Life
32768 prikaza

Strogo čuvani memoari uništavaju mitove o Titu

Nastavak sa stranice: 1

Kopinič, očigledno, nije bio raspoložen da ovo pitanje pokrne pred Partijom. Govorio je općenito kako je svatko za vrijeme rata trebao podnijeti žrtve, pa je pravo da Šarićeva pokloni zlato Partiji. Imao sam dosta muka da je uvjerim da se odrekne tog zlata. 

Ali ne za dugo. Njen brat Bandy teško je obolio i živio vrlo siromašno. Jedva je sastavljao kraj s krajem. Bio sam se tek vratio iz Ženeve, i imao sam nešto novca. Smatrao sam svojom dužnošću da obeštetim Šarićevu i njenog brata.

Poslao sam joj 12.000 franaka od mog novca. To je bio otprilike ekvivalent za povjereno zlato. Poslije sam i shvatio zašto Kopinič nije htio tražiti novac od Partije.

On je kupio kuću na svoje ime i prenio je poslije na svoju kćerku. To nije želio priznati partiji.” O Titovu znanju jezika Velebit piše: “Tito je, po svojoj prirodi, bio vrlo aktivan, radoznao i poduzetan čovjek, pa me nije čudilo što je tražio da osobno razgovara s Ottom kako bi stvorio svoj vlastiti sud o tom čovjeku. 

Razgovarali su na njemačkom jeziku. Titov njemački nije bio baš slavan. Naučio ga je bio za vrijeme svog rada u nekim austrijskim poduzećima. Što znači da je znao nekoliko stotina riječi i mogao izraziti neke jednostavnije rečenice.

Radko Polič Radko Polič Kultura "Potukao sam se s Batom kad je veličao Miloševića"

Gramatiku nije znao, a izgovor mu je bio nalik na onaj kojim su se služili neobrazovani ljudi u Donjoj Austriji. Obdaren mnogim talentima, Tito sigurno nije bio talentirani lingvist. 

On nikad nije dobro naučio ni materinji jezik. Ne mogu prosuditi njegovo znanje ruskog, ali slutim da je bilo slično poznavanju njemačkog jezika. 

Interesantno je da Tito nikad nije bio svjestan svog ograničenog vladanja stranim jezicima, naprotiv, mislio je da dobro govori ruski, njemački, a poslije kad je počeo uzimati lekcije iz engleskog, i engleski jezik.”

Ovo je knjiga koja će skinuti neke nezaslužene pozlate, ali i istaknuti neke prešućene zasluge. Tamo gdje drugi stvaraju mitove, Velebit ih, nehotično, ruši. 

Tamo gdje drugi ne vide mjesta divljenju, on ga savršeno dobro uočava. Narodno-oslobodilačka borba u Jugoslaviji uspjela je na izrazito nezahvalnom tlu: revoluciju su vodili seljaci, slabo obrazovani ljudi, opterećeni međunacionalnim sukobom koji je, onda kao i danas, tinjao ili plamtio posvuda oko njih. 

Vlatko Velebit s jedva prikrivenim užasom primjećuje kako je Slobodan Penezić Krcun u glavi imao više očiju nego zubi; pa i ti su zubi bili žuti, i strašni, i kad bi se nasmiješio, iz usta bi sijevnula velika ružna rupa. 

Prve delegacije koje je Tito slao na Zapad nisu bile dorasle zadacima. Velebit je kritičan i prema Titu. On misli da je rušenje mosta na Neretvi bilo izraz panike a ne genijalan manevar zavaravanja protivnika.

“Situacija u kanjonu Neretve postala je sve kritičnija. Bolesnici i ranjenici su se gomilali, a Tito je dao naređenje Volođi Smirnovu da digne u zrak željeznički most preko Neretve.

Tito 1974., otvaranje mosta 25. Maj | Author: Stevan Kragujević/ CC BY-SA 3.0 Stevan Kragujević/ CC BY-SA 3.0

To Titovo naređenje je poslije, za vrijeme bujanja kulta ličnosti i njegovog uzdizanja kao genijalnog stratega, tumačeno kao uspjela varka nperijatelja. 

Rušenje mosta je trebalo neprijatelja uvjeriti da se nećemo kretati tim pravcem kojim se, u stvari, namjeravalo kretati. Meni se čini da je sve to puka izmišljotina. Vjerujem da je Tito u toj izvanredno kritičnoj situaciji bio zahvaćen panikom, i da je točno znao što će i kako će. Vraćanje fronta i prodiranje, sa svim bolesnicima i ranjenicima, ususret njemačkoj glavnini, bila bi potpuna ludost i vodilo u sigurnu propast... 

Tad se Tito odlučio na pregovore s Nijemcima, kako bi dobio na vremenu...” Riječ je o čuvenim “ožujskim pregovorima”. Tito do kraja života nije htio priznati da je pregovarao s Nijemcima, čak ni nakon što je o tome njemački obavještajac Hagen objavio knjigu. 

Smisao pregovora je bio jasan: dati Nijemcima do znanja da oni nisu glavni protivnici nego su to četnici, i obustaviti borbene akcije. Velebit je u Zagreb, na pregovore, putovao dva ili tri puta. 

“Poruka se”, piše Velebit, “sastojala u tome da smo započli pregovore oko razmjene zarobljenika te da smo privremeno obustavili ofenzivne akcije protiv njemačkih trupa, a naročito protiv glavne komunikacije Zagreb - Beograd”... 

