Epska priča Ive Serdara iz Okučana o stradanju, ratu, šeicima, pobjedama i veličanstvenom, najbržem konju u Europi doživjela je nedavno svoj Grand Finale. Pastuh Merion iz Okučana pobijedio je na 94. mađarskom derbiju 2016. u Budimpešti. U jakoj konkurenciji, nakon kvalifikacija u kojima je sudjelovalo 700 konja iz cijele Europe, u trci života sudjelovalo je 16 najboljih grla.
"To je trka koju konj s navršenih tri godine trči samo jednom u životu", rekao je Ivo Serdar. Merion je pastuh kojeg je Serdar kupio prije dvije godina na aukciji u Parizu.
"Bio je najmanje svibanjsko ždrijebe, koje gotovo da nikoga nije zanimalo, jer se od njega nije puno očekivalo. Vlasnik je za njega tražio 5000 eura, da bi mu cijena pala na 3500 eura i tada sam ga kupio. Kad bi u društvu govorio da će Merion kao trgodac pobijediti na Mađarskom derbiju, prijatelji bi okrenuli glavu i smijali se. Vjerovao sam u to, jer Merion potječe od konja Galilea koji još drži najbolje postignuto vrijeme u utrci na 2400 metara."
Smijali su mu se prijatelji jer je vjerovao u Meriona
"Konja sam nakon što je stigao u Hrvatsku smjestio u Zagrebu gdje ga je trenirala jedna djevojka koja je, nažalost, svoju egzistenciju otišla potražiti u Irsku. Nakon toga odlučio sam Merion odvesti u Mađarsku jer sam smatrao da će tamo imati bolje uvjete za trening i natjecanja. Kad sam ga prvi put vidio, bio je malen, nerazvijen, ali sam u njegovim očima vidio neki prkos i inat. Rekao sam da će to biti najbolji konj i, hvala Bogu, nisam se prevario. Mnogi nisu vjerovali u Meriona, čak ni njegov trener, Mađar Gabor Maronka. Govorio sam mu neka samo polako s njim radi i bit će sve u redu. Kako je vrijeme prolazilo, vidio sam da Merion sve više napreduje, primijetio sam da se želi natjecati, da želi pobjeđivati."
Po njegovim venama može se vidjeti ta energija
"On je engleski punokrvni konj, po njegovim venama koje mu iskoče po tijelu može se vidjeti ta njegova želja, silna energija koju želi iz sebe izbaciti, a to najbolje čini kad iza sebe ostavlja druge konje. Odlučio sam ga prijaviti na ovogodišnji derbi pa što bude. Angažirao sam talijanskog džokeja Alberta Sannu koji ga je jahao", rekao je Ivo Serdar otkrivši da do ove trke nikad nije uživo gledao utrku svojih konja.
"Bio sam tamo, ali nisam mogao gledati utrku na stazi, gledao sam preko videozida. Ovaj put sam odlučio da ću gledati iz publike. Bilo je oko 20 tisuća gledatelja, jer Mađarima je ta utrka sve. Sjeo sam među gledatelje i utrka je počela. Merion je odlučno iskočio iz takozvane mašine za start, krenuo je u grupi prvih nekoliko konja. Povremeno sam gledao na videozid jer sam bolje mogao vidjeti kako se ponašaju konj i džokej.
Sve je bilo u redu, da bi u jednom trenutku iz vidokruga izgubio Meriona, gledao sam po stazi je li se nešto dogodilo, je li odustao, ponovno sam pogledao videozid i ugledao sam ga, onako malen sakrio se iza jedne kobile, ali grabio je naprijed. Odlično se držao, pokazao je da je konj za duge staze, povukao je očeve gene. Najuzbudljivije je bilo posljednjih 400 metara, konji su se počeli odvajati i ostavljati sporije iza sebe, ali moj se Merion nije dao, vidio sam da džokej drži uzde povučene prema sebi što je značilo da Merion ima još snage, da taktizira i da će ga pustiti pred samu ciljnu crtu.
Tako je i bilo, Merion je ispred drugoplasiranog konja prošao za cijelu glavi i prednje noge. Prošao je prvi kroz cilj, a meni su samo u glavi odzvanjale riječi službenog spikera: ‘Merion, Merion, Horvat’. Skočio sam s mjesta i u nekoliko koraka bio sam na travnjaku, vikao sam od radosti, a Mađari su vjerojatno mislili da sam dobio veliki novac na kladionici, nisu znali da sam ja vlasnik konja. Još nešto je bilo zanimljivo.
