U Fustatu, najstarijoj četvrti u egipatskom glavnom gradu, nalazi se sklonište za beskućnice. Nedaleko se nalazi i najstarija džamija. A neke od žena koje su ovdje našle utočište dio su suvremenog fenomena.
One su ulične djevojke, beskućnice i djevojčice, koji se ponekad odijevaju kao muškarci.
Manal je 23-godišnja majka troje djece koja su rođena na ulici. Beskućnicom je postala sa samo osam godina. Već s 10 je obrijala glavu i počela se odijevati kao dječak.
Zatim je počela raditi poslove koji su tradicionalno rezervirani za egipatske muškarce. Radila je tako u kafiću i vozila je tuk tuk (maleno vozilo na tri kotača). Oni koji je nisu prije poznavali počeli su ju zvati Ahmed.
„Dječaci imaju potpunu slobodu na ulici, što je potpuno drugačije nego za djevojke“, Manal objašnjava svoju odluku da prividno promijeni spol. „Htjela sam biti dječak."
Kako bi razumjeli što ju je ponukalo na to, morate znati što se događa s djecom na ulicama u Egiptu. Iako mladih beskućnika ima svugdje na svijetu, uključujući i 1,6 milijuna u SAD-u, problem je osobito vidljiv u Egiptu gdje tisuće djece i mladih preživljava na ulicama i prometnicama Kaira. A puno njih, kao i Manal, ostaju tamo čak i u odrasloj dobi.
Bezimena djeca o kojoj većina ne razmišlja
Za mnoge stanovnike Kaira oni su vidljivi samo na semaforima ili pločnicima ispred shisa barova. Ova bezimena lica prodaju maramice ili mole sitniš s druge strane njihovih automobilskih prozora. Njihov život kao da je izvan stvarnosti većine drugih stanovnika velegrada, koji kao da nisu svjesni njihovih teških sudbina.
Rasprave o tome što učiniti s njima nisu rezultirale nikakvim konkretnim planovima, no spominjali su se posebni gradovi za beskućnike. Jedan kolumnist vodećih privatnih novina otišao je čak toliko daleko da je pozvao ljude u kampanju „čišćenja“ kako bi djeca s ulice bila „pogubljena kao psi lutalice“.
Njihove priče se rijetko čuju, a mogu se jadati tek socijalnim radnicima i psihijatarima koji rade s njima. U Fustatu, usred labirinta ulica, nalazi se moderna četverokatnica koja se ne razlikuje od ostalih, iako je od velikog značaja za djecu i mlade. To je naime jedan od centara koje je pokrenuo Banati, humanitarna udruga koja brine o uličnim djevojkama, koje ovdje mogu predahnuti tijekom dana, a ponekad i noću.
Tu dolazi i Manal s prijateljicom Hadeel, koja na prvi pogled ne ostavlja utisak kao da je imala težak život, iako njezina priča ukazuje na težinu života na ulici.
Pobjegla je od kuće s osam godina, a dva desetljeća kasnije i dalje nema krov nad glavom. Bila je najmanje dva puta u braku, a svaki je završio njezinim povratkom na ulicu (a u jednom slučaju i ubojstvom supruga). Danas ima šestero djece, od kojih tek dvoje živi s njom dok su ostali s njezinom bakom, koja također živi na ulici.
Svi su rođeni izvan sustava, pa nemaju rodne listove kao ni osobnu iskaznicu. Za državu oni zapravo – ne postoje. Sviđalo li im se to ili ne, oni će postati poput svoje majke i bake.
„Trenutno radimo s trećom generacijom ulične djece“, kaže Hend Samy, socijalni radnik u Banatiju koji Hadeel poznaje već godinama. „To više nisu samo djevojke ili dečki na ulicama, sada su to čitave obitelji koje podižu obitelji na ulicama“.
Koliko je i što ih definira?
Koliko je ljudi u poziciji Hadeeline djece, nitko ne može sa sigurnošću reći. Ovoga siječnja vlada je objavila rezultate istraživanja prema kojima je u Egiptu nešto više od 16.000 ulične djece, ali to nije ni približno procjeni Unicefa iz 2007. godine, prema kojoj je riječ o najmanje 600.000 djece.
„Nikada ne možete znati pravi broj, jer ih ne možete pratiti“, kaže Nelly Ali, volonterka koja radi s uličnim djevojkama i piše doktorski rad o njihovim iskustvima. „Oni se stalno kreću uokolo, nemaju rodni list i umiru“.
