Godine 1934. njemačka pulmologinja Johanna Haarer napisala je knjigu bestseler pod nazivom 'Njemačka majka i njezino prvo dijete'. Knjiga, koja se prodala u 1,2 milijuna primjeraka, potaknula je majke na podizanje jakih i neovisnih Nijemaca sposobnih za vlastiti životni put. To je savjet koji je u to vrijeme vjerojatno zvučao vrhunski, no portal Big Think piše dalje:
Ali se tek sad vide posljedice njezinih smjernica koje su zapravo promovirale traumatizirajući stil roditeljstva koji se prenosio i na kasnije generacije.
Haarer je napisala, na primjer, da bebe trebaju biti izolirane od majke na 24 sata, odmah nakon rođenja, te da majke trebaju razgovarati s bebama na "razumnom njemačkom", umjesto na "glupo-banalnom djetinjastom jeziku".
"Najbolje je dijete u zasebnoj sobi, gdje onda ostaje samo", napisala je Haarer.
"Ne uzimajte dijete iz kreveta, ne nosajte ga uokolo, ne ljuljajte niti ga ne držite u krilu, čak ga nemojte ni maziti. Dijete tako vrlo brzo nauči da je dovoljno da zavrišti i tako prizove suosjećajnu dušu pa će tako doći u središte pažnje. Nakon kratkog vremena ono će zahtijevati takvu pažnju i smatrati da je takvo postupanje jedino ispravno, pa više neće prestati i tražit će uvijek iznova da ga se uzima u naručje, nosi i ljulja. I tako ste stvorili malog i nemilosrdnog nasilnika!"
Dok je nacistička stranka zauzimala Njemačku, ova su se učenja probila u program obuke majki Trećeg Reicha, kojeg je do 1943. preuzelo najmanje 3.000.000 žena. Naravno, nisu se sve pridržavale Haarerinih strogih i neprirodnih roditeljskih smjernica.
Međutim, nedavni članak časopisa Scientific American bilježi da istraživanje psihoterapeuta Hartmuta Radebolda pokazuje kako je njezin rad privukao dvije posebne skupine žena: one koje su već bile povezane s nacističkom strankom, i one koje su same prolazile kroz emocionalnu traumu.
Sada, više od 80 godina kasnije, neki njemački terapeuti izvješćuju o liječenju odraslih pacijenata s teškim emocionalnim problemima - nemogućnošću da vole svoju djecu, nesigurni u različitim oblicima privrženosti, i pate od krize identiteta, a vrlo je izgledno da dio tih problema proizlazi iz ovih oštrih roditeljskih smjernica. Ono što je svima bilo zajedničko je sjećanje na knjigu Johanne Haarer:'Njemačka majka i njezino prvo dijete' kako stoji na polici s knjigama u njihovoj sobi.
Nepotrebno je reći da je Haarer jako griješila u svom pristupu. Ne samo da joj je nedostajala pedijatrijska obuka, nego također nije shvaćala evolucijske procese koji su povezivali majku i dijete kao sastavni dio ljudskog razvoja.
I djeca i njihove majke imaju sposobnost razvijati emocionalne veze u ranom djetetovom životu. To je evolucijska nužnost: za razliku od, recimo, beba guštera, koji su samostalni od rođenja, ljudske bebe su potpuno ovisne o majci da prežive najmanje nekoliko godina. To, usput, objašnjava zašto ljudi - a posebno odrasle žene - imaju tendenciju da misle da su svi mali sisavci slatki.
