Bila je to obična šljunčana plaža, nakupina bijelih oblutaka, taman preko puta onog zajebanog dijela Velebita, otkud deru najjače bure, a vukovi s izvora piju vodu.
Plaža se zvala Zrće, tako se zove i danas, samo što je prije dvadeset godina tamo postojao samo jedan skromni beach bar imena Kalypso, a danas plažom dominiraju tri megakluba imena NOA, Papaya i Aquarius.
Znam nešto sitno o tome, prije dvadeset godina sam tamo intenzivno ljetovao, pa sve to gledao svojim očima, a posljednjih nekoliko godina na Zrću odrađujem sezonski posao promoviranja jednog o ta tri megakluba.
PR-ovci plaži tepaju pa je nazivaju hrvatskom Ibizom ili hrvatskim Miamijem, ali nije to baš sasvim točno, daleko smo mi od svjetskih prijestolnica zabave i elektroničke muzike.
Na Pagu postoje trimega kluba, u Miamiju njih pedeset, na Ibizi valjda stotina. Elem, Zrće je tu, nitko ga ne ignorira, mediji se o njemu vole raspisati i plaža je u posljednjih nekoliko godina od ružnog pačeta postala lijepi labud, a da se nije ni malo promijenila.
Mislite da je to nemoguće? I te kako je moguće, živ sam svjedok, svojim sam očima gledao kako filozofija Zrća ostaje ista, a mijenja se sve oko njega.
Da bismo shvatili tu transformaciju, moramo najprije shvatiti zašto je Zrće, u počecima, bilo ružno pače. Pogreška je u medijima, odnosno u PR-ovcima koji medije šopaju fotografijama i sugestijama novinskih naslova koji su, blago rečeno, kretenoidni.
Naime, kad je sve eksplodiralo, a tome ima već desetak godina, umjesto realnih fotografija lijepih mladih ljudi iz čitavog svijeta koji plešu i zabavljaju se na plaži, PR-ovci su medijima gurali isključivo fotografije klupskih hostesa i plesačica, sugerirajući kako je Zrće oaza bluda i razvrata.
Još se neki tupavi medijski djelatnik sjetio Zrću nalijepiti etiketu ‘sodoma i gomora’ i stvari su, onako na duge staze, otišle u milu mater. Naime, dogodio se efekt uzavrelih testisa pa je svaki napaljeni klinac u državi potrpao svoje kvartovske kompanjone u automobil, sjurili su se do Paga i plažu pretvorili u sajam kobasica.
Na jednu sirotu curu na plaži išlo je valjda devet uzjebanih muškića. Tu je plaža doživjela prvi ozbiljniji udarac od kojeg se jedva oporavila. Tek nakon nešto drugačijeg PR pristupa i organiziranjem festivala na koje odlični promotori dovode desetke tisuća partijanera oba spola.
Osim što je Zrće u jednom duljem periodu bilo na lošem glasu, zbog navedene problematike uspaljenih muškića, plažu je počeo tući glas legla droge, što se opet, na duge staze, pokazalo kao mitraljiranje u prazno, jer policijski izvještaji kažu da se na Pagu zaplijeni manja ili jednaka količina droge kao i u Kutini, Virovitici ili bilo gdje drugdje.
Pojavila se i teza kako se sa Zrća jedva odlazi čitave glave, a to sve pada u vodu jer za najjačih festivala u klubu u kojem radim, u grotlu od četiri tisuće ljudi, red i poredak održava šest redara i stvari savršeno funkcioniraju.
Zavirite u zagrebačke narodnjačke ćumeze u koje stane tri stotine duša, vidjet ćete da je redara barem duplo više. Zrće je oduvijek isto, zabava je ista.
Naravno, kako godine prolaze, megaklubovi pritišću gas pa su u produkcijskom smislu festivali sve raskošniji, gostujuće DJ zvijezde sve zvučnije, ali filozofija plaže se nije puno promijenila.
Pa kako se onda to ružno pače zvano Zrće pretvorilo u lijepog, bijelog labuda? Tako što se konačno kristalizirao smjer u kojem putuje hrvatski turizam, konačno možemo reći da imamo smjernicu, a ona je, sad je to valjda svima jasno - festivalska.
Nije to bilo planirano i smišljeno, nije se toga dosjetila vrhuška ministarstva i ne mogu oni sad slavodobitno leći na lovorike.
U Hrvatskoj su se u posljednjih nekoliko godina počeli događati ozbiljni festivali, od In Musica u Zagrebu, preko Umaga, Rovinja, Petrčana, Šibenika, Paga, Splita pa do Dubrovnika, pametne glave su organizirale festivale i u goste nam je došlo... čekaj... koliko ono stotina tisuća gostiju?
Plačemo nad lošom predsezonom, nad pustim plažama u doba mjeseca lipnja? Hajte, molim vas, na dva lipanjska festivala na Zrću nakrcalo se nekih deset tisuća ljudi, bio sam tamo i sve to gledao svojim očima.
U takvoj novoj konstelaciji snaga, kad su festivali novi nacionalni smjer, kada je elektronička muzika poželjna, kad posjetitelji Zrća više nisu đavolja djeca koja plešu na sotonsku muziku, nego dragi gosti našeg lijepog Jadrana, u takvom odnosu snaga Zrće je postao lijepi labud.
Još će nam na Zrće slavodobitno doći i ministar turizma s odlikovanjem. Neka, oduvijek sam tu, neka dođe, pa da i to vidim svojim očima.
