Jedan komičan strip opisuje pravo stanje turske nogometne reprezentacije. "I što se dogodilo? Hoće li biti nemoguće Turskoj sada se kvalificirati na prvenstvo?", pitao se jedan lik. "Ne, ako Turska odigra neriješeno sa Poljskom, a Francuska pobjedi BiH, i Mađarska doma izgubio od Nizozemske, i dok se Tadžikistan nasmiješi Njemačkoj dok ispuštaju vjetrove...i tada ćemo se plasirati u drugu rundu", odgovara drugi.
Turski snovi o nastupu na prvenstvu pali su u vodu nakon što su na domaćem terenu izgubili od Islanda 3:0. Bilo je nešto gotovo dirljivo u tome kako je zemlja s brojem stanovništva gotovo jednakom onom jednog predgrađa Istanbula, pobijedila jednu od najvećih nacija u UEFA-i.
Turska bi po svemu trebala biti jedna od najjačih nogometnih nacija. Ima mladoliku i za nogometom ludu populaciji od oko 80 milijuna ljudi. A od kada je na vlast došla Stranka pravde i razvoja (AKP) turski nogomet obasipa se velikom pažnjom i količinama novca. Pokrenula je projekte izgradnje najmanje 30 novih stadiona diljem 27 gradova, izgradila otmjeni kompleks za trening nacionalne reprezentacije, i Turska konstantno konkurira za domaćinstvo međunarodnih turnira.
Njihov vrhovni čelnik Recep Tayyip Erdogan, bivši poluprofesionalni nogometaš, koristi sport kako bi ispolirao svoje populističke 'vjerodajnice'. Za vrijeme Erdogana nogomet je postao još važnija spona politike i ekonomske moći.
No Turska se još nije kvalificira za nastup na Svjetskom prvenstvu za vrijeme vladavine AKP-a. Posljednji put su se kvalificirali 2002. godine, stigli do polufinala i osvojili impresivno treće mjesto. Nakon toga, nacionalni tim bori se sa lošim rezultatima. Njihova domaća liga nije ništa bolja, bez obzira na klubove u kojima igraju zvijezde, iako malo na zalasku karijere.
Većina turskih nogometnih fanova podržava jedan od tri nogometna kluba iz Istanbula - Bešiktaš, Fenerbahče, čiji je fan i sam Erdogan, te Galatasaray. Sve su to veliki rivali. Galatasaray je osvojio kup UEFA 2000. godine, no od tada nije bilo turskih predstavnika u finalu nekog većeg europskog natjecanja. Na listi najuspješnijih nacija po UEFA-i zadržavaju se, najčešće, na 10 ili 11. mjestu.
Turska je dugo u nogometnom svijetu poznata kao zemlja koja ne ostvaruje svoj veliki potencijal, a prije nastupa na prvenstvu 2002. godine nastupali su samo 1954. godine. Posebno čudi što za vrijeme turskog ekonomskog razvoja tijekom vladavine AKP-a i uz toliko političkog, socijalnog i financijskog kapital uložen u sport, njihova nacionalna reprezentacija nije ništa bolja. Slaba je to vrijednost za ogromne količine uloženog novca.
Dio problema je i to što novac nije uložen tamo gdje bi trebao biti, piše Foreign Policy.
"Postoji bliska veza između politike, biznisa i nogometa u Turskoj i u konačnici vodi do lošeg upravljanja", rekao je Ozgehan Senyuva, istraživač sa Sveučilišta u Ankari.
Predsjednik turskog nogometnog saveza, Yildirim Demiroren, biznismen je blisko povezan sa AKP-om kojeg navijači ne vole. Svoju je funkciju osvojio uz podršku vlade, unatoč lošoj povijesti upravljanja Bešiktašom, koji je umalo propao zahvaljujući njegovom dugu. On je nogomet koristio kao platformu za iznošenje političkih izjava kojima bi podržavao vladu, a njegovo obiteljsko društvo nedavno je dobilo nizak kredit državne banke za kupnju jednog od najvećih turskih medija. To javnosti pokazuje kako uživa posebnu protekciju.
