Čuvari političara: "Svega ima, ljubavnice ih voze u gepeku..."

Sugovornici su nam vrlo plastično opisali tadašnji kaos u MUP-u. Zbog nedostatka toaletnog papira, gotovo svaki djelatnik u svom gepeku ima nekoliko rola. To je, kažu nam, već prešlo u vic, no istina je još gora od toga. Nedostajalo je radne odjeće, cipela, futrola za oružje, kompjutera i kadra.

"Svi smo mi u istom problemu. Kad je Milanović otišao, njegovi dečki iz osiguranja završili su na cesti zato jer se nekome ne sviđaju - kaže nam naš sugovornik."

Sumnjivi prekovremeni sati

No osim što postoje problemi s političkim stigmatiziranjem policajaca koji to ne žele a, u većini slučajeva i ne zaslužuju, dvojbene su i neke druge stvari. 

Tako, na primjer, jedan tjelohranitelja na poziciji voditelja osiguranja navodno nema adekvatnu visoku stručnu spremu, ali u MUP-u podatke o tome skrivaju kao da je riječ o državnoj tajni.

Dvojbeni su i navodi o plaćama jednog od tjelohranitelja koji je, navodno, prije nekoliko godina dobio plaću 24.000 kuna. Znatno više od ministra kojeg čuva!

"Ni mi ne znamo gdje je skupio te prekovremene, kad se zna da mu je ministar u to doba bio na bolovanju", rekle su nam njegove kolege.

Nitko ne provjerava radne sate

"To su vam, eto, samo neki od apsurda u našem poslu. Nemamo mi biti razloga zadovoljni našim plaćama, ali se brzo pročuje kad netko tako uspješno piše i naplati prekovremene. No nisu svi jednaki ni u našem sustavu. Jasno, prekovremeni sati na poslu u naravi su našeg posla. Tjelohranitelj je često sa štićenom osobom na putu i radi od jutra do mraka. Ali, treba biti posve otvoren i jasno priznati, bilo je i bit će slučajeva kada će tjelohranitelji doslovno krasti te sate, bilježiti da su radili više no što je doista bio slučaj. Takve u našim redovim doista ne želimo", kaže sugovornik.

‘Nema sustava koji to može držati pod kontrolom. Vi to ne možete provjeriti. Ja, kad se vratim s puta, mogu napisati da je moja štićena osoba legla u četiri ujutro i ustala u šest. Znači ja sam taj dan radio 23 sata. I to nitko neće provjeravati’, kaže nam naš sugovornik.

Neki žive kao bubreg u loju

Policajci su, kaže, osiromašeni, ali ne svi. 

"Neki žive kao bubreg u loju. Što su više dobri sa šefovima, to su si više prekovremenih sati, većinom izmišljenih, mogli mjesečno pisati. Ima tu nekoliko njih koji su mjesečno pisali i po 150, 200, 250, 300 sati prekovremenih", tvrdi sugovornik.

Čuvana osoba sudjeluje u odabiru tjelohranitelja

Tjelohranitelji nam se pak pravdaju da njihov zadatak nije sudjelovanje na atletskom mitingu u Ženevi nego prvenstveno korištenje mozga. Treba naglasiti da većina državnih tjelohranitelja potječe iz redova specijalnih i interventnih postrojbi policije. 

Na taj način u Upravu dolaze već formirani djelatnici, naviknuti na stegu i odanost službi. U prvom redu oni imaju provjerene psihofizičke kvalitete, i služe se svim vrstama oružja, poznavatelji su važnijih borilačkih napadačkih i obrambenih vještina. 

U teoriji, UPSS sam odabire tko će štititi osobe prve kategorije. U praksi, osoba ipak svojim sugestijama sudjeluje u odabiru.

Bono Marjanović, stručnjak za osiguranje i nekadašnji šef tjelesne zaštite Franje Tuđmana od 1991. do 1993., kazao nam je da je to logično jer su mnogi političari i važne osobe imali i prije doticaj s tjelohraniteljima pa su s njima stvorili i prisniji odnos. Razumljivo je da u tom slučaju traže na novim dužnostima provjerene osobe.