Osim preživljavanja, te rane veze majke i djeteta su ključne za razvoj mozga. Prema istraživanju koje je proveo dr. Martin Teicher, dr. med., direktor razvojnog biopsihijatrijskog programa u bolnici McLean, djeca koja su u ranim godinama bila zapostavljena pokazala su:
1. smanjen rast lijeve hemisfere mozga što može dovesti do povećanog rizika od depresije
2. povećana osjetljivost u limbičkom sustavu koja može dovesti do anksioznih poremećaja
3. smanjen rast hipokampusa koji može pridonijeti poteškoćama u učenju i pamćenju
Načini brige o djeci u vrlo ranim godinama života također utječu na njihovu emocionalnu dobrobit, osobito kroz način na koji reagiraju na odnose kasnije u životu. Ovo je možda najbolje naglašeno psihološkim konceptom koji se zove teorija vezanosti, a koji je, razvio psihijatar Johna Bowlby. On opisuje kako ljudi reagiraju u odnosima kad osjete p, opisuje kako ljudi reagiraju u odnosima kad se osjete povrijeđenima, kad dožive gubitak ili osjete prijetnju.
1. Sigurna vezanost se događa kada se djeca osjećaju da se mogu osloniti na one koji brinu o njima, da paze na njihove potrebe, da dobivaju emocionalnu podršku i zaštitu. S da se brinu za njihove potrebe blizine, emocionalne podrške i zaštite. Smatra se da je to najbolji stil privrženosti.
2. Anksiozno-ambivalentna vezanost se javlja kada dijete osjeća tjeskobno zbog razdvojenosti od njegovatelja i ne osjeća se sigurnije kad se skrbnik vrati djetetu.
3. Anksiozno izbjegavanje nastaje kada dijete izbjegava roditelje.
4. Neorganizirana privrženost događa se kada postoji nedostatak vezanosti.
Zanemarujuće taktike roditeljstva koje je poticala Haarer vjerojatno su navele djecu da razviju različite vrste problematičnih stilova vezanosti, kao što je Klaus Grossmann, vodeći istraživač povezanosti majki i djecu, rekao za Scientific American.
"Prema mišljenju Johanne Haarer, važno je odbiti brigu kada dijete to zatraži. Ali svako odbijanje znači odbacivanje", rekao je Grossmann, dodajući da djeca uče da njihovi pokušaji komunikacije s majkom nisu važni ako ne uspiju osigurati povratne informacije ili utjehu. To može navesti djecu da razviju nesigurne stilove vezanosti koji otežavaju formiranje odnosa kasnije u životu.
Štoviše, istraživanja sugeriraju da roditelji mogu prenijeti svoje stilove privrženosti svojoj djeci, što potvrđuje ideju da Haarerova učenja i dalje utječu na današnju njemačku mladež.
Na mnogo načina, učenje Johanne Haarer predstavljaju nešto poput dijametralne suprotnosti popularnih stilova roditeljstva u SAD-u. To je uglavnom dobra stvar. Uostalom, s obzirom na to što su pokazali razvojni psiholozi i drugi istraživači, ne želimo da roditelji izoliraju novorođenčad u sobi 24 sata nakon što se vrate kući iz rodilišta.
Ipak, postoji i krajnja suprotnost učenju njemačke pulmologinje koje promovira samo maženje i želi "roditelje helikoptere". Posljednjih desetljeća američki su se roditelji sve više okrenuli stilovima roditeljstva koji naglašavaju važnost da njihovo dijete nikad ne podvrgnu negativnim osjećajima ili iskustvima. Iako su te metode usmjerene na zaštitu djece od svih mogućih opasnosti na svijetu i neizbježnih razočaranja u životu, pokazalo se da su kontraproduktivni kada se radi o odgoju djece da postanu samodostatne odrasle osobe.
"To je tako tužno", rekao je Michael Ungar, koji je na čelu istraživačkog centra za otpornost na Sveučilištu Dalhousie.
"Smisao roditeljstva bi trebao biti odgoj djeteta koje je sposobno preuzeti zadatke kad odraste. Mogu u potpunosti razumjeti da netko pouči dijete kako da popuni prijavu i nosi se sa službenicima na šalterima za upis na fakultet, ali ne mogu shvatiti da to roditelji rade umjesto njih. To nije strategija koja vodi do dugoročne dobrobiti."