Kad sam dolazio do prostora za konje koji su čekali na dodjelu pehara, vidio sam jednu plavušu kako ljubi mojega Meriona i plače."
Nažalost, od naše države nije dobio ni lipe poticaja
"Pomislio sam da je možda njezin konji bio drugi pa žena plače, i sam sam ne jednom tako plakao, ali što se može. Pitao sam ljude oko sebe tko je ona i zašto plače, rekli su mi da je ona iz Pariza i da je ona odgojila Meriona. Prišao sam joj, ništa nismo govorili, samo smo se čvrsto zagrlili. Kasnije mi je rekla da Meriona prati cijelo vrijeme, njegov napredak, i kad je čula da će trčati derbi, odlučila je doći. To me se posebno dojmilo", rekao je Ivo Serdar, čovjek koji sve svoje uspjehe, osim predobrim konjima, može zahvaliti svojoj obitelji, koja mu je najveća podrška - dva sina, supruga, snaha i mala unučica su mu uz konje sve na svijetu.
"Nažalost, od naše države nisam dobio ni lipe poticaja, čak me nitko iz državnog vrha nije ni nazvao i čestitao jer ipak smo Merion i ja u Mađarskoj branili boje Hrvatske. Nema veze, to ćemo činiti i u buduće ", rekao je na kraju Ivo Serdar dok je pokazivao svojih 13 ljubimaca u svojoj staji u Okučanima.
Među njima je i petogodišnji pastuh Sari, konj kojega je dobio na poklon iz ergele pokojnog šeika Muhameda bin Rašida al Maktuma, koji je na više mjesta u svijetu imao oko 3000 trkaćih konja. Ivo ga je dobio od njegovih nasljednika koji su na čelu UAE. Predivan je to konj koji ima potomke koji stasaju u njegovim stajama i za koje će se tek čuti, uvjeren je vlasnik.
"Hvala Bogu na ovome što mi je poklonio, vjerujem da je na njegovu odluku da moj konj pobijedi utjecala i molitva i zahvala izbjeglica iz Sirije prošle godine za koje sam dao da se zakolje bik i nahrane ljudi jer znam kako je biti izbjeglica s obzirom na to da smo moja obitelj i ja to isto prošli 1995. godine, kad smo pred silom morali napustiti Banju Luku", kaže Serdar.
Izbjeglička kolona koja je prošle godine prelazila preko naših granica, u kojoj su bile tisuće ljudi, od kojih su mnogi u naručju držali malu djecu, izazvala je golemu empatiju hrvatskog naroda. Svi oni koji su ne tako davno doživjeli ovako nešto, a malo tko nije, bilo da su bili izbjeglice ili prognanici sjetili su se tih teških dana. Ivo Serdar iz Okučana, vlasnik tvrtke Bor Export šumarstvo, odlučio je donirati bika teškog 600 kilograma da se nahrane gladne izbjeglice.
"I ja sam bio izbjeglica, kad sam vidio te ljude, preplavila me je tuga. Rekao sam si tim ljudima moram pomoći. Gledajući snimke iz Tovarnika, sjetio sam se devedesetih kad sam s obitelji čamcem prešao Savu kraj Davora. U naručju sam nosio dvomjesečnog sina, starijeg od 3,5 godine držao sam za ruku, uz mene su bili supruga i moja majka. Noć je bila kad smo prešli, čuo se samo jauk, svatko je nekoga tražio, raspitivali smo se tko je prešao, tko nije. Mi iz Bosne i Hercegovine nikad ne smijemo zaboraviti ljudima iz Davora koji su nas primili, vjerujem da će i ovi ljudi pamtiti jednu malu Hrvatsku, lijepu i punu dobrih ljudi.
Ipak, postoji mala razlika između ovih izbjeglica i nas, a ta je što smo mi skoro svi imali šarene torbe, a oni ih nemaju. Mi nismo imali internet niti mobilne telefone. Mi smo išli u neizvjesnost, ali ovi ljudi su znali kuda idu, no u globalu se sve svodi na isto, i mi i oni su pred silom morali otići iz svojega doma. Nije bilo jednostavno gledati onu djecu i tu tugu. Pitaj Boga što se njima sve događalo. Možda su neki prošli kao i ja. Nikad neću zaboraviti dan 1995. godine kad su k meni došli u srpskim vojnim odorama."
U redu, nećeš dati novac, ali zato ćeš dati život
"Jedan od njih, kojeg sam poznavao jer je živio u brdima iznad Banje Luke, tražio me je da mu predam novac. Pitao sam ga kakav novac, on mi je rekao da mu je jedan moj katolik rekao da u kući imam milijun maraka. Uopće mi nije bilo do smijeha, ali sam ga upitao misli li on da bih ja bio u Banjoj Luci da imam taj novac.
