Marko Nikolić, beogradski glumac, čuveni Giga Popadić iz 'Boljeg života', preminuo je 2. siječnja u 73. godini, a mnogim je djelima pokazao da je ostao skroman bez obzira na glumačku slavu. Prije desetak godina snimljen je dokumentarni film u kojem se prisjetio kako je 1981. godine bio žrtva otmice aviona na letu iz Titograda za Beograd.
U Titogradu je bio s kolegama glumcima Mikijem Manojlovićem, Mikijem Stamenkovićem i Mihailom Janketićem. Istim avionom putovala je i tadašnja nogometna momčad titogradske 'Budućnosti' i njihov slavni igrač Petar Ljubović. Išli su za Novi Sad na prvenstvenu utakmicu protiv NK 'Vojvodine'.
Marko Nikolić uvjeravao je Mikija Manojlovića da ipak za Beograd ide avionom iako je poznato da se Manojlović boji letenja.
"Shvatio sam da kasnim. Dok sam ga ja nagovarao, vrijeme je prolazilo, sjećam se bio je 26. rujna 1981. - lijepo vrijeme, imam još 35-40 minuta do aviona. Zamolio sam ljude u hotelu da nas netko prebaci hitno na aerodrom i jurnuli smo prema Golubovcu.
Nikolić se prisjetio kako tadašnja milicija na aerodromu nije gledala putnike, nego samo u nogometaše Budućnosti jer su bili njihovi veliki fanovi: "Mogao si unijeti i haubicu, nitko nije gledao u nas, nego u nogometaše.
Ksenija je bila prva članica otmičarske skupine koja je trebala unijeti oružje u avion. Izgledala je nervozno, a to je primijetio i igrač Budućnosti Ljubović, jer je volio gledati zgodne cure, kako je rekao. Borivoj Jelić ostao je zadnji. Imao je pištolj i razmišljao je:
"Ako do nečeg dođe, ja ću uzeti nekog taoca, ako treba da ga upucam i da idemo prema avionu. Kad sam vidio da je Ksenija prošla kontrolu i krenula prema avionu, ja sam odlučio riješiti se svog pištolja, pa sam ga bacio u kantu za smeće. Došao sam do policajca koji je držao detektor u ruci i smješkao mu se. Prošao sam kontrolu i počeo gledati putnike. Izgledali su mi kao moji pacijenti."
Kapetan aviona bio je Ljubomir Zekavica, vrlo iskusni pilot, koji je ujedno bio i probni pilot vojnih aviona.
Jelić se sjeća kako su putnici tada svašta unosili u avion kao ručnu prtljagu: "To je bilo raznih kutija, ribičkog pribora, kao da idu vlakom, a ne avionom."
Među zadnjima se ukrcao čuveni sportski liječnik Đuro Musić koji se sjeća tog dana: "Nisam s nikim komunicirao, zapravo mi se jako žurilo jer sam sinu u Beograd nosio sarme. Pored mene su u avion stavili nosila na kojima je bila bolesna žena iz Nikšića."
U to vrijeme Borivoj Jelić gledao je oko sebe ne bi li vidio nekog političara: "Tad bi naša otmica bila mnogo vrednija, jače bi odjeknula u javnosti, dobila bi na težini, ali nije bilo nikoga. Ali odjednom su u avion ušla dva neka gorostasa i sjela u prvi red. Ja uvijek kažem - što je čovjek veći, predstavlja veću opasnost. Kasnije smo saznali da su to bili heroji iz Drugog svjetskog rata - general Božo Lazarević, general tadašnjeg ratnog vazduhoplovstva i produvazdušne obrane i general Milan Šijan, komandant slavne VI ličke brigade, koja je spasila Tita za vrijeme Desanta na Drvar."
"Rekao sam mu da se ne šali, da ne misli da je ovo neka varka."
U tom trenutku kopilot Pintar je na transponderu otipkao kod za otmicu, te tako dao do znanja kontroli leta što se događa. Stoga su avion usmjerili prema talijanskom Brindiziju, gdje su trebali tankirati i gorivo. U posljednji trenutak su se predomislili i Jelić je naredio da okrenu prema Ateni. Htio je zapravo stići do Južnoafričke Republike i pročitati proglas da je Jugoslavija nedemokratska zemlja s mnogo političkih zatvorenika.
