Afera Našička: Najveći korupcijski skandal u hrvatskoj povijesti

Posljednjih godina stekao se dojam da je u Hrvatskoj došlo do gotovo konačnog obračuna s korupcijom. Iza rešetaka su završili brojni vodeći političari i uglednici. Ali unatoč očekivanjima utemeljenim više na kratkom sjećanju nacije nego na stvarnosti, korupcija i “konačni obračun” s njom na našim prostorima zapravo slijede obrazac beskrajne sapunice u kojoj su tenzije i drama u svakoj sceni i epizodi na vrhuncu, ali nema raspleta. U idućoj epizodi sve je opet isto.

Problem nije samo u metodologiji borbe, problem je puno dublji i seže daleko u prošlost, pa sad već pomalo, rekli bismo, i u tradiciju. Naime, najveći ikad antikorupcijski proces za koji se najavljivalo da će zauvijek pomesti korupciju s ovih prostora odigrao se prije davne 82 godine.

“Afera Našička” s više od 1400 osumnjičenih i 100 uhićenih, bila je najspektakularniji sudski proces ne samo u Hrvatskoj, nego i u čitavoj Kraljevini Jugoslaviji. Što nije mala stvar kad je poznato da je Kraljevina Jugoslavija od osnutka pa svih dvadesetak godina postojanja bila konstatno preplavljena beskrajnim korupcijskim aferama.

Zvuči li građaninu današnje Hrvatske sve to pomalo poznato? O samoj “aferi Našička” napisano je barem 20 knjiga, no ovdje donosimo analizu koju daje Zvonimir Kulundžić u svojoj sjajnoj knjizi “Politika i korupcija u Kraljevskoj Jugoslaviji” (Stvarnost, Zagreb 1968).

U Hrvatskoj je do raspada Austro-Ugarske korupcija bila rijetka

U Hrvatskoj je do raspada Austro-Ugarske korupcija bila rijetka. Najvišu su vlast držali feudalci kojima je bitnije bilo očuvanje feudalnih pozicija, a one su održavane poslušnošću prema Beču ili Budimpešti, dok su ih makinacije mogle stajati položaja. Prevara se uglavnom svodila na pronevjere izbornih fondova jer nije postojala revizija utrošenog novca.

No nakon krvavog rata i raspada Austro-Ugarske 1918. stvari su se promijenile. Rat je urušio do kraja moralna i društvena načela (i ovo nam je poznato, vjerujem). Promjena političkog sistema i agrarna reforma kao pravi rudnik korupcije (ukidanje kmetstva, oduzimanje zemlje feudalcima i veleposjednicima uz naknadu i dijeljenje bezemljašima) doveli su do gotovo neskrivenog djelovanja raznih kriminalnih klika u državnom aparatu. Pojedini narodni poslanici i visoki državni činovnici išli su toliko daleko da su otvarali zasebne urede koji su se bavili isključivo korupcijom.

U klimi međusobnih obračuna, totalne pljačke i znakovitih pučkih pošalica, “kamen do kamena palača, Čaruga do Čaruge država”, dolazi do procesa koji potresa čitavi poredak. Našička d.d. bila je ne samo najveće krupnokapitalističko drvno poduzeće u Kraljevini Jugoslaviji, nego i u čitavoj Europi. Golemi trust velikih proizvođača drveta s 373 službenika, 4800 kvalificiranih stalnih radnika i 10.000 sezonskih!

Bavila se svim segmentima drvne i drvnoprerađivačke industrije. Malo poduzeće osnovano 1887. godine od nekolicine mađarskih, talijanskih i švicarskih poduzetnika u blizini grada Našica postaje div koji se se prostire preko Mađarske (Nasici Tanningyar es Geziuresz), Čehoslovačke (Našička drevodelna akciona společnost), Austrije (Osterreichische Holzverkehrs Gesellschaft), Njemačke (Suddeutsche Holzindustrie A.G.), Rumunjske (Lomnaška šumska industrija) itd.

Podmićivanje apsolutno svih: Od seoskih policajaca pa do ministra Vlade

Tvrtke formirane poslije 1918. godine na teritorijima država nasljednica Austro-Ugarske sjedinjuju se 1921. godine u golemi Holding (holding!, hm). Jedan od razloga tog bez svake sumnje uspješnog poslovanja bilo je i podmićivanje apsolutno svih: od seoskih policajaca, šumara i činovnika pa do ministara vlade i ključnih osoba u državnoj upravi.

Našička d.d. utajivala je plaćanje poreza u neviđenim razmjerima (sumnjičeni su za iznos veći od 200 milijuna tadašnjih dinara, iako je stvarni iznost bio puno veći), isisavala je milijarde iz zemlje, korupcijom djelovala na donošenje zakona koje joj odgovaraju i neprolaženje zakona koji joj ne odgovaraju. Zastrašivala je koga nije mogla potkupiti (zabilježen je slučaj državnog činovnika koji nije htio primiti mito pa o tome zbunjeni i začuđeni činovnik pismom obavještava jednog od direktora)!

