Recimo da se zovem Tim Ramadan. Recimo da mi fali još nekoliko godina do mog tridesetog rođendana. Prije tri godine sam počeo koristiti lažno ime da zaštitim obitelj i ljude koje volim. Završio sam fakultet prije sirijske revolucije, a sada sam reporter jedne aktivističke skupine iz Raqqe. Radim po cijele dane, kao i svaki student, izvan struke zato što nekako moram preživjeti.
Moj posao, razumjet ćete zašto ne mogu reći točno što radim, omogućuje mi da skupljam vijesti o događajima, da fotografiram ljude i stvari, da to sve skupa kasnije šaljem prijateljima izvan Sirije. Imam jako dobro skriveni pristup internetu kod kuće i o njemu nitko ne zna.
Sve je prestalo onog dana kad je počela posljednja bitka za Raqqu, pa tako i moj posao, a moj dan je počeo kad su me probudili prvi zračni udari.
Zračni udari su postali sastavni dio naših života, ali ja ih se ne bojim. Više se bojim dječjeg plača tijekom noći. Zvuk djece kako plaču me straši puno više nego zvuk zrakoplova. Bojim se kad ne mogu uraditi ništa, a ne mogu im nikako pomoći. Ne mogu ih smiriti i utješiti.
Sigurno vas zanima što jedem. Jedem što mogu kupiti. Zna mi se dogoditi da sva hrana koju posjedujem stane na jedan omanji tanjur. Hranu je jako teško nabaviti. Moram ići u okolne četvrti da kupim neke najosnovnije namirnice po nevjerojatno visokim cijenama. Već tri tjedna su sve tržnice zatvorene, a samo neki mali dućani u popularnijim četvrtima imaju tek neke stvari na policama.
Najgori dio mog dana je spajanje na Facebook iz dva razloga. Prvo, stalno šaljem vijesti o bombardiranju i uništenju mog grada. Sve što pišem tiče se loših stvari mog grada, a ja se i dalje nadam da ću jednom moći spojiti se na Facebook i objaviti lijepe vijesti o Raqqi. Drugi razlog je jedna djevojka koju jako volim.
Ona živi izvan Sirije i molila me da prestanem s izvještavanjem i pobjegnem. Nisam pristao i više ne razgovaramo jedno s drugim. Svaki dan odlazim na njenu stranicu da vidim što radi. Boli me kad je gledam, ali ipak volim vidjeti što radi. Čitala je svaki intervju kojeg sam dao, pa se tako nadam da čita i ovo što pišem. Nadam se da ćeš pročitati i shvatiti da te i dalje volim. Jednog dana ćemo se opet sresti.
Sada ne radim ništa po čitave dane, ali imam sreću da su neki prijatelji iz inozemstva mi pomogli i poslali mi nešto novca. Uspio sam kupiti čitavu kuću za 150 dolara. Ostalo mi je nešto novca za hranu koju sam kupovao kad sam mogao i kad mi je trebalo. Sad nema hrane ni za kupiti, a problem je što ne mogu ni kuću uvijek napustiti zbog cjelodnevnog granatiranja. Napadaju pripadnici Sirijskih demokratskih snaga (SDF), povezanih s kurdskim pobunjenicima, a ISIL je rasporedio snajpere po krovovima kuća koji ponekad bez ikakvog razloga napadaju civile. Mislim da ponekad ubijaju civile zato što im se to sviđa.
Bajram je bio nedavno i proslavio sam ga na svoj način, u samoći. Jednu jedinu cigaretu sam skrivao već neko vrijeme i ispušio sam je u tri pokušaja. Bilo je smiješno vidjeti dim kako mi izlazi iz usta. Pogledao bih tu cigaretu i govorio joj da je maloprije bila malo dulja. Bila je to jedina stvar kojom sam proslavio blagdan. Vjerujem da sam optimistična osoba. Volim život i zbog toga volim slaviti neke stvari. Ne želim postati fanatični monstrum ISIL-a kojima je sve crno i beznadno. Veselit ću se i slaviti kad god imam priliku.
Prije sirijske revolucije sam bio obični student na sveučilištu i uživao sam u životu. Imao sam auto i veliku kuću, ali sve je nestalo u Assadovom bombardiranju. Kad je ISIL došao u Raqqu počeo sam objavljivati njihove zločine pod pseudonimom. Od rujna 2013. godine pišem što sve oni rade, ali mi gotovo nitko nije vjerovao ili ih nije bilo briga. ISIL-ovaca je tada bilo jako malo.
Bojim se, naravno da se bojim. Strah je dio ljudske prirode, ali ne bojim se ISIL-a. Strah me da će oni ostati u mom gradu. Strah me da će uništiti našu kulturu. Strah me budućnosti u kojoj su oni dio mog života. Strah me ideja koje će ostati iza njih. Boli se ne bojim zato što traje desetak sekundi i onda je gotovo. Vidio sam desetak smaknuća, vidio sam dvadesetak rezanja ruke. Svaki put sam pokušavao pogledati žrtvu u oči. Pokušavao sam im dati do znanja da ćemo se osvetiti.
Nadam se da će grad osloboditi, ali bojim se što će uraditi pripadnici SDF-a. Nisu toliko loši, ali imaju neke loše navike. Tjeraju civile iz grada u izbjegličke kampove sjeverno od grada. Ne vjerujem im zato što surađuju s Assadom i Rusima. Želim otići iz grada i nastaviti služiti revoluciji. Možda odem u Deir ez-Zour.
Moram reći da ponekad imamo lijepih stvari u gradu. Noću odem na krov i sjedim i gledam. Mogu vidjeti mjesec i zvijezde i zrak je čist. Puca krasan pogled na grad, moj grad koji je lijep usprkos uništenju. Čak i mi civili kad pričamo međusobno o ljepotama koje nas čekaju u budućnosti samo govorimo o "sutra". Znak je to da će ISIL jednom otići i da će se jednom smijeh vratiti na ulice.
Sanjam o posjeti utakmice Real Madrida na Santiago Bernabeu. Ako preživim, planiram i to uraditi.