U itso vrijeme nema baš dugoročnog strateškog planiranja sportske politike koja bi razvijala talentirane sportaše. I dok se većinom bave izgradnjom velikih zdanja, stadiona čije mogućnosti uvelike premašuju njihovu posjećenost, malo se ulaže u nogometne akademije.
"Ispod tog nogometnog populizma, nema ničega", rekao je turski novinar Mustafa Hos.
U utakmici sa Islandom Turska se našla nasuprot male nogometne zemlje koja ima sofisticirani sistem razvoja igrača, vojsku trenera, i mrežu igrača. U Turskoj ćete rijetko vidjeti nekoga da igra nogomet, na nekoj zelenoj površini u gradu, što je uobičajen prizor u bilo kojem europskom gradu. Turska ima najmanje profesionalnih ili poluprofesionalnih sportaša u Europi, iako se taj mali broj povećava.
Kada je Turska stigla do polufinala na Svjetskom prvenstvu 2002. godine, reprezentacija je imala jaku bazu igrača Galatasarayja uključujući i Hakana Sukura, Hasan Sasa, i Bulenta Korkmaza, koji su osvojili kup UEFA-e dvije godine ranije. Kada su se plasirali u polufinale Europskog prvenstva 2008. godine, za njih su igrali nogometaši Fenerbahčea kao što je Semih Senturk, koji je igrao u četvrtfinalu Lige prvaka te sezone.
Loše upravljanje pokazuje se kroz nekontrolirano trošenje, financijske sukobe i kratkotrajnost. Turska je jedina europska zemlja u kojoj su klupski dugovi i obveze većih od njihovih prihoda. Za razliku od privatnih kompanija, predsjednici i članovi kluba nisu osobno odgovorni za te dugove. Njih privlači ideja kratkotrajnog uspjeha i popularnosti koju nerijetko stječu posuđujući novac ili ga troše na zvjezdane transfere sigurni kako će svoj dug ostaviti nasljedniku. Na vlasti je da ovu strukturu učini financijski odgovornijom.
Njihov nogomet narušavaju i konflikti između navijačkih skupina glavnih klubova. I dok je Carsi, vodeća navijačka grupa Bešiktaša, postala poznata po svojim navijački, uvredljivim pjesmama, i naginje većinom lijevo a imala je i važnu ulogu u antivladnim prosvjedima u 2013. godini, neki od njihovih istaknutih članova su snažno podijeljeni osobnim nesuglasicama, te političkim i poslovnim interesima.
U Fenerbahčeu su zabilježeni sukobi navijačkih skupina, s različitim političkim i socijalnim pozadinama. Sukobljavali su se i sa upravom kluba. Kao i u turskoj politici, neki predsjednici klubova, članovi i istaknuti navijači, često su ratoborni i skloni terojima zavjere o protivnicima i sucima.
Povijest navodnih namještanja utakmica i političkih uplitanja pridonosi stavu i mišljenju kako je nogomet nepravedan sport i izložen raznim utjecajima i potiče nacionalnu podjelu, dok kontroverzni igrači, treneri i dužnosnici saveza koji su najčešće povezani sa jednim klubom, izazivaju neprijateljstvo njihove konkurencije.
Golman Fenerbahčea Volkan Demirel odbio je igrati za nacionalnu reprezentaciju, nakon što su ga zlostavljali najvjerojatnije neki navijači Galatasarayja, prije utakmice 2014. godine.
Ugled nacionalne reprezentacije ugrozili su i skandali izvan terena, uključujući i veliki spor koji je izbio među članovima za vrijeme Eura 2016. godine. Provokativni trener Fatih Terim možda je upravo utjelovio sliku njihovog nogometnog stanja kada je u ljeto 2017. godine vozio više od 200 km kako bi se posvađao s dužnosnicima turskog nogometnog saveza u svom kebab restoranu.