Konačno, istraga o Našičkoj započinje u prvoj polovici 1934. Dolazi se do više od 1400 osoba uključenih u aferu, no radi nemogućnosti procesuiranja svih, glavni tužilac dr. Benjamin Maurović usmjerava se na 107 najbitnijih osoba, da bi se na kraju na suđenje izvele 72 osobe.

Počevši od generalnog direktora i multimilijunaša Aleksandra Sohra, direktora Adolfa Schlesingera, bivšeg ministra šuma i ruda dr. Nikole Nikića (možda i najintrigantnijeg od optuženih osoba, bivšeg narodnog zastupnika Hrvatske seljačke stranke i kasnije velikog izdajnika iz redova HSS-a, kojega je Stjepan Radić u medijima svojedobno prozvao: “Nitko i ništa iz Nikinaca”), osumnjičenog između ostalog da je primio mito da omete donošenje novog agrarnog zakona koji bi omogućio oduzimanje dijelova šumskih kompleksa veleposjednicima, baruna Guttmanna, veleposjednika dr. Svetozara Grgina, pa niza direktora, inženjera, načelnika ministarstava, inspektora, kontrolora, savjetnika, odvjetnika, industrijalaca, seoskih načelnika, općinskih bilježnika, blagajnika i činovnika svih mogućih kategorija.

Započinju uhićenja i pretresi stanova najmoćnijih ljudi hrvatskoga gospodarstva, a u masama vlada opće oduševljenje. Istražitelji pronalaze golemu dokumentaciju o pronevjerama, pisma gdje se traži ili nudi mito.

Sve počinje s vještim maherom u prijateljskim vezama s državom

Otkriva se kako su podmićivani poreznici da slučajeve stopiraju do zastare ili izgube spise, državni procjenitelji da imovinu koju prodaju općinama i državi višestruko precjenjuju, podmićivani su inspektori da drvene pragove za pruge koje Našička prodaje željeznici lažno proglašavaju ispravnima, što je dovelo i do željezničkih nesreća sa smrtnim posljedicama.

Naslovnice novina prekrivene su bombastičnim naslovima o totalnom ratu protiv korupcije. No vrlo brzo dolazi do velikog obrata, suđenje donosi veliko razočaranje u pravosuđe i samu vladu. Holding angažira 35 najmoćnijih odvjetnika kraljevine Jugoslavije koji suđenje pretvaraju u igrokaz i izvrgavaju ruglu tužiteljstvo. Našička ulaže milijune da oslobodi svoje direktore i funkcionare. Otkriva se da je do slučaja došlo iz nimalo pravdoljubivih pobuda.

Slučaj počinje sve više upetljavati i samu vladu, nastupa stroga cenzura medija, prekida se izvještavanje o slučaju. Odvjetnike i javnost sve više zanima kako je uopće sve počelo?

A sve započinje s veleposjednikom dr. Svetozarom Grginom, vještim maherom u prijateljskim vezama s establišmentom i Našičke i države, koji se ponudio grofu Ladislavu Maylathu da mu pomogne oko velikog imanja i dvorca u Donjem Miholjcu, koji se našao u problemima vezanim uz agrarnu reformu. Međutim, Grgin i ostali pajdaši iz našičkog konzorcija izigrali su grofa i doveli ga u situaciju da im imanje proda za sitniš. Čitavi su posao odradili maestralno, uspjeli su izbjeći čak i plaćanje prijenosne takse, smatrajući se nedodirljivima. I to je, kao i uvijek kad se razvije “božanski sindrom”, bila pogreška.

Upravo je to neplaćanje takse bila zakonska osnova za početak čitave istrage. Samo, vješti odvjetnici osumnjičenih brzo otkrivaju da su postojali i manje zakonski motivi za istragu. Dr. Grgin imao je talenta za doći do novca, ali jednako tako i za izgubiti ga pa se zadužio za milijunski iznos u Beogradskoj zadruzi, banci u vlasništvu kralja Aleksandra. Iako sam Grgin zapravo nije imao direktnu vezu s Našičkom d.d., postaje jedna od ključnih osoba za početak afere.

Kralj Aleksandar smrtno se uvrijedio i smatrao je osobnom sramotom to milijunsko dugovanje njegovoj banci u čije je vlasništvo i sam došao makinacijama i korupcijom. Kralj je smatrao da ga Grgin i njegovi prijatelji iz Našičke, koje je također smatrao suodgovornima, ni najmanje ne poštuju pa je pokrenuti proces iskoristio za osobni obračun. Gurao je proces zajedno s ministrom pravde dr. Dragutinom Kojićom. Kojić je, kako se kasnije saznalo, pripadao skupini korupcionaša iz same vlade koji su zapravo i inicirali proces jer nisu mogli iznuđivati mito u iznosima koje su priželjkivali.

