala pune ruke posla tragajući za dijelovima.

Carl Van Vechten/Collection of Library of Congress John Hersey Life Svjedok užasa: John Hersey opisao je u reportažnom remek-djelu horor nuklearne apokalipse

Najveći dio je i našla, ali ne i ono najbitnije, uransku jezgru, za koju se procjenjuje da je potonula u močvarno tlo do dubine od 50 metara. Na tom području i danas vrijedi posebna građevinska regulativa da svatko tko namjerava graditi u građevinskoj dokumentaciji mora priložiti i dozvole od vojske kako se ne bi dogodilo da netko slučajno uspije doći do vojno, sigurnosno i politički krajnje opasnog materijala.

Patroliranje bombarderima B-52 opremljenima nuklearnim glavama 365 dana u godini tijekom Hladnog rata bilo je opasno i, iz današnje perspektive, posebno nepromišljeno, prvenstveno zbog jednog tehničkog rizika. Riječ je bila o dugim letovima, toliko dugima da su se bombarderi morali puniti gorivom u zraku. To je već samo po sebi vrlo osjetljiv manevar, a posebno kad vremenske prilike nisu bile baš najbolje i kad bombarder nosi nuklearne bombe.

U siječnju 1966. bombarder B-52 sa sedam članova posade i četiri hidrogenske bombe B28RI uzletio je iz Sjeverne Karoline kako bi preko Atlantskog oceana i Mediteranskog mora patrolirao do SSSR-a te se potom istim putem vratio. Planeri puta su predvidjeli da B-52 gorivom napuni iznad Španjolske avion tanker KC-135 te da to ponovi i na povratku. Prvi put je sve prošlo uredno, ali na povratku, iznad mjesta Palomares u Almeriji, 17. siječnja 1966. oko 10 ujutro avioni su se sudarili.

Testiranje nuklearne bombe u Nevadi 1953. godine | Author: Thinkstock Thinkstock

Bojnik Larry G. Messinger opisivao je poslije da su bili malo prebrzi u odnosu na tanker, počeli su usporavati i odjednom je “pakao eksplodirao”. Eksplozija se vidjela kilometrima daleko. U KC-135 poginuli su svi, a u B-52 trojica od sedmorice. U dvjema hidrogenskim bombama pri udaru je eksplodiralo konvencionalno eksplozivno punjenje koje je radioaktivni dio bombi rasulo kilometrima po jugu Španjolske.

Jedna je pala potpuno neoštećena i nju je američka vojska pronašla lako i brzo, ali u potragu za četvrtom moralo je poći čak 27 raznih brodova i podmornica američke vojske. Nakon tri mjeseca potrage pronašli su i četvrtu bombu. Priča koja po relativno sretnom završetku odudara od više od 1000 onih u kojima nuklearne bombe i projektili nisu pronađeni, zanimljiva je zato što je ključnu ulogu u pronalasku odigrao lokalni ribar Francisco Simo Orts, koji je prvi spazio bombu duboko u moru uz obalu i to javio američkoj mornarici.

Hidrogensko razorno čudovište naposljetku su uspjeli zakačiti kabelom, izvući na površinu i otpremiti u SAD, ali je nakon toga ribar tražio svoju nagradu koja je, prema pomorskim zakonima, trebala iznositi najmanje jedan posto, nekad i dva ili i više posto. A kako je vrijednost bombe bila čak dvije milijarde dolara, na sudu u New Yorku je tražio najmanje 20 milijuna dolara. U postupku ga je zastupao, ni manje ni više, nego bivši glavni državni tužitelj SAD-a Hebert Brownell. Zračne snage SAD-a naposljetku su se s ribarom uspjele nagoditi, ali javnost nikad nije doznala za koji iznos.

  • Stranica 2/2
  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Danko 09:46 16.Rujan 2018.

    Luđaci su i jedni i drugi, ali teško da je bilo 1000 izgubljenih bombi. To bi bila jedna bomba dnevno tokom 3 godine. Nemoguće. Ali da nisu normalni nisu ni jedni ni drugi

  • omer 07:44 16.Rujan 2018.

    I sad će se Amerikanci prisjetiti gdje su sve izgubili tolike atomske bombe, kad im svako malo dođe neki veći uragan , pa veći potres, pa poplave pa požari i tako dalje, pa nek se sad ti prepametni Amerikanci zapitaju ... prikaži još!u nije li to sve posljedica tih "" izgubljenih atomskih bombi"" pa sad im se sve to vraća i nek plačaju danak svom divljaštvu i atoimskim bombama.