Rekao sam mu svejedno i da imam taj novac, znam da ćete me ubiti. Rekao je u redu, to si ti odabrao, nećeš dati novac, dat ćeš život, polazi. Vodili su me prema rječici Vrbanji. Jedan je išao ispred mene, a trojica iza. Išao sam teškog koraka, u sebi sam se opraštao od najmilijih, poznanika i prijatelja, od rodnog grada koji sam jako volio.
Pomislio sam u sebi, pa zar ću završiti u Vrbanji u rijeci u kojoj sam naučio plivati. Kroz glavu su mi prošle slike iz djetinjstva i kupanja na Vrbanji. Pred nama je bila pruga, pomislio sam svezat će me za tračnice neka me vlak pregazi, ali kad je onaj prvi što je išao prešao prugu, znao sam da me vode na Vrbanju. Došli smo na obalu, opet me onaj glavni pitao hoću li im dati novac ili ne.
Odgovorio sam mu da nemam novca i neka to učini što prije da ne pati ni mene ni sebe. Imao je ruke drvosječe, udario mi je šamar da sam se okrenuo za 360 stupnjeva oko sebe. Nisam znao gdje se nalazim, a onda sam čuo kako mi naređuje da skačem u vodu. To je to, pomislio sam, kad skočim, pucat će po meni. U trenu sam bio u vodi, počeo sam gaziti sve dublje i dublje, bio je listopad, nisam osjećao hladnoću vode. Išao sam sve dublje i dublje, kad mi je voda bila u ravnini prsa, rekao sam u sebi sad će, pucat će da me voda može lakše odnijeti.
Ali nije bilo pucnja i ja sam počeo lagano izlaziti na drugu obalu. Hvatao sam se za šiblje uz vodu, samo da se prebacim preko nasipa, izašao sam i legao iza nasipa, ali znatiželja je bila velika. Išao sam proviriti da vidim gdje su, na drugoj obali nije bilo nikoga. Ivo, pustio te, rekao sam sam sebi. Otišao sam tri kilometra nizvodno i ponovno pregazio Vrbanju. Sakrio sam se kod jednih poznanika i odatle sam uspio stupiti u kontakt s obitelji, pa smo zajedno pobjegli u Hrvatsku", priča o svojem najtežem životnom iskustvu Ivo Serdar.
Kad se sve smirilo i kad se moglo u Banju Luku, Serdar je odlučio otići i potražiti muškarca koji ga je odveo na Vrbanju i pustio.
"Uzeo sam tri mladića iz Banje Luke da me štite, cijeli dan sam obilazio mjesta gdje bih ga mogao pronaći, ali ga nije bilo."
Zašto me udario onako krvnički, pitao sam ga
"Odlučio sam prespavati u Banjoj Luci i nastaviti potragu. Sutradan ujutro krenuli smo ponovno u potragu i u jednom kafiću vidio sam ga kako sjedi za stolom i pije kavu. Ušli smo unutra i ja sam mu prišao. U prvi mah me samo pogledao, očito me nije prepoznao, ali se onda sjetio. Samo se trgnuo i promijenio boju u licu.
Pribrao se i pitao me hoću li popiti kavu, na što sam mu rekao da nisam došao s njim piti kavu, a najmanje mi treba da mi on plaća kavu. Neću ti ja ništa, onaj gore gleda i mene i tebe, on će nam suditi, samo sam došao da me vidiš da sam ostao živ. Ništa nije govorio, pogledao sam u njegove goleme ruke i sjetio sam se šamara. Zašto me udari onako krvnički, upitao sam ga. On je samo odgovorio, a što mogu, takva su bila vremena.
Ostavili smo ga i otišli", rekao je Ivo Serdar dodajući kako se toga više ne želi sjećati, da se ubuduće želi sjećati samo lijepih stvari i ljudi, a to će biti svakako i pobjeda Meriona.
"Prijatelj sam sa šeikom Muhamedom iz Dubaija, on je meni poklonio jednog konja. Konji su moj život, to su engleski punokrvni konji i s njima sam osvojio sve moguće trofeje na ovim prostorima. Nakon obitelji sve sam podredio njima", rekao je Ivo Serdar, čovjek koji nije želio da kažemo da je “kralj mesa”, jer se već dulje bavi tovom junadi čije meso, osim prodaje u Hrvatskoj, izvozi u Europu i na Bliski istok.