Ljudi se čak ne mogu suglasiti ni oko definicije što je ulično dijete, pa čak ni sama djeca. Ima ih koji imaju svega šest godina, kao i onih koji s blizu 16, da ne spominjemo zastarjele slučajeve poput Manal i Hadeel.
Postoje oni koji trče ulicama Kaira svakodnevno i 'žicaju' novce prije nego se vrate kući roditeljima svake noći. Postoje isto tako i djeca koja povremeno bježe od kuće, ali i ona koja su odlučila trajno napustiti dom.
Za Ghada Walyja, ministra koji je objavio da na ulicama boravi oko 16.000 djece, ulična djeca su ona koja su „napustila domove gdje su njihove obitelji, kao i svaku vezu s obiteljima, te spavaju ispod mostova i u praznim kućama. To su djeca koja su izložena najvećem riziku i obuhvaćena su istraživanjem“.
No, razmišljanja ljudi se razlikuju. Manal smatra da je riječ o nečem puno širem od kalupa u koji ih vlada pokušava ugurati. Dječak koji provede većinu vremena na ulici i dio je kompleksne ulične hijerarhije, prema njezinom mišljenju je ulično dijete „čak i ako svaki dan ide kući“, kaže Manal. „On je dio grupe na ulici, na ulici je i može ga se nazvati uličnim djetetom“.
Druga ulična djevojka misli kako je taj pojam, na prvom mjestu, samo za „neznalice“. To znači, kaže 15-godišnja Nadia, da su sva ulična djeca ista. Premda se u stvarnosti djeca s ulice razlikuju prema godinama, spolu i pozadini.
Primorane na život na ulici
Na najvišoj točki litice Mokattam u istočnom dijelu Kaira smjestilo se Selo nade, mjesto kojim rukovodi humanitarna organizacija usredotočena na djecu s ulice. Ovdje je smješteno oko 10 majki tinejdžerica gdje mogu predahnuti od ulice i na sigurnom mjestu boraviti s bebama nakon poroda. Priče nekih od njih daju jasniji osjećaj zašto žele na ulicu.
Godinama prije negoli je otkrila Selo nade, Maya je napustila svoj dom kad je imala svega sedam godina, a nakon što ju je pomajka tri godine držala zatvorenom u jednoj sobu, u kojoj je morala jesti, spavati i obavljati nuždi.
Na kraju je bila prisiljena postati sluškinjom svojih mlađih polusestara.
Zbog jedne pogreške u kuhinji uslijedila je nova kazna, pomajka joj je razbila drobilicu za češnjak na glavi, nakon čega ju je otac odveo na krov i premlatio. To je bilo dovoljno da napusti dom.
20-godišnja Farah odbila se priključiti lancu prostitucije svojeg ujaka. Kad danas razmišlja, svjesna je da ju je on držao u okovima i svakodnevno silovao mjesecima.
U jednom trenutku je odlučila da će se pretvarati i raditi sve što on želi, u nadi da će 'omekšati'. Ali s obzirom da se nije promijenio, zaletjela se i iskočila s prozora na četvrtom katu, pri čemu je slomila nekoliko kostiju. Začudo, preživjela je i odvedena je u bolnicu, a nakon otpuštanja je otišla na ulicu.
Iako će mnoge iznenaditi, siromaštvo nije jedino što djecu vuče na egipatske ulice. „Siromaštvo je jedna od stvari koje uzrokuju nasilje u obitelji“, kaže Mahmoud Ahmed iz Sela nade. No, to nije uzrok sam po sebi, za razliku od ponavljanog seksualnog zlostavljanja ili raspada obitelji.
„Puno djece na ulicama Kaira kod kuće ima braću i sestre“, kaže Nelly Ali te dodaje da bi, u slučaju da je riječ samo o siromaštvu, svi bili na ulici.
Svi gledaju svoja posla i nedostaje osnovno suosjećanje
Ulica je, doslovno, jedini izlaz za zlostavljanu djecu jer, kako objašnjava Shaimaa, psihologinja u Selu, čovjek ovdje može nasred ulice, ispred policijske postaje, pretuči dijete, a da nitko ne intervenira. Jer, ipak je riječ o njegovom djetetu, a valjda on kao roditelj zna najbolje.
Shaimaa traži izgubljene tinejdžere. Sarah su zlostavljali roditelji, postala je prostituka i na kraju ju je svodnik prodao čovjeku iz Zaljeva koji ju je držao u stanu u Kairu. Nekako je uspijela pobjeći, te je počela svraćati u Selo gdje je upoznala Shaimu. No, Sarah je opet nestala, a Shaimaa je želi pronaći. Djevojke na ulici su joj rekle da je možda u naselju Korba.
