Life
295 prikaza

Anarho marš iz pakla provincije Srednjeg zapada

1/5
Katja Ogrin/Press Association/PIXSELL
Prodali su više od 30 milijuna "ploča", poigravali su se i nadmudrili streaming, brižljivo taktizirali izlaske albuma te pet puta bili u vrhu Billboarda...

Mantra tijekom dvadesetak godina kompletnog zamaskiranog ludila Slipknota prilično je jednostavna - najveći pakao nosiš u sebi. Mješavina radijske prijemčivosti i agresije, infantilne anonimnosti koju prate maske i jednolična odjela, pakao provincije Srednjeg zapada te bijes koji mora van doveo ih je do pozicije onog tipa izvođača koji uvijek može veće i luđe, pa čak i kad su iza njih sedam albuma i zavidan komercijalni uspjeh. Prodali su više od 30 milijuna ploča, poigravali su se i nadmudrili streaming, brižljivo taktizirali izlaske albuma ne bi li povećali prodaju te pet puta bili u vrhu Billboarda. Samo prvi album bio je 45 tjedana na vrhu bez medijske i kritičke podrške. Time su ne samo zacementirali ugodnu nu metal žanrovsku nišu, nego su se i nasmijali u brk novim generacijama maknuvši Eda Sheerana s trona 2019. Dok smo se godinama u metalu naslušali svega i svačega, od egzorcizma, vilenjaka do nordijskih saga, iako apolitičan, Slipknot je prizemnošću, svakodnevnim borbama i slomovima privukao onaj dio publike koje je nekoć držao grunge dajući im prije svega vrhunski šou. Na sceni je tijekom prvih većih turneja bilo svega - krvi, povraćanja i izlučevina. Danas se čuvaju. Boje maske jer koljena i kralježnica više ne trpe toliko akrobacije.

 | Author: Katja Ogrin/Press Association/PIXSELL Katja Ogrin/Press Association/PIXSELL

Počeci deveteročlanog benda su u srcu Iowe, Des Moinesu. Dok su im zvukovno bliski Rob Zombie i Marilyn Manson fino odgojena građanska djeca, njihov je kontekst posve drukčiji. Rade noćne smjene na benzinskim postajama, poslužuju u sex shopovima, bore se s ovisnostima i beskućništvom te im je jedini ispušni ventil podrum koji oblažu tepihom iz dućana s ljubimcima. Sve smrdi, no oni moraju izbaciti iz sebe izmještenost, samoću, frustraciju i bijes u postapokaliptičnoj nedođiji. Kraj devedesetih, kad izdaju prvi album ‘’Slipknot’’ (Roadrunner, 1999.), šarena je i iz današnje perspektive donekle smiješna MTV-jevska glazbena era. System of a Down trude se biti politički, Linkin Park je taman po mjeri štrebera koji gutaju ‘’Matrix’’, Korn uvodi hip-hop groove u metal, Kittie je tu za tinejdžerice, a Limp Bizkit za rođu kojeg nosiš u sebi, ali ti nije ugodno to priznati pogotovo kad pjevušiš: ‘’It’s my way or the highway; That’s the only road you can take”.’ Slipknot ulijeće na taj teren kao baba Jaga, ravno iz horora s korijenima u speedu, trashu i death metalu. S rifovima i bubnjevima kojih bi se postidio i matematički precizan prog sastav.

 | Author: Katja Ogrin/Press Association/PIXSELL Katja Ogrin/Press Association/PIXSELL

