Life
268 prikaza

Daleko smo od rastrošnih Ultraša, ali i od 'škrtih' Čeha

Ultra Festival u Splitu
Goran Jakus (PIXSELL)
Česi se mazohistički vraćaju u Hrvatsku u kojoj ih se prikazuje kao loše potrošače

Čudo na Poljudu morao je čeličnim pogledom toplih plavih očiju vidjeti i ministar turizma Darko Lorencin. Pod čudom se, da ne bude zabune, ne misli na kukasti križ dimenzija dječje sobe, niti na najnoviji Hajduk u razdoblju u kojem se, kao i svake godine, vjeruje da borba za domaće trofeje i europske nastupe neće završiti oko Velike Gospe. 

Čudo je Ultra Europe Festival, događaj koji od poljudskog stadiona pravi veliku open air diskoteku, megaklub, to nešto, gdje se dnevno okupi oko trideset tisuća ljudi spremnih da bez suzdržavanja daju dvadeset i pet kuna za besadržajno piće - bocu obične vode - pa tako tri dana, od sumraka do zore.

Turistički djelatnici kažu kako svaki posjetitelj Ultre - onaj iz inozemstva, naravno - potroši ili planira potrošiti oko pet tisuća kuna za nešto malo vremena u Splitu i okolici.

Ultra Festival | Author: Davor Puklavec (PIXSELL) Davor Puklavec (PIXSELL)

Karte za Festival ili avionski let do Hrvatske se ne računaju. Najgalantniji su Englezi: oni svaki dan, mimo troškova smještaja u gradu u kojem se u vrijeme Festivala ne može naći slobodna garaža s dva poljska kreveta, u prosjeku i u kune pretvore oko sto trideset eura.

Tako, eto, izgleda ostvarenje dalmatinskog sna, onog u kojem dolaze gosti iz inozemstva, ali ne iz nekadašnjih satelitskih sovjetskih država, nego iz Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a ili Norveške.

Borave kratko, ne pitaju za cijenu i ne zanima ih to što će korištenje klima-uređaja platiti dodatnih deset eura dnevno, po danu spavaju, po noći su na Poljudu, a između, na putu od apartmana do stadiona, ne gledaju cjenike na ulazu u restorane nego, čim nađu slobodan stol, organiziraju otvoreno prvenstvo u brzom kombiniranju domaćih rakija i piva domaćih imena.

Ultra Festival u Splitu | Author: Goran Jakus (PIXSELL) Goran Jakus (PIXSELL)

Kako je krenulo, na zidovima nekadašnjih obiteljskih dvokatnica pretvorenih famozne smještajne kapacitete, umjesto ploča s brojem zvjezdica pokazati će se fotografije posjetitelja Ultre - dragih gostiju spram kojih, za razliku od nekih drugih turista, naš čovjek ne osjeća prezir i sve se nada da će mu i iduće godine doći kada već znaju adresu, a i nekako su se udomaćili...

Dok traje zbrajanje zarade od festivala elektroničke glazbe, reprizira se, otprilike stoti put, ljetni rasistički program u kojem su negativci najuporniji hrvatski gosti, turisti što se mazohistički vraćaju iz godine u godinu i iz generacije u generaciju, u zemlju u kojoj ih se prikazuje kao enciklopedijski primjerak loših potrošača, izrabljivača mora i sunca, neumornih korisnika plaža na koje se ispruže s prvim zrakama sunca, da bi se povukli ili u suton ili u vozilu hitne medicinske pomoći, sve sa opeklinama trećeg stupnja.

Riječ je, naravno, o Česima koji, znamo, na godišnji odmor nose višetjedne zalihe sarme, zimske gume kupuju u Sloveniji, duhan i cigarete u Bosni, domaću rakiju i vino spremaju u kanistre od pet litara i sedam, osam, češće deset dana, imućniji i dva tjedna, plaćaju samo spavanje u tuđim kućama. Nešto nije jasno? 