Posao kojeg radi Shaimaa ponekad može biti opasan. Selo Nade osnovao je Britanac Richard Hemsley, koji je otvorio nekoliko dnevnih centara i dugoročnih skloništa kojima je cilj rehabilitirati djecu s ulica i vratiti ih u društvo.
Shaimaa za svoj posao mora imati 'blagoslov' lokalnih uličnih vođa jer bi, u suprotnom, ona mogla biti napadnuta. „Ako odlazim po djevojke koje iskorištava grupa ljudi, onda sam ja meta. Stoga imam svoje izvore u njihovim redovima“, kaže Shaima.
U prošlosti su napadači znali dolaziti i do samih skloništa. Jednom su četvorica upala u centar s mačetama i rekli su da će, ako im se djevojke ne vrate, svima odrubiti glave. A ponekad prijete i same djevojke.
Zbog svega toga, Shaimaa i njezine kolege u Selu Nade tijekom godine dva puta odlaze na obavezan sistematski pregled pri čemu se cijepe protiv virusnih zaraza, jer neki od njih rade s HIV pozitivnim osobama ili oboljelima od hepatitisa C.
Mnoge djevojke na ulicama rade kao prostitutke, i to čak i izvan formalnih mreža prostitucije, a seks ponekad postaje vrstom valute. Na taj način osiguravaju si prostor za spavanje na podu preko noći ili pristup zahodima u trgovačkim centrima, pa djeca nude seks trgovcima i različitim službenicima. Poznato je i da djeca stara svega šest godina nude seksualne usluge muškim radnicima u nekim skloništima.
Na ulici, dječake kao i djevojčice ponekad siluju čitave grupe muškaraca jer znaju da će za to proći nekažnjeno, budući da djeca nemaju nikakve dokumente, bez obitelji su i tehnički gledano nemaju pravno riješen status.
Brutalnost pak ne završava silovanjem, jer silovatelji često završavaju proceduru ostavljanjem ožiljka na licu žrtve, ispod oka. Nakon čestih napada, na djetetovu obrazu ostaju okomiti ožiljci.
Kako bi izbjegle najgore moguće nasilje, mnoge djevojke uopće ne spavaju. „Mogu ostati budna tri ili pet dana“, ispričala je 16-godišnja Yasmine Amiri El Feky.
Dječaci koji su djevojčice
Druge djevojke imaju različite samoobrambene mehanizme. Pretvaraju se da su dječaci.
Prije 10-ak godina u sklonište u Kairu stigao je dječak beskućnik koji je gotovo iskrvario na ulici. Bio je dobro poznat u skloništu, a socijalni radnici su ga brzo odveli k liječniku kako bi saznali uzrok problema, nakon čega je uslijedilo nekoliko šokova. Kao prvo, krvarenje je bilo periodično, a kao drugo, dječak koji je mjesecima dolazio u sklonište, zapravo je bio djevojčica. Sama je odrezala kosu i počela vezivati prsa kako bi skrenula neželjenu pažnju sa sebe na ulici.
„To je način na koji se pokušavamo zaštitili“, kaže Hadeel. „Odrežemo kosu, oblačimo hlače i nosimo majice kako nam ne bi prilazili muškarci i govorili: 'Želim odvesti ili iskoristiti ovu djevojku'."
Kako bi bile manje ranjive, djevojčice se često udružuju u, kako to znanstvenici nazivaju, „ulične obitelji“. Riječ je o miješanim grupama od desetak djece koje postaju kao članovi obitelji; štite jedni druge, dijele zaradu i često spavaju zajedno radi sigurnosti.
Poslovi se među njima dijele prema spolu, pa dok će dječaci krasti, djevojčice će se baviti prostitucijom. Dnevnu zaradu moraju dati vođi obitelji, često dječaku. Iznenađujuće, ali često je ta osoba mlađa od drugih.
„To je osoba koja je dokazala da može učiniti nešto što drugi ne mogu“, kaže Mahmoud Ahmed iz Sela Nade koji je istraživao ulične obitelji godinama. Dodaje da sposobnosti vođe mogu biti praktične, poput one da može ukrasti bolje od drugih ili skočiti s mosta, a da ne slomi ništa, čime zasluži divljenje vršnjaka.
No, vođe dobivaju više od poštovanja, njihova riječ je zadnja, a obitelj će uvijek braniti njihov život. Zauzvrat im nudi zaštitu od 'autsajdera'. „Vođa ima seksualno vlasništvo nad drugima, djevojčicama i dječacima. I on može ostavljati seksualne tragove na njima“, kaže Ahmed.
Ostatak priče možete pročitati u Guardianu.
