Dva tjedna nakon završetka rata na Kosovu, jugoslavenska policija uhitila je trojicu mladih Albanaca. U zarobljeništvu su mučeni i kasnije ubijeni. Osamnaest godina kasnije, sukob je većinom zaboravljen, ali najmlađi brat ubijenog trojca nastavlja svoju usamljenu borbu za pravdom.
Ili, Agron i Mehmet Bitići pratili su jednu romsku obitelj krajem lipnja 1999. godine. Braća su ih pratila zato što su im životi bili ugroženi, a u Srbiji su se mogli skloniti na sigurno. U blizini sela Merdare, nešto je pošlo po krivu. Nakon što su prešli na jugoslavensku stranu granice, policija ih je uhitila zbog nezakonitog ulaska u državu. Odležali su dva tjedna u zatvoru u Prokuplju, a kad su izišli iz zatvora čekao ih je bijeli automobil bez registarskih oznaka. U automobilu su bili muškarci u civilnoj odjeći i braću su prebacili u bazu jedinice specijalne policije u Petrovom selu, u blizini granice s Rumunjskom.
Braća Bitići su nestala bez traga. I tu je počela potraga Fatosa Bitićija kako bi odgonetnuo sudbinu braće.
Starija braća rođena rođena su Americi, u saveznoj državi Illinois, ali Fatos je rođen nakon što su se roditelji vratili u Prizren 1979. godine. Kad je Fatos imao 19 godina, braća Ili, Agron i Mehmet su se pridružili Oslobodilačkoj vojsci Kosova i to Atlantskoj brigadi u kojoj je bilo četiristotinjak Amerikanaca koji su se pridružili OVK u borbi za samostalnost.
Braća su zakasnila i nisu sudjelovala u borbama, ali i dalje su bili članovi OVK. Na dan uhićenja, trojica braće Bitići imala su oznake OVK i američke vozačke dozvole što je dovelo do teorije da su ih sumnjičili za špijunažu.
Nedugo nakon njihovog nestanka, organizacija za ljudska prava iz Beograda uspjela je dobiti dokumente kojima se dokazuje da su braća puštena iz zatvora. Kasnije je Fatos, zajedno s majkom, posjetio Prokuplje gdje su saznali za bijeli automobil. Međutim, trebalo je još dvije godine da se otkrije sudbina braće Bitići.
U ljeto 2001. godine njihova tijela pronađena su u masovnoj grobnici u Petrovom Selu zajedno s još 67 muškaraca i sedam žena s Kosova. Budući da su tijela pronađena na vrhu grobnice, pretpostavlja se da su braća posljednja ubijena i ubačena u već spremnu masovnu grobnicu. Nakon šest godina istrage, FBI je zaključio samo da postoji opravdana sumnja da su braća mučena prije smrti zato što su pronašli tragove električnih šokova na koži.
Danas Fatos ima 37 godina, živi i radi u blizini New Yorka gdje su braća živjela prije rata. Gotovo mu je postao ritual jednom godišnje posjetiti Srbiju, pitati srpsku policiju što rade kako bi uhvatili ubojice njegove braće, pitati američko veleposlanstvo što rade kako bi natjerali Srbiju da uhvati ubojice njegove braće. Istrage su proveli u Srbiji, istragu su proveli čak i iz FBI-a, ali sve i dalje stoji na starom mjestu. Braća su mrtva, a ubojice su na slobodi i nitko ne zna tko su. Američka diplomacija je pomalo odustala od svega i ponekad se čini da je čitav svijet jednostavno krenuo naprijed.
Samo Fatos odbija odustati, piše BBC.
Svake godine sluša istu priču. "Kad me vide, ne dobiju osjećaj krivnje. Da im je stalo, davno bi to sve riješili. Ponekad me ministri prekidaju čak i prije nego dovršim pitanje", priča Fatos.
Svima je jasno da su ubojice bili pripadnici specijalne policije zato što u imali pristup toj bazi u Petrovom Selu. Do danas su samo dvojica bila na suđenju: Sreten Popović i Miloš Stojanović, vozači onog bijelog automobila koji je braću prebacio do njihovog stratišta. Obojica su oslobođena na suđenjima za ratne zločine.
Fatos je uvjeren da je ključ čitavog slučaja umirovljeni general policije Goran Radosavljević Guri, tadašnji zapovjednik baze u Petrovom Selu. Sam Radosavljević kaže da nije bio u bazi u vrijeme ubojstava, ali barem jedan njegov podređeni negira takvu generalovu priču. Guri je moćan čovjek. Nakon sloma režima Slobodana Miloševića povjeren mu ja zadatak organizacije nove specijalne policije u Srbiji, žandarmerije, koja je trebala zamijeniti zloglasnu Jedinicu za specijalne operacije Milorada Ulemeka Legije.
Žandarmerija je najvećim dijelom odgovorna za hvatanje najgorih kriminalaca u Srbiji tijekom operacije Sablja nakon atentata na Zorana Đinđića. Zanimljivo je da, kako piše Radio Slobodna Europa, nakon sloma Miloševića i pobune Albanaca na jugu Srbije, Radosavljević je poslan da smiri situaciju. Zbog profesionalnog pristupa čitavom problemu na kraju je nagrađen NATO-vom medaljom.
Kako se Srbija približava Europskoj uniji, kako se haaški sud za ratne zločine polako smanjuje i eventualno će se ugasiti, tako blijedi Fatosova nada u pravdu za ubojstvo braće. Milica Kostić iz Fonda za humanitarno pravo kaže da je 170 osoba osuđeno u Srbiji u 13 godina postojanja njihovog suda za ratne zločine, ali samo šestorica su bila časnici bilo koje vrste. Svi ostali osuđeni bili su obični vojnici koji su slijedili naredbe.
Dok svi gube nadu, samo Fatos kaže da se i dalje nada. "Jednom ćemo dostići pravdu".