Na terenu, momčad je usvojila neprivlačan stil igre koji nagrađuje borbu, a ne tehniku. Nacionalna reprezentacija već dugo nije igrala na jednom od glavnih stadiona u Istanbulu, možda zato što se vladini dužnosnici boje da im se sa stadiona navijači ne rugaju. Erdogana su navijači izviždali na otvaranju Galatasarayevog novog stadiona 2011. godine, a mnogi su navijači velikih triju timova naknadno bili uključeni u protesta Gezija.
Umjesto toga većinu utakmica sad igraju na stadionima u provincijama ili predgrađima Istanbula, najčešće u konzervativnim vladinim uporištima. Neukusni incidenti za vrijeme utakmica reprezentacije nisu rijetkost, a čak je i minuta šutnje u slavu žrtvama terorističkih napada izviždana. Sve je to doprinijelo toksično okruženju nacionalne reprezentacije.
"Nacionalna reprezentacija nije toliko nacionalna koliko je bila", rekao je Senyuva.
U jednoj mjeri stanje turskog nogometa reflektira turbulentno stanje zemlje, koje posljednjih godina proživljava nesigurnost u ekonomiji, terorizam, slom kurdskog mirovnog procesa, neuspješne vojne pobune, povećane polarizacije, optužbe za kronizam i korupciju, kontroverzne građevinske pothvate i rastući autoritarizam.
Mnoge vodeće figure turskog nogometa i politike hrane se polarizacijom i podjelama, a svoju moć nerijetko baziraju i na antagonizmu, i to ne samo ponovno izabrani Erdogan. No nije sve tako mračno.
Trenutačni izbornik Rumunj Mircea Lucescu, ako zanemarimo njegov odabir članova reprezentacije i previde u debaklu s Islandom, inače ima dosta dobre rezultate i sigurno se neće baviti aktivnostima kao što su napadi u kebab restoranu. U posljednjim utakmicama predstavio je novu generaciju talentiranih igrača i ispratio neke kontroverzne veterane iz nacionalne reprezentacije.
Nije slučajnost da mnogi od turskih najboljih igrača u razvoju, kao što su Cengiz Under, Caglar Soyuncu, i Berke Ozer, su svoje početke napravili u Altinordu, malom timu u Izmiru, na zapadu Turske. Jedan je to od novih turskih klubova sa ozbiljnim, dugoročnim programom pronalaska i razvoja turskih talenta. UEFA-in Financial Fair Play sistem polako će ukrotiti snažnu potrebu za trošenjem velikih turskih klubova i poticati razvoj mladih.
Nedavno izabrani predsjednici velikih klubova čine se razumnijima i pomirljivijima od nekih njihovih prethodnika.
Mnogi se nadaju da će izbor naizgled dostojanstvenog i obazrivog poslovnog tajkuna Ali Koca za predsjednika Fenerbahčea smanjiti mržnju i popraviti neke od rupa u turskom nogometu. Njegov prethodnik, Aziz Yildirim, bio je glavni borac i provokator. Unatoč problemima turskog nogometa, mnogi dijelovi ga čine predivnim i jedinstvenim, kao što su drama, sirova strast, i neki sjajni igrači i uzbudljivi talenti.
Erdoganovo nadimak dok je igrao nogomet tijekom 70-ih bio je Imam Beckenbauer, što je bio spoj njegovih religijskih preferencija i vještine na terenu, koja je neke podsjetila na njemačku legendu Franz Beckenbauera.
No Erdogan politiku ne doživljava baš timskim sportom, što je pokazao i proteklog vikenda kada je započeo novi predsjednički sistem u kojem je sva moć u rukama jednog čovjeka - njega samog.
Kriza ekonomske proizvodnje mogla bi imati veliki utjecaj na Tursku i njihov nogomet, a Erdogan će nastaviti s polarizacijom i destabilizacijom zemlje, te umanjivanjem ljudskih prava i vladavine prava, uz implikacije i na svoje nogometne ambicije. Iako bi turski navijači jako voljeli vidjeti njihovu nacionalnu reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu 2022. godine, trendovi pokazuju kako je vjerojatnije da će Turska propustiti još jednu predstavu na svjetskoj nogometnoj pozornici.
