Life
4131 prikaza

Eksperiment koji je dokazao da su ljudi zli - bio je lažan

Stanford Prison Experiment
Youtube
Poznati stanfordski zatvorski pokus je, izgleda, bio jedna velika namještaljka

17. kolovoza 1971. godine u Palo Altu u Kaliforniji uhićeno je deset mladića koji su optuženi zbog različitih optužbi. Svi su spektakularno privedeni, kao da je riječ o velikim zločincima. 

Tako je počao stanfordski zatvorski pokus (SPE), koji se i danas smatra jednim od najpoznatijih istraživanja u društvenoj psihologiji, te je više puta ekraniziran. Iako je upravo u tijeku promocija novog filma 'The Stanford Prison Experiment', najpoznatiji je njemački 'Das Experiment' iz 2001. godine.

Iza eksperimenta je pak stajao mladi profesor psihoologije sa Stanforda, Philip Zimbardo. Nekoliko tjedana prije početka eksperimenta u novinama je objavio oglas da traži muške studente za psihološko istraživanje zatvorskog života. 

Pokus je trebao trajati između jednog i dva tjedna, te su studenti bili plaćeni 15 dolara dnevno (u protuvrijednosti 90 današnjih dolara). 

Javilo se 75 mladića koji su se podvrgli psihološkom testiranju. Zimbardo je želio naći samo one koji su bili fizički i emotivno stabilni, sa zdravim stavom prema zakonu. On je naime želio odgovoriti na jedno od najosnovnijih pitanja o ljudskoj prirodi: jesmo li u svojoj biti dobri ili zli?

Bi li svi, bez obzira koliko bogati, obrazovani ili privilegirani bili, mogli doseći neviđene granice sadizma? I ako da, može li nejednaka raspodjela moći određene institucije probuditi tu zvijer?

Zimbardo je znao da bi mu ovaj pokus mogao otvoriti vrata karijere, pogotovo jer je to bilo razdoblje u kojem su Amerikanci provodili noći gledajući užase iz Vijetnama. U ožujku te godine, četvero članova Manson obitelji, uključujući Charlesa, osuđeno je na smrt, a svijet se još oporavljao od Drugog svjetskog rata, slika koncentracijskih logora i svega što su čuli na nürnberškim suđenjima, gdje su se mnogi izvlačili na to da su samo slušali naredbe.

Zatvorenici i čuvari

SPE je slučajnim odabirom studente podijelio u dvije skupine: zatvorenike i čuvare, te im je rečeno da će ih cijelo vrijeme nadgledati kamere. 

Bilo je 10 zatvorenika i 11 čuvara, s tim da se Zimbardo ponašao kao nadstojnik koji se uživio u lik, noseći sunčane naočale i tamno odijelo s kravatom. Upozorio je čuvare da ne smiju fizički nauditi zatvorenicima, ali da smiju koristiti bilo koje druge taktike koje žele.

Prvog dana, svi su završili u zatvoru, točnije podrumu podrumu Odjela za psihologiju na Stanfordu. Nije bilo prozora i nitko nije mogao znati je li noć ili dan. 

Zatvorenici su skinuti do gola i temeljito pregledani, te su neko vrijeme morali stajati nagi. Nakon toga su primorani nositi široku odjeću (koju je Zimbardo nazivao haljinama), zbog koje su se kretali usporeno i pažljivo. Na glave su morali staviti ženske najlonke, kako bi djelovali kao da imaju obrijane glave, ali i kako bi im se ugrozila muževnost.

Na kraju im je rečeno da zaborave svoja imena i da moraju odgovarati samo kad se prozove njihov zatvorenički broj, te im je pročitano 16 pravila kojih su se morali pridržavati ili će u suprotnom biti kažnjeni.

Čuvari su pak dobili uniforme, palice i sunčane naočale. Radili su u osmosatnim smjenama, te su nakon toga smjeli ići kući. Njih su zatvorenici morali pitati za dozvolu za bilo što: bilo da su željeli pričati, pušiti ili ići na zahod.

Situacija se brzo počela zakuhavati

Iako je prvi dan prošao potpuno mirno, bez ikakvih događaja, već 24 sata kasnije, zatvorenici su pokazali koliko su revoltirani ponašanjem čuvara. Skinuli su najlonke s glave i madrace s kreveta iskoristili kako bi se zabarikadirali i odvojili od trojice dežurnih čuvara.

