Ortynskom pokušali raketirati kuću
Tužiteljstvo je doživjelo pravi fijasko. Sud je utvrdio da zločinačka organizacija ne postoji. Dio optuženika pravomoćno su osudili zbog dilanja droge, no nitko nije osuđen za ubojstva. Radovan Ortynski, koji je tada bio državni odvjetni, prvi put javno za 24Express je otkrio kako su i njega kriminalci pokušali i likvidirati:
"Negdje 2000. godine jedan od kriminalaca povezanih s procesima za ratne zločine s glisera je trebao raketirati kuću na Braču, gdje smo često ljetovali. Sjećam se jednog glisera tog ljeta, frajera na njemu s obrijanom glavom i gusarske zastave na krmi s mrtvačkom glavom. S više strana dobio sam informacije da je na Visovcu bio sastanak gdje je ponuđena lova da me se ‘odradi’. Toj grupaciji sam stao na žulj samo zato jer sam tad izjavio da su pred zakonom svi jednaki. A to se nekima nije svidjelo", rekao je tada Ortynski.
Priča o usponu Vjeka Sliška počinje ranih devedesetih, kad on osniva tvrtku Bonaparte i kreće u posao s poker aparatima. Do 2001. kada je ubijen u 32. godini života, preživio je četiri atentata. Istodobno u zagrebačkom podzemlju stječe imidž vođe. Do toga je, kažu mnogi, došao iživljavanjem nad žrtvama. U isto je to vrijeme za javnost gradio imidž uglađenog i šarmantnog biznismena:
Sliško: Pucali su i na papu...
"Radio sam 2001. na televiziji kada me zatekao poziv kolege s privatne televizije. ‘Netko bi te želio upoznati’ rekao mi je, ‘ali bit će to iznenađenje. Odi samo do njega u Maksimirsku broj taj i taj...’ Otišao sam i muvao se ispred tog kućnog broja. Iznenadio sam se kad mi je nepoznati glas rekao: ‘dođi na prvi kat...’ Tek nakon pola minute shvatio sam da postoji skrivena kamera i da glas dolazi iz zvučnika iznad vrata. U uredu dugačkom dvadesetak metara dočekao me mlad dečko, ošišan skoro na nulu. Bio je to Vjeko Sliško, službeno ‘kralj poker automata’, neslužbeno šef jednog od dva najutjecajnija mafijaška klana u Zagrebu", prisjetio se jedan naš sugovornik...
Sliško je koji dan prije izašao iz ilegale intervjuom u jednom tjedniku. Novinarka ga je pitala ima li nešto u tome što su na njega pucali četiri puta, a on je lakonski odgovorio:
“Pucali su i na papu.”
"Ta me se rečenica dojmila jer je zazvučala poput kakve filmske replike. Bila je, nema nikakve sumnje, autoironična, no njegova prva rečenica upućena meni bila je još zvučnija. ‘Ne shvaćam što čeka Račan’, rekao je, ‘zašto ne hapsi kriminalce...?’ Uslijedilo je dugo predavanje o uvjetima poslovanja u Češkoj, zemlji prosperiteta, reda i zakona, gdje se bavio igrama na sreću, proizvodnjom opreme za biljar, poker automatima. Isti posao radio je i u Zagrebu. No šuškalo se da se bavi reketom, švercom oružja i bogtepitaj kakvim sve ilegalnim poslovima. Njegovi su ljudi navodno prebili, skoro na smrt, menadžera, koji je u hotelu Sheraton imao kafić. Vjeko je, pričalo se, bio u ratu s drugim ‘gazdom’ u gradu", tvrdi sugovornik, kome su ljudi, koji prate “resor”, tvrdili da je Sliško vezan uz SIS, vojnu kontraobavještajnu službu.
Tu službu, navodno su sačinjavali uglavnom pripadnici dva zavičajna klana, Hercegovci i Posavljaci. Druga strana bila je oslonjena na stare kadrove iz službe u bivšoj državi, iskusne policajce, agente i doušnike. Bilo je jasno da je Sliškov klan bio osuđen na poraz, objašnjavali su našem sugovorniku dobro upućeni stručnjaci.
Sjajni odnosi s policijom, carinicima i tajnim službama
"Vjeko je 2000. shvatio da je starom modelu poslovanja odzvonilo. Vidio je da se cijeli odnos snaga promijenio. Želio je preko noći izgraditi novi imidž, steći saveznike u novoj eliti. Stan mu je bio golem, cijeli kat zgrade u Bogovićevoj iznad današnjeg Benettona. Bio je ukrašen modernističkim slikama, zadnji krik mode u Hrvata, Picelj, apstrakcija, ništa seljački. Očito je imao kvalitetne savjetnike za pitanje stila. Čak mu je i pištolj bio vrlo elegantan, austrijski Glock, o čijoj pouzdanosti kruže mitovi", prisjetio se naš sugovornik.
