Blanka zabranila pse i djecu: Tko visoko skače, nisko pada

Sve je počelo onog dana kad se bratu na treningu požalila da je boli. Pričala je poslije da joj je on na to počeo govoriti o Bogu, a da se ona rasplakala. I plakala je, kaže, tri dana. Ne zato što bi preživjela nervni ili emocionalni slom, nego zato što je otkrila vjeru u sebi. U njenom životu od tog dana više ništa nije bilo isto.

Pričala je o neizmjernoj ljubavi Božjoj što ju je osjetila, pričala je da je shvatila "duboku čežnju usađenu u srce svakog čovjeka", "čežnju za savršenom, bezuvjetnom ljubavi". Shvatila je koliko je njen život do tada bio pogrešan, odnosno koliko je pogrešno to što je "čovjekova ljubav uvijek u određenoj mjeri uvjetovana".

To je i dalje bila Blanka Vlašić, atletičarka sa zlatima i srebrima s olimpijskih igara i svjetskih prvenstava. Ali to više nije bila Blanka Vlašić koju bi zanimalo zlato kao takvo, nego zlato u duhovnim sferama; ljubav prije svega. Povremeno je pred tisućama mladih svjedočila o vjeri.

Feljton Life Ljetovanje u Jugi: Radnici su mislili da je to prevara

Nije se libila čak niti dati javnu podršku Građanskoj inicijativi "U ime obitelji", i ne bi to ona sama udarala na sva zvona da to nije rastrubio "Laudato". Okrenula se vjeri do to mjere da nije žalila izvrgnuti se medijskom kamenovanju kad se uključila u "Hod za život", u aktivistički pohod kojim se tražila zabrana abortusa u Republici Hrvatskoj.

Jer, ona više nije mogla pristajati na ubojstvo čak niti nerođene djece, a sve zbog naglo otkrivene bezuvjetne ljubavi Božje za kojom je sada s bolnom čežnjom kročila kroz život. Ali, kako je duh jak, a tijelo slabo...:

"Ovaj apartman ne dozvoljava boravak djeci. Nisu dostupni dječji krevetići..."

A kao da to nije bilo dovoljno:

"Pušenje nije dozvoljeno. Zabave nisu dozvoljene. Boravak kućnih ljubimaca nije dozvoljen."

Nije riječ o uputama iz kućnog reda kakvog rigidnog paravojnog kampa ili iz neke od kaznenih ustanova nekog od fašističkih ili komunističkih režima u 20. stoljeću. Riječ je o točkama kućnog reda s internetske stranice "Studio apartmana Blanka" u Omiškoj 22 u Splitu. Za one koji ne znaju, to je na Bačvicama, na tako spektakularnom mjestu za odsjesti kao turist u luksuzu, da Blanka Vlašić nije odoljela, podlegla je grijehu oholosti i pohvalila se tim svojim studio-apartmanom na Instagramu.

DPA/PIXSELL

Ali, onaj dio s Blankinom zabranom djece i dječjih krevetića definitivno je nemoguće pomiriti s minimumom držanja do ljudskog dostojanstva, a spektakularno je licemjerno takvo što uklopiti u životni stil koji ju je odveo čak u redove militantnih katolika poput Željke Markić i Vice Batarela kako bi se borila za život svakog fetusa... pardon, djeteta.

Jer, dijete ako je začeto, po evanđelju po Blanki Vlašić, apsolutno se mora roditi, što god o tome mislila potencijalna majka. I bez obzira bilo to samo mjesec, dva ili tri od začeća, grešnog dakako. U Hrvatskoj nas je sve manje, treba nam djece, puno više djece nego što ih ima u ovom trenutku, bilo za novi rat do istrebljenja ili naprosto zato da nas ima, makar da punimo stadione i skandiramo Blanki ili nogometnoj repki.

Barka mala... Life Radnici otkrivaju mračnu stranu rada na kruzerima

A kad se dijete jednom rodi zahvaljujući Blanki, Željki i Vici, a unatoč majci i feministkinjama i feministima, te kad malo poraste u građansku osobu zahvaljujući majci, a unatoč Blanki, Željki i Vici, ono neka izvoli narasti do kraja prije nego se usudi pokucati Blanki na vrata apartmana na Bačvicama. Ma, može imati i platinasti "American", ali ako je maloljetno, a posebno ako ima tek jednoznamenkasti broj godina, ono spada u ograničenje oglašeno na Blankinim vratima sve do Instagrama: "Ulaz psima i djeci zabranjen!"

Tako nas Blanka uči, otkako je otkrila svoga Boga, da onaj tko visoko skače, može pasti jako nisko. Može pasti čak tako nisko da pokuša srozavati ljudsko biće koje živi u Republici Hrvatskoj na razinu takvog bića koje bi  svoje postojanje trebalo posvetiti isključivo žrtvovanju na oltaru vjere i domovine.

Bez obzira što će zauzvrat dobiti samo to da izvoli poželjeti bježati iz te iste domovine kako bi sutra othranilo neku novu djecu kojoj će Blanka, skupa s psima, zabranjivati ulazak u svoj studio apartman. A kad ostari... Ah, Bože moj, od nečega se mora umrijeti, jednom se od nečega naprosto mora umrijeti, a umiranje hrvatskih penzića od gladi također je tek umiranje, tek jedna od stilskih varijacija, Božja volja štonobisereklo u neka doba kad se znao red u društvu, a žene, po volji Božjoj, umirale pri svakom, recimo, desetom porodu.

Ivo Cagalj (PIXSELL)

Ako bismo krenuli ognjem i mačem progoniti kriminal i korupciju na svim razinama, od gradonačelnika koji bi htjeli postati gradonačelnicima Republike, do naplatnih kućica HAC-a, te ako bismo istodobno krenuli radikalno razvijati socijalnu državu s besplatnim, kvalitetnim, a ne redikuloznim obrazovanjem, sa zdravstvom s dobro plaćenim liječnicima i medicinskim sestrama i tehničarima, ako bismo išli ljude maziti osmosatnim radnim vremenom, poštivanjem prava i uopće svime onime što se zove država blagostanja, takvog primjerice u kojem penzić neće umrijeti od gladi, dobili bismo to da bi nam se u Hrvatskoj očekivani životni vijek drastično produžio i odjednom bi nas bilo. Puno više nego sada, vremenom i puno više nego prije rata.

Bolji od nas Ekonomix Susjedna država u plusu: Od turizma zaradili milijardu €

Vrlo brzo nakupila bi nas se sva sila čak i za navijati za Blanku. Ili repku. Ili koga god. Odjednom bi ljudi bili manje raspoloženi za bijeg iz ove sulude zemlje kako bi izbjegli da ih u njoj žrtvuju na nekom od svetih oltara. I kladimo se da bi mladi bili puno raspoloženiji za razmnožavanje. Ovaj put ne s dojmom da to vladu zanima samo zato da bi poslodavci imali jeftino roblj... pardon, radnu snagu.

Bilo bi djece unatoč legalnom i lako dostupnom abortusu, bili bi puni vrtići, čak unatoč Blankinoj zabrani ulaska psima i djeci.