Ta državna i nikad u potpunosti razotkrivena skupina korupcionaša odlučila je preko svojih posrednika pokrenuti slučaj i naplatiti od države golemu višemilijunsku nagradu za otkrivanje malverzacija i prevara. Tada se to zvalo hvatačka nagrada. Kralj, koji je imao i dodatni motiv oslabljivanja političkih pokreta u Hrvatskoj i jačanja vlastite diktature, toliko se uživio u slučaj da je zaboravio da će na vidjelo izaći i njegove brojne malverzacije.

Kad odvjetnici uhićenih nisu uspjeli uvjeriti kralja da odustane od slučaja, dogovoreno je da se u Francuskoj sastane s čuvenim odvjetnikom Pierrom Cotom, koji ga je trebao uputiti u posljedice razotkrivanja svih njegovih spletkarenja.

No kralj gine u atentatu čim stupa na francusko tlo, a slučaj se otima kontroli. Čitava afera odlazi u potpuno neočekivanom pravcu, a borba protiv korupcije pretvara se u tragikomičnu negaciju same sebe.

Našičani su kao polog za svaku veću uslugu darovali konja lipicanera

Nakon smrti kralja Aleksandra, tijekom spektakularnog suđenja osumnjičenim korupcionašima “afere Našičke”, otkriva se i neopisiva pohlepa državnih institucija koje su reketarile i iznuđivale mito za baš svaki doticaj s Našičkom d.d.

Odvjetnici se žale na nepravilnosti prilikom istrage i suđenja, prekršene su gotovo sve formalno-pravne procedure uz opravdanje da se radi o specijalnom slučaju neviđenih razmjera. Izlazi na vidjelo da je ministar pravde, dr. Dragutin Kojić, osobno pokušao utjecati na predsjednika Apelacionog suda u Zagrebu Svetozara Tomića da ne dopusti da se osumnjičeni brane sa slobode, a kad je ovaj to odbio, smijenjen je i postavljen poslušniji dr. Aleksa Vragović, koji ih je zadržao u pritvoru.

Optuženi bivši ministar dr. Nikola Nikić pokazuje se kao nevjerojatan protivnik, briljantnog uma i erudicije, koji dokazuje da je i sam ministar Kojić primao mito od Našičke. U sudnici se raspravlja o famoznoj “političkoj večeri”, gdje su se prije afere zajedno našli mnogi optuženi i oni koji ih optužuju, bakanaliji na kojoj je i sam ministar Kojić spajao razne vladine dužnosnike s Našičanima i otvoreno im govorio da ovi plivaju u novcu te da im naplate i izmuzu što god mogu.

Unatoč cenzuri medija, svako malo neke informacije probile bi se do pojedinih listova ili satiričkih novina. Narod se sprdao, naročito konjima lipicanerima cijenjenim u bogataškim krugovima, svojevrsnim oblikom skupog znaka pažnje, koje su Našičani kao uobičajeni poklon davali za svaku veću uslugu. Ministar Kojić biva smijenjen te i sam ispitan, na opću radost naroda, i za konje lipicanere koje je navodno dobio od Našičke d.d.

Vješti osječki advokat dr. Marko Lajtner, inače vrlo zanimljiva osoba o kojem je kasnije njegov zet, austrijski književnik Sacher Masoch (pranećak onog slavnijeg Sachera Masocha kojemu dugujemo pojam “mazohizam”), pisao u svojem romanu, pri kraju procesa najavljuje da posjeduje dokaze koji bi uvukli čitav niz tadašnjih prvaka političkog establišmenta u suđenje za korupciju, pa čak i pokojnog kralja. Sud odbija dokaze i oduzima Lajtneru pravo branitelja pod izlikom da je uvrijedio sud.

Optuženi dr. Nikola Nikić u velikom finalu razbijanja optužnice govori: “Mi ovdje na klupi smo sitne ribe”. Prijeti i on otkrivanjem afera sve do vrha. Nastaje opća panika onih koji su inicirali proces, sad se traže načini kako da se sve zataška. Cure u javnost informacije da optuženi u zatvoru imaju tretman bolji od običnih zatvorenika. Mediji doznaju da to ide do nezamislivog luksuza - imaju raskošno uređene ćelije, dolaze im na dnevnoj bazi pedikeri, maseri, hrane se iz najskupljih restorana, dobivaju izmišljene ispričnice za mnoge nepostojeće bolesti kako bi se oporavljali u raznim luksuznim lječilištima, pa čak i dopuste te izlete u kazališta uz diskretnu pratnju stražara. Čitav proces izaziva veliko negodovanje.