U svoj toj tišini koja je vladala među putnicima, prvi se oglasio Šijanov otac s prijateljem, novinarom Borbe i rekao da bi trebali nešto poduzeti. "To je stvorilo u meni nelagodu, jer sam vidio ljude s oružjem", prisjetio se Nikolić.
Avion je iznad Atene ostao na posljednjim rezervama goriva, a grčke vlasti nisu željele dopustiti slijetanje jer se nisu htjele miješati u interne političke obračune. Ipak, nije preostalo ništa drugo, nego da dopuste slijetanje. Avion su okružila borna kola, a nakon punjenja tankova, Grci su poslali avion prema Izraelu, jer Jugoslavija nije imala diplomatske kontakte s tom zemljom.
Nikolić se prisjetio: "U jednom trenutku jedan se čovjek ustao sa sjedala i počeo vikati na otmičara:'Kakav je ovo red, da toliki narod usred noći po bijelom svijetu vozate, a vode i kruha ne date!' Gladan neki čovjek, valjda Lala neki."
Jelić se umorio i počeo je donositi odluke koje su se pokazale presudnima:
"Odlučio sam da sletimo na Cipar i da izbacimo pacijenticu da nas ne optuže da smo ubili babu', kaže Jelić.
Nikolić pak ima svoju verziju kako je izgledalo slijetanje:
"Slijetali smo, ali kroz prozor sam vidio samo more, i more, mogao si ga rukama dotaknuti. Konačno smo ugledali kopno i sletjeli smo. Došla je hitna i otvorila su se vrata u repu aviona."
U tom trenutku pojavio se dim u avionu, ljudi su počeli vikati 'vatra, vatra' i nastao je stampedo. Ljudi su počeli trčati jedni preko drugih prema izlazu.
Nikolić se sjetio da je istrčao na avionsko krilo i premišljao se kako da s njega skoči na tlo:
"To je ipak visina od tri metra. Dok sam se ja premišljao, na krilo je istrčala jedna visoka i vitka Crnogorka s dvoje djece - noseći svako pod jednom rukom - u štiklama i hop - skočila dole i otrčala dalje pistom. A ja sam se onda sam sjetio da sam u avionu ostavio fen koji mi je posudila žena i rekla 'ako ga izgubiš, mrtav si!'. Ipak odlučio sam se ne vraćati u avion, jer tamo su otmičari ostali bez ijednog taoca. Ostala je samo posada."
Jelić kaže da je u jednom trenutku osjetio umor, izgubio je koncentraciju:
"Više nisam imao snage boriti se, a nisam htio više ni pucati u ljude. Došli su pregovarači i uvjerili su nas da se predamo jer će bolje biti da nas oni zatvore i sude nam, nego li da nam se to dogodi u Jugoslaviji. Predali smo se, ali smo ubrzo prebačeni u Beograd."
"Kad su se putnici dočepali konačno svoje prtljage, svatko je iz svog kovčega izvadio po litru loze. Što ćeš nositi kad ideš u Beograd, nego litru rakije? Bilo je jedno 50 boca. Među njima je bila i otmičarka. Budući da ona nije htjela piti, niti je izgledala sretno, generali su ju odmah otkrili. Tražili su ju osobnu kartu i vidjeli da je iz Bjelovara. Odmah su ju predali policiji. A mi smo za tadašnjih 7.800 dinara imali pravu mediteransku turu. Miki Manojlović stigao je prije nas."
Jelić je dobio osam godina strogog zatvora, ali zbog pokušaja bijega produžena mu je kazna za godinu i pol dana. Konačno, nakon više od 30 godina emisija 'Dosje' upriličila je susret Bore Jelića i glumca Marka Nikolića.
"Ajde danas mi je drago da sam vas upoznao, ali tada mi ne bi bilo to nimalo drago. Nikad nisam odustao nakon toga od letenja, iako mnogi od tih putnika jesu", rekao je Nikolić Jeliću, koji danas živi u Beogradu.
Marko Nikolić već se neko vrijeme borio s karcinomom, a kako su pisali beogradski mediji, ostao je jednostavan, skroman i dostojanstven u bolesti do posljednjeg dana. Na kemoterapije odlazio je gradskim prijevozom, nije tražio nikad poseban tretman.
