Najavu sudjelovanja u licencnom reality showu HTV-a “Bez veze” Borna Rajić komentirala je na omiljenoj društvenoj mreži na kojoj često objavljuje svoje videouratke osobujna sadržaja. Napisala je: “Bit ću izolirana, i to u kući koju je sagradio moj prvi suprug, a u koju nisam htjela nakon udaje’.
Radi se o kuriji Bučar u Samoboru koja je prvi puta pozornost medija privukla kad ju je prije 20 godina kupio tada novopečeni tajkun Luka Rajić koji je godinu dana prije postao većinski vlasnik mliječne industrije Dukat. Dok je nisu preuredili, ni po čemu se nije isticala od ostalih petnaestak kurija i manjih dvoraca u samoborskom kraju.
Od dotrajalosti sve su bile sive, a pogled na njih bio je zakriven bogatim parkovnim raslinjem kojim su sve vile bile ukrašene. Kurija je zapravo i podignuta zahvaljujući opčinjenosti parkovnom arhitekturom suca Ljudevita Šmidhena, koji je bio samoborski gradonačelnik od 1861. - 1868. i 1882. - 1886.
Oduševivši se parkom slovenskog dvorca Mokrice, udaljenog desetak kilometara od Samobora Šmidhen, tamošnjeg glavnog vrtlara Ignatza Zistlera poziva da dođe živjeti u Samobor kako bi u gradiću koji je tada bio u velikom ekonomskom procvatu i graditeljskom zamahu formirao parkove.
Zistler je na zemljištu uz tada jedinu cestu koja je povezivala Samobor i Breganu, kilometar i pol udaljenom od središta grada podigao kuću tlocrta u obliku slova U.
Bila je to klasicistička prizemnica s podrumom koja je samo u središnjem dijelu imala kat s balkonom iznad ulaza. Tko ju je projektirao danas nije poznato.
Za svog boravka u Samoboru Ignac je formirao najljepše gradske perivoje i parkove te okućnice poznatih samoborskih vila i ljetnikovaca tog doba.
Kuća u kojoj je živio danas je poznata kao kurija Bučar po hrvatskom književniku, povjesničaru te osnivaču i prvom predsjedniku Jugoslavenskog olimpijskog odbora Franji Bučaru. Bučaru i obitelji kuća je služila kao ljetnikovac, a ne zna se kad ju je kupio, no vila je ostala u vlasništvu Bučarovih dok ju nije kupio Rajić.
Posljednji Bučar koji se u samoborskoj Gruntovnici vodi kao jedini vlasnik vile s gospodarskim zgradama i okućnicom je Franjin unuk Stanko, inženjer arhitekture.
Nakon njegove smrti četvrtinu imanja naslijedila je njegova udovica Ljuba, koja je živjela u Zagrebu, a tri četvrtine pripale su Stankovoj nećakinji Heleni Holly iz Beča.
Luka Rajić kuriju je kupio od gospođe Holly i Ljubinih nasljednica Vilme Brdar i Mihaele Kurtele 1995. godine. Kako se zemljište na kojoj je kuća podignuta prema jugoslavenskim zakonima vodilo kao društveno vlasništvo Rajić je morao pokrenuti postupak da se i ono prepiše na njega.
Tako je postao vlasnikom zemljišta veličine 7319 četvornih metara na kojem je kuća od tlocrtne površine 269 četvornih metara, gospodarske zgrade od tlocrtne površine 221 četvornog metra, dvorišta od 500 i oranice od 6329 četvornih metara.
Iste godine u zagrebačkom fitness-centru upoznao je apsolventicu ekonomije Bornu Marić s kojom se godinu dana poslije vjenčao priredivši raskošnu svadbu u Dubrovniku. Prije toga, netom diplomiranoj ekonomistici darovao je Porsche 911 koji su joj omotan svilenom mašnom dostavili pred zagrebački restoran Okrugljak u kojem je slavila promociju.
Mladi par nakon vjenčanja živio je u raskošnom stanu u središtu Zagreba u Bakačevoj ulici ispod katedrale, a Rajić je imanje 9. lipnja 1997. prodao svojoj mljekarskoj industriji Luri za 3,650.000 njemačkih maraka.
Angažirao je arhitekta Andriju Rusana koji je s dvorišne strane zgrade projektirao novi ulaz s nadstrešnicom, napravio dogradnju stubišta za potkrovlje na kojem je dodao i nekoliko prozora - kućica koje kurija nije imala u originalu.
Nakon adaptacije tlocrt kuće je s 269 povećan na 301 četvorni metar, a na mjestu gospodarskih zgrada sagrađene su garaže i pomoćne prostorije. Vila se tako sastoji od podruma od 204,95 kvadrata u kojoj su gospodarske prostorije, ostava, praonica, vinski podrum, wellness, sauna i garderoba.
Prizemlje od 198,88 kvadrata ima glavni ulaz, stubište, garderobu, kuhinju te pet velikih soba (između 22 i 34 četvornih metara), a na katu od 166,32 kvadrata je hodnik, velika kupaonica, dvije ostave te četiri velike sobe.
Osim što je dograđenim prozorima, nadstrešnicom i stubištem vila promijenila prvobitan izgled, prilikom adaptacije nestao je i perivoj koji je zasadio vrtlar Zistler, a kojeg je kao vrlo dendrološki vrijedan 1972. opisao magistar Josip Karavla sa Šumarskog fakulteta u Zagrebu.