Štićenim osobama su poput obitelji

To se povjerenje često znalo i zloupotrijebiti. U tom smislu je najzanimljiviji već spomenuti slučaj Sanaderova tjelohranitelja Davora Blaževića Tigra. Osim što je sa Sanaderom održavao kontakte i nakon što ga je prestao štiti, a istraga o bivšem premijeru već je odmakla u očekivanu smjeru, Tigar se ni na suđenju Sanaderu baš ničega nije “sjećao”:

"Samo je budala mogla očekivati da će Tigar progovoriti. Obučavali su nas da puzimo po kamenu dok nam ne iskrvare koljena, da se plinskom maskom probijamo kroz trnje i žbunje dok je vani plus 40, pješačili smo po Lošinju u škrapama kilometre i kilometre bez vode, obučeni smo da ne jedemo, ne spavamo, i ako treba nekoliko minuta i ne dišemo, trenirali su nas da uz snajper ležimo 48 sati u komadu, samo se velik optimist može nadati da bi netko od nas progovorio. Ali, bez nas ne mogu. Pokojni Franjo Tuđman je to radio vrlo elegantno. Dnevnice smo dobivali u papirnatim vrećicama u kešu. Plaća je išla na račun."

Nije im neugodno 'pustiti plin' za stolom

Jedan drugi njegov kolega, pomalo frustrirano dodaje:

"Ma, mnogi bi ljudi, da znaju što sve prolazimo - glatko rekli da je plaća koji primamo mizerna. A nama bi ponekad bilo lakše da manje znamo i još manje vidimo. Koliko god naš posao u javnosti djeluje impresivno, neke štićene osobe nisu ni blizu tome. Često se zaželimo druženja s običnim ljudima, nekad imaš dojam da su svi pristojniji i ugodnijih od takozvane političke elite", žali se jedan od naših sugovornika.

Iako bi imali puno toga reći o pojedincima, “scene” ne prepričavaju ni među sobom. Osim što ih za to veže profesionalna i poslovna tajna, koje se drže i oni koji su izašli iz sustava, kažu da to ne rade ni zbog vlastite sigurnosti. Naravno, mnogi bi se naslađivali kad bi znali tko kopa nos, grize nokte, a tko tako jede da zafleka i ljude za susjednim stolom! Ima i onih, kaže nam smijući se sugovornik, kojima uopće nije neugodno ispustiti plinove u društvu. Kažu, neki svoj karakter i navike ne mijenjaju niti kad dođu na vlast:

"To su oni, takvi kakvi su. Nerijetko se dodatno razbahate, misle da mogu i smiju sve, pa im tako uopće nije problem i zlorabiti svoj položaj i nas koristiti za neke stvari za koje im porezni obveznici nikad ne bi oprostili da znaju što plaćaju. Plaćaju nas, ali sigurno ne za to da ih vozikamo i načekujemo ispred stana u kojima se sastaju s ljubavnicama, da nas šalju u kupnju darova za njih", otkrivaju s gorčinom neki MUP-ovi tjelohranitelji.

Najteže im je raditi s njihovom djecom

I pri kraju dodaju:

"Vjerovali ili ne, možda nam je najteže raditi s njihovom djecom. Neka su stvarno pristojna i lijepo odgojena, no, nažalost, neka, kao i njihovi roditelji, postanu bahata i, jednostavno rečeno, bezobrazna i zločesta. Misle da mogu sve, čak nas i gađati sladoledom, a znaju da im ne možemo i ne smijemo ništa. Požalit se možemo šefovima, ali na tome uvijek ostane. Šutimo i trpimo - druga je strana medalje elitnog policijskog posla. No definitivno najteže trenutke prolaze kad je netko bolestan u njihovoj obitelji."

"Lako je govoriti da obiteljske probleme ostaviš doma, ali je teško izbaciti iz glave kad ti je dijete u bolnici, ne znaš kako će završiti, a ti moraš djelovati hladnokrvno, šutjeti i trpjeti mučne, ponekad i frustrirajuće situacije. Svi mi taj posao odradimo sa srcem, ali ponekad zaboli u takvim situacijama. Osobito u onima kad dan nikako da dođe do kraja, jer se štićena osoba, eto, baš zaželjela ljubavnice."