Brod buktinja: Bilo ih je previše, svi su živi izgorjeli

Tog dana posada broda 'Sultana' znala je da mora otkloniti kvar na grijačima. Kapetan James Cass Mason, tada 34-godišnjak bio je cijenjen među kolegama i posadom. Bio je najmlađi kapetan na Mississippiju i poznat po svojoj hrabrosti i spretnosti u upravljanju parobrodom.

Mississippi je moćna i vrlo opasna rijeka, i njome su mogli ploviti samo iskusni mornari. Naročito je bila teška za plovidbu u zimskim mjesecima kad bi se razina vode znatno podignula i pretvorila rijeku u blatnjavi mulj.

Iako je već bio 27. travnja 1865. riječni vodostaj bio je visok. Otopljeni snijeg sa sjevera napunio je korito do vrha i riječnom površinom plutali su balvani nošeni brzacima.

Brod Zebrina Life Cijela posada 1917. nestala s broda: Ni danas se ne zna kako

James Cass Mason iz St.Louisa tog je dana stajao za kormilom 'Sultane' koja je plovila prema Missouriju. Mali parobrod, čija posada je brojila 85 ljudi, pripremala se da ukrca pamuk, a znali su da će ih uskoro unajmiti da prevoze vojnike. Naime, tih dana privodio se kraju četverogodišnji Građanski rat i brojni zarobljenici puštani su iz zatvora da se vrate svojim kućama.

Kapetan Cass Mason zaustavio je brod u Vicksburgu da bi riješio problem s grijačima. Ali nije bilo vremena za temeljiti popravak. Uskoro mu je sav zapuhan dotrčao brodski skipper s radosnom viješću. Američka vlada tražila je hitni prijevoz za zarobljene vojnike Unije koje je trebalo vratiti kućama na sjever. Plaća je bila fenomenalna – 5 dolara za svakog ukrcanog vojnika i 10 dolara za oficire piše ATI.

Kapetan Mason nije mogao vjerovati kakva mu se sreća ukazala. Bilo je to ravno zgoditku na lutriji. Smiješilo mu se pravo bogatstvo i nije nimalo dvoumio. Prihvatio je ponudu da ukrca na parobrod unioniste.

Mason je shvatio – mora požuriti s polaskom ako želi ukrcati što više ljudi i zgrnuti dobru zaradu. Višesatni popravak nije dolazio u obzir. Moglo bi mu se dogoditi da vojnici potraže drugi prijevoz. Stoga je naredio da se grijači vode, umjesto temeljito, poprave na brzinu.

Prema riječima Jerryja Pottera, odvjetnika koji je proučio ovu havariju i o njoj napisao knjigu, kapetan je ukrca puno više ljudi nego što brod može podnijeti.

"Brod je mogao prevesti maksimalno 376 putnika, no Mason ih je ukrcao oko 2.500", napisao je Potter.

I 24. travnja 1865. parobrod 'Sultana' uz zvuk sirene napustio je luku u Vicksburgu. Na palubi je bilo 1960 bivših zatvorenika i još 300-tinjak vojnika i raznih pripadnika drugih jedinica. Mnogi od njih bili su vrlo lošeg zdravlja izmučeni borbama i ranjavanjima, ili zatvorskim torturama.

Brod duhova Life Bez ljudi plovio 38 godina, a onda mu se izgubio svaki trag

Kao za peh, taj dan nije uopće bio idealan za plovidbu. Mississippi je nabujao od otopljenog snijega, a srušeno drveće jurilo je površinom rijeke. U takvim okolnostima plovidba je bila doista teška i nesigurna, no Mason je odlučio dovesti vojnike kućama.

Prva stanica bila je u Memphisu i nastavili su ploviti noću. Negdje oko dva ujutro 27. travnja, nekoliko milja od Memphisa prvi od brodskih grijača je eksplodirao.

Budući da je brod bio prekrcan ljudima, neki su morali stajati tik uz grijače. Već ova prva eksplozija ubila je stotine vojnika uglavnom iz Kentuckyja i Tennesseeja. Neki su poginuli od šrapnela, drugi od pare, a treći od kipuće vode koja se po njima razlila nakon eksplozije.

"Oni koji su spavali i preživjeli prvu eksploziju, a nalazili su se u blizini, zbog detonacije su se u sekundi našli u ledenoj vodi Mississippija", piše Potter.

Oni sretniji uspjeli su dohvatiti plutajuće balvane, ili su pak skočili na konje i mule koje su s broda poskakale u rijeku. Nadali su se da e se dočepati obale, ali u mraku nisu ni znali kamo da krenu jer je nabujala rijeka bila ponegdje široka nekoliko kilometara.

Na parobrodu je zavladao kaos. Putnici na brodu dugačkom 80-ak metara, morali su birati – ili će ostati na brodu i vjerojatno poginuti u požaru ili skočiti u ledenu vodu i vjerojatno se smrznuti ili utopiti. Mogućnosti preživljavanja bile su vrlo male. Vojnici koji su iz rata izvukli živu glavu, sad su opet gledali smrti u oči.

Sultana je počela tonuti nedaleko gradića Marion – duboko na teritoriju neprijateljske Konfederacije. Ipak, brodovi koji su plovili rijekom, kao i lokalno stanovništvo pokušali su u tom sveopćem kaosu spasiti brodolomce.

Tragedija Life Kosturi s potopljenog broda stizali do obale još 40 godina

Jedan od svjedoka John Fogelman i njegovi sinovi bili su među spasiteljima, ali su rekli da je smjer kojim se kretao brod, prouzročio još veći požar jer je vjetar puhao s pramca prema krmi i tako pomogao širenju vatre.

Ipak uspjeli su spasiti nekoliko stotina života. Unatoč velikim naporima bivših neprijatelja, mnogi vojnici su se utopili ili izgorjeli. Među poginulima bio je i kapetan Mason. Ukupno je poginulo oko 1800 ljudi, i to je apsolutno najveća brodska nesreća u povijesti SAD-a. Za usporedbu, na Titanicu je poginulo nešto više od 1500 ljudi, zbog čega tragediju Sultane zovu "Titanic Mississippija"..

No, oni čiji su djedovi i pradjedovi preživjeli, i danas se svake godine okupljaju na mjestu potapanja broda da bi odali počast žrtvama i simbolički označili ujedinjenje Sjevera i Juga u nevolji.