Karavla je u svojoj studiji opisao četiri smreke visećih grančica od kojih je najviša imala 24 metra i opseg 206 cm, jedan borovac vajmutovac, koji dolazi iz sjeveroistočnog dijela Sjeverne Amerike visine 24 m i opsega 270 cm.
Opisuje ga kao vrlo dekorativno stablo otporno na zimu, zatim grm hibe, drva iz srednjeg Japana, dvije obične američke tuje visine 19,5 m i 16 m, koje su potpuno otporne na zimu te podnose temperaturu nižu od minus 30 stupnjeva Celzijevih.
U parku su bile i dvije virginijske borovice, drva iz istočnog dijela Sjeverne Amerike, drvenasti božur, grm podrijetlom iz sjeverozapadne Kine s vrlo širokim bijeloružičastim cvjetovima koji cvatu u svibnju i lipnju.
Park je bio ukrašen i hibiskusima, grmovima iz Kine i Indije, koji su imali bijele, odnosno plave cvjetove, zatim japanskom dunjom, niskim poluzimzelenim grmom podrijetlom iz Japana.
Cvate crveno u ožujku i travnju prije listanja i dobro podnosi ljetnu sušu.
Bio je tu i grm pajasmin iz jugoistočne Europe i zapadne Azije (Kavkaz) s bijelim cvjetovima intenzivna mirisa, pustenasti jasmin, grm podrijetlom iz Sjeverne Amerike s žučkastobijelim cvjetovima, hrapava deucija, grm iz Japana i Kine koji krase vrlo dekorativni bijeli i ružičasti cvjetovi u uskim metlicama, himalajska dafina, grm iz Kine, Koreje ili Japana s listovima koji su odozgo u početku srebrenastoljuštičavi i crveni biserak, grm iz istočnog dijela Sjeverne Amerike, vrlo dekorativnih plodova crvene boje poput koralja.
Nestanak tog parka kuću je potpuno otvorio pogledima s ceste, a površina ispred kuće zasijana je travom i ukrašena niskim grmljem.
U vrijeme adaptacije, kaže nam Tatjana Lolić, pročelnica Uprave za zaštitu kulturne baštine Konzervatorskog odjela u Zagrebu kurija Bučar nije bila pojedinačno zaštićena niti je bila dio zone zaštite kulturnopovijesne jezgre grada Samobora.
Konzervatori ovog Odjela su dijelom sudjelovali u projektu adaptacije kurije Bučar kroz konzultacije s projektantom, ali budući da zgrada nije bila zaštićena, konzervatori su imali ograničenja u postupanju.
"Kurija je 2007. godine upisana na Listu preventivno zaštićenih dobara, a u navedenom aktu o preventivnoj zaštiti utvrđuju se vrijednosti kurije, nakon adaptacije, koje očito nije izgubila, ali se isto tako zaključuje da tek slijedi uređenje perivoja s kojim je kurija nekad predstavljala značajnu ambijentalnu cjelinu. Preventivna zaštita, prema zakonu, istekla je nakon tri godine i ne može se obnavljati, a za upis u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kurija Bučar očito nije imala elemenata, naročito nakon intervencija na zgradi te bez autentična okruženja", zaključila je dr. Lolić.
Kao što se Borna pohvalila na Facebooku, nikad se nije željela preseliti u tu kuću, pa ju je Luka oglasio na prodaju. U listopadu 2006. za 1,300.000 eura kupio ju je Alan Filipec, tadašnji direktor i vlasnik tvrtke Valtec koja se bavila uvozom i distribucijom Valvoline motornih ulja na području bivše Jugoslavije.
Alan dolazi iz ugledne obitelji koja generacijama proizvodi gastronomski zaštitni znak Samobora, aperitiv Bemet i Muštardu, poseban senf koji je u samoborski kraj stigao za vrijeme francuske okupacije od 1809. - 1813. godine.
U obitelji Filipec recepti za te proizvode prenose se s koljena na koljeno, a Alanov djed Janko odlučio je proizvodnju Bermeta prepustiti sinu Vojku, inženjeru rudarstva koji je do mirovine bio šef kamenoloma poduzeća Samoborka, a Muštardu Alanovu ocu Antunu Dubravku.
On je kao mladić napravio karijeru u njemačkim tvornicama industrije maziva u Južnoj Americi, a zatim je te tvrtke zastupao na području bivše Jugoslavije i zemljama bivšeg istočnog bloka.
Dva je puta bio gradonačelnik Samobora te se zauzimao za očuvanje bogate tradicije grada. Stoga su se mnogi ponadali da će u kuriji napokon netko ponovno živjeti.
Međutim Alan je u nekadašnjim gospodarskim zgradama 2008. uredio poslovni prostor u koji je preselio sjedište svoje tvrtke.
U tim je zgradama danas 172,82 kvadrata spremišta, u prizemlju od 146,41 četvornih metara su garaže i kotlovnica, a na katu od 145,53 kvadrata su tri kupaonice, dva boravka, tri sobe i dvije čajne kuhinje. Tvrtka je trenutačno u postupku likvidacije.
U kuriji nikada nije živio, a na kraju ju je izgubio u brakorazvodnoj parnici. Sadašnja vlasnica ju je pokušavala prodati za 21 milijun kuna. Agencija za nekretnine ju je iznajmljivala za tridesetak tisuća kuna na mjesec, ali HRT je dobio znatno povoljniju cijenu zbog godišnjeg najma.