Dodao je kako je tijekom nekoliko susreta sa Sliškom shvatio da ima “sjajne odnose” s utjecajnim policajcima, moćnim carinicima i tajnom službom.
"Jedne mi je večeri pokazao dan ili dva star prijepis svog telefonskog razgovora s jednim novinarom. Bio je očajan. ‘Gle’ rekao je, ‘šta mi pakiraju. Pa ja ovo nikad nisam izgovorio...!’
Transkript je bio svjež, što znači da je Sliško u ‘službi’ imao svog čovjeka. Te su prijepise mogli dobiti samo ljudi goleme moći ili bogatstva, a on je bio i jedno i drugo. Bio je izuzetno inteligentan, promućuran, vješt na riječima.
Sliško ubijen iz petog pokušaja
‘Nisam ja ovako zamišljao svoj život’ rekao mi je jednom. Zvao me zato da preko mene, prijateljski, poruči nekim novinarima da ih želi upoznati kako bi prestali negativno pisati o njemu."
Nekoliko mjeseci poslije, iz petog pokušaja, ubijen je Vjeko Sliško. U samom središtu Zagreba, usred dana, hicem u glavu ubio ga je belgijski plaćenik James Cappiau. Njemu je pak samo par minuta potom presudio Sliškov tjelohranitelj Ivica Bertić. Ovu likvidaciju je, navodno, organizirao Marko Nikolić. Nedugo nakon Sliškova ubojstva pobjegao je u Latinsku Ameriku.
Bertić je osuđen na devet godina i već je odslužio kaznu a Cappiauov pomagač Samir Ivošević osuđen je na 13 godina i još služi kaznu. Niti nakon likvidacije Vjeke Sliška krvavi obračuni nisu prestali. Sliškov prijatelj Vinko Žuljević Klica u svibnju 2002. u kafiću NBA s više hitaca iz pištolja ubio je Veselina Marinova Bugara. Nakon ubojstva odšetao je u policiju tvrdeći da je Marionova, tajnog agenta HIS-a, ubio u samoobrani. Sud mu je povjerovao pa ga je i oslobodio krivnje.
Vjekin brat, Marko Sliško, ubijen je ispred svog hotela u Zagrebu u siječnju 2003. Ubojica mu je ispalio nekoliko hitaca u leđa čim je izašao iz auta.
Davor Zečević likvidiran je hicem iz snajpera u prosincu 2007. dok je bio na slobodnom vikendu, tjedan dana prije no što je trebao napustiti Lepoglavu.
Tri mjeseca poslije Vinko Rodić Bingula ubijen je u kafiću Bugzy u zagrebačkoj Dubravi. Pogođen je u glavu, vrat i leđa. Braća su ga prevezla u bolnicu gdje je sljedećeg dana preminuo...
Kako je bilo živjeti svjestan da te svakog trenutka netko želi ubiti te koje su mu se misli tada vrtjele po glavi, ispričao nam je sudionik nekih vatrenih obračuna:
Mafijaši godišnje zarade milijardu eura
"Jesam li sam sam sebi bio prijatelj ili neprijatelj, jesam li sam to htio ili ne? Danas znam odgovor. Preplave me emocije kada zamišljam da su to mogli biti moji roditelji i moji prijatelji koji su plakali, moja djeca. Prođe me jeza od osjećaja da su mogli odrastati bez oca, ako ni zbog čega, onda zbog nekih uvjerenja koje sam imao, neki ponos koji je bio samo iluzija. Mislili smo da je to hrabrost, da smo moćni, a to je uvijek bilo skrivanje, gledao bih ispod auta svaki put kada bih prišao vratima, pitajući se imam li što ispod, hoću li odletjeti u zrak. Gledao sam na svaki ugao da vidim cilja li me tko snajperom... Nisam se više smio voziti motorom, uvijek sam uz sebe morao imati tri ili četiri naoružana čovjeka, ljude od povjerenja koji me štite za porciju ćevapa. Na mnoga mjesta, naravno, nisam smio ni poviriti. Eto, danas žalim za prijateljima koji su mogli biti sa mnom i slaviti rođendane, veseliti se. To nije bio normalan život i takav svijet nikog nije mogao usrećiti."
Danas hrvatski mafijaši suptilnije rješavaju nesporazume. Ne posežu odmah za oružjem. Prema nekim procjenama, godišnje zarađuju više od milijardu eura. Prljavi novac peru kupnjom kafića, salona, skupih automobila i drugih nekretnina. Nerijetko ga posve ozbiljno investiraju u legalne poslove, najčešće građevine. Milijuni prljavog novca, kojem se teško ulazi u trag, završe i na inozemnim offshore računima...