Ultra Festival | Author: Davor Puklavec (PIXSELL) Davor Puklavec (PIXSELL)

Ah da, naravno da nije: nitko normalan ne sprema, a pogotovo ne nosi sarmu u srpnju, zimske gume ljeti na Dalmatini koriste koliko i kišobran pri skakanju iz aviona, a malo je glupo ponijeti rakiju i vino u zemlju domaćeg vina i rakije na bazi linoleuma.

Naš čovjek, ne Čeh, svake zime, ali svake, mora otići na skijanje, pa makar ga otplaćivao do iduće. Spremi tako prosječan Hrvat natprosječne količine sarme, hercegovački duhan skrije u kutiju za prvu pomoć, rakiju i vino pretoči u kanistre, u jednu, najveću, pancericu ugura kavu kupljenu po akcijskim cijenama, a u drugu zamrznute ćevape donesene iz Sarajeva prije oko osam godina i pravac Austrija zemlja skupa.

Taj naš čovjek, prosječan Hrvat, Dalmatinac često, neopisivo gušta čitajući i slušajući o narodu koji nam dolazi ima stotinu godina i u većem, daleko većem broju od sedamdesetak tisuća godišnje, ali, majku mu, slabo troši i još u prtljažniku automobila nosi svoje, glupo češko pivo koje je, kao za vraga, odlično, daleko bolje od onoga sa polica lokalnih trgovačkih lanaca.

I ne zna se tko je tu uporniji: mi koji pothranjujemo mit o lošim potrošačima iz Češke ili ti Česi koji svake godine dolaze da im se s podsmijehom poslužuje boca mineralne vode uz biftek veličine kutije cigareta i po cijeni od petnaest do dvadeset eura. 

Inače, oni, ti Česi, ako ne plaćaju all inclusive smještaj u resortima, spavaju u apartmanima od pedeset do stotinu eura za noć, sipaju gorivo u Hrvatskoj, idu, i to kolektivno, u trgovačke centre, ližu sladolede, piju kave, a ako i ne večeraju u restoranima, sami već nešto spremaju – uglavnom, ono što su kupili u najbližem Konzumu.

Ultra festival | Author: Goran Jakus (PIXSELL) Goran Jakus (PIXSELL)

Kako je netko tko za smještaj potroši između sedamsto i tisuću eura, još sto pedeset za vožnju kroz Hrvatsku, barem petnaest u jednom, brzinskom posjetu dućanu svaki dan i najmanje toliko za sladolede i kave u lokalima na plaži, loš potrošač, dok je dobar onaj što ostavi upola manje u Splitu za, istina, tri dana ali jednom na godinu, ne zna se. 

Kao što se ne zna, a valjda se i ne želi znati zašto se, dok se govori o Česima, nikada ne govori o onim Česima koji dolaze novim automobilma, spavaju u skupim hotelima, rentaju jahte i kada kažu jastog, ne misle na plastičnog raka kojeg će ponijeti za uspomenu.

Kada gledamo rastrošne Engleze mi vidimo sebe kakvi želimo biti, samo ne znamo kako, a kada gledamo Čehe ne želimo vidjeti kako smo spektakularno propali u posljednjih kvarat stoljeća, od onih godina u kojima su, od SSSR-a iscrpljene praške obitelji, dijelile jednu mineralnu vodu, do ovih u kojima prosječan Hrvat na zimovanje ide na dvanaest rata i u hladnjaku ostavlja sibirski pejsaž, jer je sve što se može pojesti spremio u prtljažnik da, ako već mora platiti spavanje i ski pass, na ostalo potroši oko nula kuna dnevno.

Zašto, uostalom, plaćati kavu tri eura, biftek veličine kutije cigareta petnaest i vino u dućanu pet, kada u kući ima domaćega? Pa nismo mi štedljivi kao tamo neki Česi, ali nismo ni glupi kao oni što daju dvedeset pet kuna za bočicu vode, zar ne...

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.