Na kraju su pozvani čuvari koji su aparatom za gašenje požara smirili situaciju, ali i osmislili nove načine ponižavanja i kažnjavanja zatvorenika.

Već trećeg dana jedan je zatvorenik doživio živčani slom, te je otpušten. Sljedećeg dana došao je novi zatvorenik koji je unio pomutnju, pa je uskoro cijeli odjel prebačen na drugu lokaciju. Nakon selidbe još je jedan zatvorenik otpušten nakon što je 'poludio', kao i još dvojica mladića tijekom sljedeća dva dana.

Peti zatvorenik otpušten je nakon što mu je po cijelom tijelu izbio psihosomatski uzrokovan osip.

Ziombardo je bio oduševljen i smatrao je eksperiment izuzetno uspješnim, jer su se stvari odvijale upravo onako kako je on i zamišljao.

No šestog dana na ekipu je naletjela Christina Maslach, Zimbardova djevojka koja je upravo doktorirala na Stanfordu i koja je ugledala jednog 'čuvara' kojeg je znala od prije, a koji se sad ponašao prilično grozno.

Maslach je rekla Zimbardou da je to što čini neetično i da mora prestati. A on ju je poslušao.

Nakon svega šest dana, SPE je bio gotov.

Ali u velikom članku objavljenom 1973. godine u časopisu Time, Zimbardo je tvrdio da je njegov pokus otkrio neke nove strane ljudske prirode, točnije da je osvijetlio onu najmračniju stranu kojoj dozvoljavamo da se uživi u ulogu koju su nam drugi namijenili i tako ostajemo pasivna bića koja nisu odgovorna za svoje ponašanje kad nam netko kaže da je to u redu i možemo se, bez straha od odmazde, ponašatio kako poželimo.

Tko se sve previše uživio u ulogu?

Više od 40 godina poslije, i danas se SPE citira kao dokaz koliko čovjek može u trenu postati drugom čovjeku vuk, bez očitog razloga. No koliko je stvarno eksperiment bio legitiman i istinit?

Dave Eshelman, danas 62-godišnji bivši Zimbardov čuvar, postao je poznat kao John Wayn zatvora, jer je bio najutoritativniji i najstrašniji među njima. Ali nije takav upao u priču.

"Prvi dan je bio nekako usporen. Bio je toliko dosadno da sam odlučio da ću nešto započeti. Razmišljao sam na način da netko pošteno plaća za ovaj eksperiment pa bi bilo u redu da se nešto i događa. Zaključio sam da bi oni vjerojatno željeli dokazati da je zatvor loše okruženje, pa sam odlučio da ću ga ja takvim učiniti."

Eshelman je u to vrijeme učio glumu, pa se uigrao u lik kojeg je počeo predstavljati i koji je sve više rukovodio i ostalim čuvarima. On podsjeća da su svi znali da se sve snima i da nikad nisu učinili ništa strašno, eventualno bi posramili zatvorenike.

Također napominje da su ponekad mogli čak čuti Zimbarda i druge profesore kako pričaju u daljini, a kad je na njega naletjela profesorova djevojka, kaže da se samo bio uživio u ulogu koju je glumio.

Još jedan čuvar progovorio je o greškama eksperimenta.

"Mislim da je Zimbardo želio stvoriti dramatičnu situaciju, veliki crescendo i zatim sve završiti u što bržem tonu. On je znao što želi i potrudio se da to uobliči u eksperiment, na način da je kostruirao sve skupa i osmislio kako će se odigrati, kako bi se stekao dojam da je tako i trebalo biti. On je želio ljudima reći da će se svi okrenuti jedni protiv drugih ako im date određenu ulogu i moć... ali mislim da je sve skupa dosta nategnuto", izjavio je John Mark.

A tu je i glavni savjetnik SPE-a, Carlo Prescott, koji se 2005. godine opisao kao 'Afroamerikanca i bivšeg zatvorenika koji je 17 godina odslužio u San Quentinu zbog pokušaja ubostva' i koji je navodno sve ideje kojima su se poslužili čuvari, napismeno predložio prema onome što je sam doživjeo u zloglasnom zatvoru, piše New York Post.

Mnogi psiholozi su još davnih godina kritizirali Zimbardov rad, nalazeći mu različite zamjerke. Ako im pridodamo sve novije informacije, čini se da zaista eksperiment više nema nikakvog pokrića. Stoga, možemo se i dalje nadati da su ljudi, ustvari, u dubini duše, dobri.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.