Drugi album ‘’Iowa’’ (Roadrunner, 2001.) izlazi nešto malo prije napada na njujorške blizance. Zabranjuju ih na radiju i MTV-ju. Sama atmosfera unutar benda nije dobra. Ne zarađuju, iscrpljeni su od turneja, ne mogu biti s bližnjima u njihovim teškim trenucima. Vokal i tekstopisac Corey Taylor nevoljko se za ‘’Revolver’’ prisjeća snimanja kad je bio nesretan te se rezao u studiju. Čudovišni magnum opus izbacuje sve demone - teško, sporo, iscrpljujuće, proparano žestinom. Majstorska tehnika i samoprijezir dovode do himne svakog groznog dana na poslu, ‘’People=Shit’’ i ‘’Disasterpiecea’’ s umilnim otvaranjem: ‘’I wanna slit your throat and fuck the wound; Wanna push my face in and feel the swoon”.’ Preciznost i izdrživost pokojnog bubnjara Joeyja Jordisona tu je na vrhuncu te daje dodatni zamašnjak odvajanju od generacijski i zvučno bliskih Korna i Limp Bizkita. Ekstremna glazbena forma i odavanje počasti Iron Maidenu u ‘’The Heretic Anthem’’ čine taj album dovoljno grotesknim, a opet kultnim u njihovoj diskografiji. Paralelno sa slavom i selidbom u Los Angeles slijede klišeji - seks, droga i alkohol. Hrpa bizarnih situacija i nasilja od paljenja nogavica menadžeru do lomljenja vrata publici inzistiranjem na skokovima s najvišeg dijela pozornice.

 | Author: PROMO PROMO

Nešto pristupačnije upoznavanje benda je u ‘’Vol. 3: (The Subliminal Verses)’’ (Roadrunner, 2004.), čiji se trag pokušava pratiti i u zadnjem ‘’The End, So Far’’ (Roadrunner, 2022.). Taylor se vraća pokušaju pričanja priče u tekstovima. To rezultira nerijetko slijepom ulicom banalnosti. Općenito nedostaje fini šav koji bi povezao prog rock početak i kraj sa Slipknotovim tipičnima arsenalom u sredini. Ima baroka i gotike te možemo čuti sve (zborsko pjevanje, nezaobilaznu škripu, speed, power, death, black metal). Žeđ za novim i monumentalnim tu nije toliko prisutna da bi zadovoljila očekivanja, više je mješavina njihove klasične manije s melodioznošću. “Adderall” iskorištava tišinu te nas uvodi u svijet koji će vrlo brzo iznevjeriti sva naša očekivanja: “Watch me as my blood runs cold; Now your Bible can take hold”. Pretjerivanje preko svake mjere u ‘’Warranty’’ sa zborskom solažom i izmjenom rifovima ima nešto šarma, no ne zove na višekratno preslušavanje. ‘’Yen’’ previše podsjeća na stiskavac u Močvari kad je svojedobno vladao Type O Negative. Klasici iz njihova arsenala su “Medicine for the Dead” i ‘’H377’’, gdje se histerija rifova isprepleće s black utjecajima te podsjeća na anarhijski vojni marš. Zatvaranje s ‘’Finalom’’ dolazi poput apaurina nakon repetitivnosti te podcrtava stare demone: ‘’The long depressions, the shorter fuse, denominator is you”.

 | Author: Katja Ogrin/Press Association/PIXSELL Katja Ogrin/Press Association/PIXSELL

A tih demona Slipknot ima na izvoz još od prošlog albuma ‘’We Are Not Your Kind’’ (Roadrunner, 2019.). Napušta bend dugogodišnji član, udaraljkaš Chris Fer. Jedan od osnivača, spomenuti bubnjar Joey Jordison umire. Tu su razvodi i zdravstveni problemi, prekid suradnje s Roadrunnerom, promjena producenta. Ubrzani groove u postindustrijskim epovima traži svježiju dozu buke i bijesa, ali i nešto promišljenije tekstove, više mekših i suvislijih prijelaza (iako je to možda i pretjerano tražiti od prepoznatljiva noisea). Posve nevidljivo Slipknot je obilježio popularnu kulturu. Teško je zamisliti udaranje ritma u ‘’Mad Max: Fury Road’’ bez goblinske inspiracije u njihovim videospotovima. Teško je zamisliti i bolniju baladu od njihove ‘’Snuff’’, ali i otvoreniji rock singl od ‘’Duality’’. Nakon opipljivog užasa u rukavu svih ovih godina valjda i njima treba malo bubimirske distrakcije.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.