Naklonost medija se okreće, javnost staje na stranu optuženika shvaćajući da su, premda krivci, zapravo žrtveni jarci još većim igračima. Najviši krugovi u Beogradu i vladi shvaćaju da će ono što je u javnom mnijenju trebalo biti trijumf borbe protiv korupcije, istodobno i udar na konkurente u korupcijskim i političkim poslovima, zapravo i njih same dovesti u istu poziciju.

Nepodmitljivost sudaca u Osijeku dovodi do šokantne osude. Generalni direktor Aleksandar Sohr dobiva 8 godina zatvora, direktor Adolf Schlesinger 7, a dr. Nikola Nikić 2 godine. Sud osuđuje ukupno 48 osoba, a ostale oslobađa. Čini se da je pravda ipak zadovoljena. Ali uskoro, na opće iznenađenje, Apelacioni sud u Zagrebu u samo šest sati zasjedanja (suđenje je trajalo čak šest mjeseci), donosi zaključak da optužnice koje su teretile najkrupnije igrače ne stoje.

Pada jedna od ključnih optužnica, ona za tajno knjigovodstvo, jer Apelacioni sud zaključuje da to nije isto što i dvostruko knjigovodstvo u svrhu skrivanja dobiti, nego oblik knjigovodstva da se prikriju diskretni izdaci (čitaj mito), da narodni poslanici nisu državni birokrati pa ih ne vežu ista pravila. Poništavaju se presude dr. Nikiću i još nekima, a Sohru i Schlesingeru kazna se smanjuje na sedam i osam mjeseci, što su odležali u pritvoru, pa bivaju pušteni na slobodu.

Svi krupniji igrači izlaze na slobodu, a u zatvoru ostaju samo razni sitni činovnici. Neki od najvećih korupcionaša toga doba slave vlastito oslobađanje potocima šampanjca u zagrebačkoj Esplanadi.

Propada jedini ozbiljniji pokušaj obračuna s korupcijom, iako državni tužitelj Maurović vjeruje da još nije gotovo, da se pripremaju nove optužnice i sl., no to se neće dogoditi nikad. Pokazuje se da procesi inspirirani suprotnim političkim ili materijalnim interesima najčešće doživljavaju fijasko, čak i kad je očigledno i jasno da se radi o golemim i gotovo neskrivenim korupcijskim radnjama.

Rađeni na brzinu, s morem proceduralnih pogrešaka, vrlo brzo gube i podršku javnog mnijenja, a u narodu samo potvrđuju pravilo da je pravosuđe mreža različita od one ribarske - krupne ribe izmigolje, a sitne zaglave.

Na svaki pokušaj istrage urlali su da je to napad na Srbiju i sebe

Kraljevina Jugoslavija, kao potpuno devastirana i korupcijom osiromašena zemlja, urušava se čim je počeo Drugi svjetski rat.

U čitavoj priči zanimljivo je i da se dobar dio optuženih branio da su oni zapravo domoljubi, da im se montira proces upravo zbog te ljubavi prema domovini i slično. Ista je priča bila u Srbiji koja je prštala od korupcijskih afera, naročito s Nikolom i njegovim sinom Radom Pašićem.

Nikola Pašić bio je politička figura i spletkar neviđene moći, sposoban preživjeti sve političke i društvene potrese. Ovo su neke od funkcija koje je obnašao: gradonačelnik Beograda, ministar vanjskih poslova, predsjednik vlade Srbije, a onda i Kraljevine SHS. Njegov sin Rade korupciju je dignuo do nevjerojatnih razmjera. Bezbrojne afere potresale su zemlju, a na svaki pokušaj istrage Rade i Nikola urlali su da je to napad na Srbiju i na Srbe.

Na ulici se pričalo da se zemlja guši u korupciji, a oni u kavijaru. Bili su beskrajno nonšalantni. Jednom su prilikom Nikolu izvijestili kako je Rade napravio goleme pronevjere u nekim šećeranama, a on je odgovorio: “Ma pustite ga, dete je još, voli šećer”.

Navodno je, kako to već biva u takvih mentalnih sklopova, Rade na kraju, kad je otac Nikola umro, a on izgubio moć i ostao bez novca, s očeva groba ukrao i nadgrobni spomenik, koji je izradio Meštrović, namjeravajući ga prodati u inozemstvu, ali je uhvaćen na granici.

Iako je čitavu “aferu Našička” gotovo nemoguće potpuno precizno rekonstruirati, ona je izvrsna ilustracija ljudima našeg vremena da korupcija, koja ne samo Hrvatsku, nego i čitavi Balkan, uz sve druge geopolitičke čimbenike, drži u siromaštvu i po potrebi u ratu, nije ništa novo na ovim prostorima. Kao ni bezuspješna borba protiv nje.