Iako je riječ o jasnome manevru, Tito je mislio da bi to bacilo sjenu na njegovu herojsku figuru. “Tu pogrešnu igru nastavio je sve do smrti. Ja sam mu još jedanput ili dvaput napomenuo potrebu da se objavi naša verzija. 

Uvijek bez rezultata. Štoviše, Tito je povodom tridesetogodišnjice proslave bitke na Sutjesci održao govor u kojemu je implicirao da smo Đilas, Koča Popović i ja prekoračili dana ovlaštenja u pregovorima s Nijemcima i njima ponudili sklapanje primirja o kojem on ništa nije znao.

To je vrlo nespretna laž. Zašto, ako bi njegova izjava sadržavala samo trunčicu istine, nije pokrenut sudski postupak protiv nas trojice u tom dugačkom vremenskom razdoblju od čitavih 30 godina”, upitao se Velebit.

Nije manje kritičan ni kad je riječ o Titovu odugovlačenju proboja iz neprijateljskog obruča zbog čekanja engleske vojne misije.

“Mislim da možemo opet opravdano postaviti pitanje je li Titu u tom trenutku trebala saveznička misija. On je na nju čekao više od dvije godine, pa je mogao bez te misije još mjesec dana, to jest, dok se ne uspije obraniti od neprijateljskog napada. Za njega, do tada izvan Jugoslavije nepoznaog vođu oružanog ustanka, bila je velika čast biti zamoljen od britanskog feldmaršala da primi službenu vojnu misiju jednog od glavnih saveznika u antiosovinskoj koaliciji, vojnu misiju jedne velesile. Čini mi se da nije mogao dočekati vjerodajna pisma koja će mu predati šef britanske misije. Sve je to tražilo vrijeme, a vremena za čekanje ili oklijevanje nije bilo. Tito sigurno nije bio na visini svog, vrlo odgovornog zadatka. Nije načinio pravovremeno nikakav plan za spašavanje ranjenika, mijenjao je više puta pravce kretanja dane pojedinim jedinicama. To je izazvalo pomutnje kod nižih komandanata, prouzrokovalo uzaludno i nepotrebno marširanje - onako već oslabljenih i premorenih boraca, a sigurno nije ništa doprinijelo pravovremenom izvlačenju iz kotla...”

Politička škola Kumrovec Politička škola Life Seks, ucjene i tajne Titove škole u Kumrovcu

Velebitovi memoari katkad podsjećaju na “Lovčeve zapise” - ovaj je diplomat, baš kao i Franjo Ferdinand, koji je ustrijelio preko 250.000 životinja, bio opsjednut lovom. 

Lovio je i s bratom Alojzija Stepinca. “U blizini je bilo selo Krašić, gdje je Stepinac, mlađi nadbiskupov brat, imao svoje lovište. Mi smo se sprijateljili s njim i on nas je pozivao na šljuke za njihova preleta. 

Kod njega su lovovi bili odista vrlo dobri. Poslije rata sam čuo da je taj bistri i simpatični mladi seljak za vrijeme ustaškog terora ubijen.”

Vladimir Velebit s vremenom je jako evoluirao u stavovima. Bez ikakvih sustezanja piše da je marksizam, u koji je vjerovao u mladosti, bio himera. Formiran u austrougarskoj tradiciji pravne države, užasavao se revolucionarne samovolje.

Nisu bez razloga Kardelj i drugi u njemu uočavali natruhe prozapadnog vrijednosnog sustava. Velebit je i u socijalističke tvrtke htio imenovati sposobne kadrove, no Partiji je bilo puno važnije da su na čelu poduzeća dobri boljševici, da slijede partijsku liniju.

To je bolest od koje se do danas nismo oporavili.

- U proteklih 60 godina iskustvo me poučilo da nisam bio u pravu. Marksizam je bio vrlo ozbiljna i dobro smišljena kritika postojećeg kapitalističkog sistema, kakav je bio u najrazvijenijim evropskim državama sredinom prošlog stoljeća. Ukazivao je na slabosti i nedostatke sistema. Ali on nije bio model za neki novi sistem kojim bi se kapitalizam mogao uspješno zamijeniti... Priznajem zablude i okolnost da sam trčao za varljivom himerom dugo godina. Ipak, nije me stid, činio sam to iz najplemenitijih pobuda...”

  • Stranica 2/2
  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • GLAMAC@1964 00:02 16.Svibanj 2019.

    Ovako kome se sviđalo, a kome ne. JOSIP BROZ TITO Je bija najveći državnik s ovih prostora. Neki ideolozi koji podržavaju krive ideologiije se neće složit, a nije me ni briga. Ljuti me kad lažu i prikrajaju povijest kako ih ... prikaži još! volja. Kad je umra ima sam 16 godin i obožava sam tog čovjeka. Lažu dosta toga o njemu. Stari ljudi reču da nije bitno o kome se priča nego ko to priča. TITO je velikan 20 stoljeća. 💖 Bog mu da pokoj. Žao mi je samo šta ne počiva u zemlji u kojoj je rođen. Hvala mu za sve.

  • BESTpartizan 19:04 13.Svibanj 2019.

    nema on veze s bleibugom on tamo nije bio, nek počnu od početka rata tko je koga napadao