Mnoštvo timova pretraživalo je teren u potrazi za mjestom odakle bi se mogla izbušiti rupa kroz koju bi doprli do dječaka. Isprobali su više od 100 lokacija, da bi se samo 18 njih pokazalo makar izdaleka kadro bušiti. A i bušenje u pravom smjeru moglo je biti kobno po njih unutra zbog urušavanja.
Čekanje na prestanak kiša mnogi od spasioca vrlo brzo su odbacili.. Unsworth ih je upozorio da poplave od monsuna na sjeveru Tajlanda mogu potrajati sve do zime. A i kisik se pokazao da je jako pao već nakon samo dva dana. S još i više odraslih unutra, kisik je pao još i više.
Saman Kunam, umirovljeni tajlandski ronilac, radio je na popravljanju toga u noći od 6. srpnja. On i njegov tim dovukli su boce s kisikom do poplavljenog prolaza s cijevima kako bi kisik dopremili u komoru s dječacima. Mornarički zapovjednici satima su bez riječi hodali oko ulaza u špilju bez ikakve informacije o roniocima, da bi se pojavili sedam sati kasnije, noseći sa sobom beživotno tijelo. Samanova vlastita boca s kisikom ispraznila se.
Nakon što je proglašeno da je ronilac umro, čak i obitelji pojedinih dječaka počele su se pitati koliko ima smisla nadati se da bi ih mogli spasiti. Nopparat je rekao da su sugerirali da se pričeka s dolaskom suhe sezone. Nestalo je oduševljenje otkrićem dječaka.
"Spasite većinu ili izgubite sve"
U pećini 12 dječaka bili su u sve gorim uvjetima. Vani su se pripremali za izvlačenje. Spasioci su vani, u školskom bazenu, s lokalnim dječacima uvježbavali kretanje kroz lažne, improvizirane kopije uskih prolaza. Američki časnik je objasnio da su na taj način „učili“ svoje mišiće da pamte pokrete. Unutar špilje su dječaci i njihov trener rekli spasiocima da su spremni poći.
„Njima je bilo potrebno najmanje uvjeravanaj od svih“, kazao je bojnik Američkog zrakoplovstva Charles Hodges koji je vodio američki tim i bio je na tom položaju tako nov da još nije stigao niti doputovati do Okinave u Japanu.
6. srpnja američki vojnici i tajlandski specijalci uz Unsworthove karte i njegove savjete krenuli su uvjeravati civilne vlasti da je krajnje vrijeme da se krene u izvlačenje, iako su bili uvjereni da neki od dječaka to neće preživjeti. „Spasite ih većinu ili ih izgubite sve“, objasnili su im. Tajlandski ministar unutarnjih poslova pozvao je Hodgesa i još osmoricu drugih da odu u posebnu sobu. Tamo su mu objasnili detalje, zatim to da će same pripreme trajati cijeli jedan dan, te da istodobno timovi za traženje mjesta za kopanje mogu nastaviti tražiti kako bi mogli krenuti s bušenjem ako njihov pokušaj propadne. Dobili su dopuštenje.
Sljedećeg dana, mimo znanja javnosti, plan je odobren. Boce s kisikom postavili su uz mutne prolaze, dovoljno za 12 dječaka, njihovog trenera, četvoricu specijalaca koji su bili s njima i 18 ronilaca koji su ih trebali izvlačiti vani. Presvukli su i nazubljene stijene uz prolaz konopcima kako bi ih zaštitili od stijena.
8. srpnja 18 ronilaca spustilo se u vodu, uključujući i britance, tajlandske specijalce te ronioce iz tajlandskog ljetovališta Koh Tao. Jedna skupina došla je do krajnje komore. Do tada su trener i igrači odabrali koji će dječaci ići prvi. Službenici su odbili imenovati ih, ali su prijatelji i roditelji rekli da je to bio Mongkol Boonpiem, 13-godišnjak čije ime znači „onaj koji ima dobre izglede“.
