Dokazali: Hrvati vjeruju u političku korupciju, a ne u rad

Ovdje vrijedi napomenuti nekoliko jednostavnih stvari vezanih uz istraživanje. Tih 1000 ispitanika nisu nekakvi roboti pa da žive izvan svega što se oko nas događa pa da ne vide “reforme” kojima se naši političari vole hvaliti. Njih 1000 su vaši i naši susjedi, rodbina i prijatelji. Postoji nezanemariva mogućnost da poznajete nekoga tko je sudjelovao u tom istraživanju. Na kraju krajeva, uzorak je reprezentativan. To znači da se, uz određene mjere opreza, može reći da čitava Hrvatska dijeli njihovo mišljenje.

Upravo zbog toga smo i govorili o stavovima Hrvata. Ovako na jednoj potpuno osobnoj razini, daleko najtragičniji podatak je o usamljenosti. Više od polovice Hrvata, točnije 55%, bilo je usamljeno tijekom prošlog tjedna. Međutim, postoji i jedna pozitivna stvar, a to je da su neki Hrvati sretni čak i usprkos usamljenosti. Naime, nešto više od dvije trećine ili 68% Hrvata izjavilo je da su sretni. Naravno da čak ni ta pozitivna stvar nije pretjerano pozitivna jer je to i dalje jedan od najgorih rezultatima u čitavoj Europskoj uniji.

Luka Stanzl/PIXSELL

Kad taj jednostavni podatak usporedimo s činjenicom da je čak 97% ispitanika u Irskoj kazalo da su sretni, postaje nam jasnije zašto ljudi masovno odlaze u tu državu. Priča tu ne staje. Ili kako bi to rekli u reklamama za neke pomalo sumnjive proizvode ne televiziji: “Ali to nije sve”. Pitanja 1.6, 1.7. i 1.8 otkrivaju suštinu nezadovoljstva našim društvom i državom. Idemo ispucati suhe brojke. Pitanje 1.6 kaže ovako: “Uvjeren sam da pravda uvijek nadvlada nepravdu u našoj državi”.

Zaustavite se na trenutak i razmislite koliko je to važna stavka naših života. Pišemo knjige, snimamo filmove, pjevamo pjesme o tome kako pravda uvijek na kraju pobjeđuje. Što mislite koliko naših sugrađana misli da je to u Hrvatskoj istina? Šesnaest posto! Dva posto se izričito slaže s tom izjavom, a drugih 14 posto samo se slaže. Više od polovice naših sugrađana se ne slaže s tom izjavom u nekoj mjeri, 26 posto izričito se ne slaže dok se daljnjih 35 posto “samo” ne slaže.

Iduće pitanje “Vjerujem da, većinom, ljudi dobiju što i zaslužuju u našoj državi” govori o sličnom osjećaju (ne)pravde u našem društvu. I ovdje se pokazuje hrvatska tragedija da samo 3% ljudi se izričito slaže s tom tvrdnjom. Ukupno slaganje s tom tvrdnjom ne prelazi četvrtinu ispitanika. Gotovo polovica ljudi se ne slaže s time i dodatnih 25% ljudi je reklo da su neutralni po tom pitanju, nije da se slažu, ali nije ni da se ne slažu s tom tvrdnjom. Posljednje od ovdje pobrojanih pitanja tiče se političkih odluka i njihove primjene.

Slobodan pad Life Evo zašto Hrvati bježe - drugi smo najkorumpiraniji u EU

“U našoj državi političke odluke se jednako primjenjuju na sve građane”, stoji u pitanju 1.8. i uzevši u obzir kakvi stavovi se provlače kroz prethodna pitanja možete, bez previše muke, zaključiti i kakve odgovore su dali ispitanici iz Hrvatske. Ukupno 14% ljudi slaže se s tom tvrdnjom, s tim da se samo dva posto ljudi izričito slaže. S druge strane, gotovo trećina ispitanika se izričito ne slaže s tvrdnjom da imamo konzistentnu primjenu političkih odluka.

Treba li posebno napominjati da smo po svim tim podacima pri dnu Europske unije? Treba li napominjati da su, Hrvatima omiljena odredišta, Irska, Austrija i Njemačka u samom vrhu? Koliko vjerujemo državi, tom imaginarnom entitetu gdje objedinjujemo sve što je na bilo koji način povezano s upravljanjem našim životima, toliko vjerujemo i našim susjedima. U Hrvatskoj više ljudi smatra da ne može vjerovati svojim sugrađanima nego što ih ima koji vjeruju.

Same brojke su manje bitne, ali važno je napomenuti da smo i po tim metrikama pri dnu Europske unije. “Glavni element uspjeha jednog društva su institucije, a one se zasnivaju na povjerenju (i u institucije). Institucije su, nazovimo to tako, ‘kristalizacija’ povjerenja (kulture) u društvu općenito, povjerenje je glavni element društvenog kapitala. Mi nažalost ne vjerujemo drugim ljudima u našem društvu”, napisao je Nenad Bakić na svom blogu.

Žarko Bašić/ PIXSELL

I dok naši političari raspravljaju o tome gdje je tko bio “devedesprve” ili “četeresprve”, koju komemoraciju će Sabor dotirati stotinama tisuća kuna, kakve zakone i po čijoj mjeri će izglasati, obični građani naše države s čežnjom gledaju preko granice. Rijetko se pita, kako je to sam Bakić napisao, gdje će Hrvatska biti 2031. godine i, vjerojatno i važnije, hoće li biti ikoga u Hrvatskoj.