Čak i najmanje ronilačko odijelo još uvijek mu nije dobro pristajalo. Spojili su mu masku na bocu s 80 posto kisika kako bi bili sigurni da će dječak, čak i ako prestane disati, još neko vrijeme imati tkiva zasićena kisikom. Australski anesteziolog, i sam ronilac, Richard Harris dao je dječaku sredstvo za smirenje i opuštanje, jer bi nagli napadaj panike u onakvim uvjetima skoro sigurno bio smrtonosan.
Konačno, dječaka su omotali rastezljivom plastičnom prekrivkom, kao da su ga umotali poput tortilje, kako bi mu sputali noge i ruke i tako ga zaštitili od zaglavljenja ili udaranja o zidove. A zatim, gledali su njegovi kolege, odvukli su ga u mutnu vodu. Originalni plan iziskivao je dvojicu ronilaca, jednoga ispred, drugoga iza, koji bi ga vukli, ali je ispalo da je to nezgrapno, imati dvojicu odjednom. Zato su se ronioci rasporedili tako da su dječaka dodavali jedan drugome nakon što drugi ili prvi više ne bi mogao s njime napredovati. Održavanje djetetove tjelesne topline bilo je kritično.
„Čak su se i ronioci mogli pothladiti“, kazao je službenik Amerikanaca. „To je jako dugo vrijeme u vodi, a voda je stalno tekla smjerom vodenog toka, tako da je oduzimala tjelesnu toplinu unatoč ronilačkom odijelu.“
Najgori dio puta je bio posljednji, duboki cjevasti nalet u koji je voda upadala poput sifonske zamke. Svi su rekli da je to bilo jezivo dvosatno putovanje kroz prolaze pune blata. I na kraju: „Pecajte!“
Ronioci su dovukli dječaka, a ljudi vani na rubu vode izvukli su ga. Njihov posljednji, sugio dio prolaza bio je ispunjen sa 100 spasitelja u liniji. Jedan od njih, onaj službenik Američkih zračnih snaga, stavio je uho na dječakovu masku. Dječak je disao. A zbog toga su i spasioci prodisali.
„Takav teret nam je pao s ramena“, kazao je Amerikanac.
„Bilo je to pomalo čupavo“
Tog dana izvukli su još trojicu, četvoricu sljedećeg dana, a petoricu posljednjeg dana. Svakim narednim izvlačenjem bili su sve uspješniji, efikasniji. 10. srpnja helikopter je bacio svjetla na gradić Mae Sai, njegova elisa udarala je po noćnom zraku. Eksplodiralo je oduševljenje; i posljednji dječak izvučen je živ i bio je na putu u bolnicu. Spasioci su pootvarali piva, grlili se i izmjenjivali „daj pet“.
A onda su se pozabavili sami sobom. Četvorica tajlandskih specijalaca još su bili u najdubljoj komori, probijajući se vani dok su volonteri slavili spašavanje dječaka. Zaprijetila je katastrofa. Jedna od pumpa je popustila i počela je ubacivati vodu nazad u špilju. Spasioci koji su još bili unutra skupa s četiri ronioca žurili su vani.
„Momci su stali propadati sve dublje i pokušavati se izvući“, priučao je Amerikanac koji je bio posljednji koji je izašao iz špilje. „Bilo je to pomalo čupavo.“
Konačno u gradu ronioci su trubili u automobilima po ulicama. Obitelji spašenih žurili su sat poslije na osmi kat bolnice Chiang Rai. A tamo, gomila se okupila uz ograde kod u laza i skandirala je i pozdravljala svako ambulantno vozilo kako je stizalo. Unutra su liječnici proglasili članove Wild Boarsa u dobrom zdravlju, generalno uzev, te su pustili video na kojem su oni mahali.
Nakon što su proveli 21 dan zajedno u tami, još uvijek su bili jedan uz drugoga.
Tekst je u cijelosti prenesen s Washington Posta
