On u svoje vrijeme u tolikoj mjeri više nije imao kamo s tolikim milijardama dolara da je bio prisiljen nezamislive količine gotovine trpati u plastične vreće i zakopavati ih po pustopoljini oko grada. Zvali su ga "El Osito" što znači "Mali medvjed". On je bio glavni knjigovođa narkokartela Medellin koji je vodio njegov brat Pablo Escobar. O starijem bratu rečeno je sve, ali o mlađem baš i ne.
Jer mlađi je bio puno manje ekstravagantan iako si nije uskraćivao luksuz koji su braći osiguravale enormne zarade od krijumčarenja droge, prvenstveno kokaina, praktično diljem obje Amerike, pa i preko dobrog dijela svijeta. Držao se tiho, ali je i on putovao privatnim avionima, školovao djecu u Švicarskoj, u bijegu bi bez problema odbacio kovčeg sa stotinama tisuća dolara... No, nakon što su mu 1993. u vojno-policijskoj potjeri ubili brata, završio je u zatvoru, tako je započeo svoju reportažu za New Yorker John Lee Anderson.
Roberto Escobar je odslužio 14 godina i sada zarađuje tako što turiste kao vodič vodi u obilazak bivše sigurne kuće smještene točno na pola puta između platoa Envigado i četvrti u Medellinu u kojoj su odrasli. On je u doba kad mu je brat zgrnuo bogatstvo od najmanje tri milijarde dolara, bio njegov glavni knjigovođa. Riječ je bila o tolikim količinama novca da je Roberto nekad morao trpati novac u plastične vreće i zakopavati ih.
On kao knjigovođa izgleda i danas. Naočale su mu s debelim okvirom, nosi sivo odijelo, plavu košulju kratkih rukava. Kao vodič je nemalo osoran, no nitko od turista se ne buni. Uklanja jednu pregradu iza pisaćeg stola, otkriva rupu u zidu i kaže: "Ovdje smo mogli sakriti do dva milijuna dolara odjednom." Njegov brat je prolio doslovno, ali zbilja doslovno, potoke krvi. Istodobno je slovio je za modernog Robina Hooda jer je gradio škole, kuće, infrastrukturu za siromašne.
Danas se rijetko može naći više od nekoliko osoba koje bi se složile na koji bi ga se točno način predstavilo; kao opominjuću priču, kao zabavu, nešto treće. Na kraju obilaska kuće, Roberto je strpljivo pozirao s turistima, potpisivao fotografije svog brata kao i primjerke svoje knjige "Moj brat Pablo". Sve što su turisti plaćali, preuzimali su mladići opakog izgleda iz grupice koju je nazivao "asistentima". Na kraju ga je Anderson pitao što misli zašto mu brat i danas fascinira svijet.
"Zato što je Pablo pomagao najsiromašnijim ljudima u našoj zemlji", kazao je. Na pitanje misli li da je njegov brat bio dobar čovjek, slegnuo je ramenima i dodao: "Prema meni je bio dobar." U staroj jezgri Medellina u jednom pogrebnom poduzeću Anderson je upoznao Jesusa Correu, radnika u pogrebnom poduzeću i jednog od prvih koji je prepoznao mitsku dimenziju Escobarovog života.
Krupan, ćelavi 63-godišnjak u sivom odijelu odveo je Andersona do kafića Las Dos Tortugas gdje su ljudi pili sokove i pivo, gledali nogomet na televiziji. "Sve je počelo ovdje", kazao je o mjestu koje je početkom 70-ih bilo omiljeno okupljalište pljačkaša i krijumčara. U to vrijeme Pablo Escobar odustao je od studija prava i stao prodavati ukradene nadgrobne spomenike te krivotvorene američke cigarete. Trgovina drogom u zemlji je cvala, ali to je bila samo marihuana.
Escobar je bio onaj koji je uočio da može probiti led s kokainom u SAD-u. Correa je u to doba, pored posla kod prijatelja u pogrebnom poduzeću, preprodavao krivotvorene francuske parfeme iz Paname u Medellinu. Jednog dana jedan od Escobarovih "pistolerosa" pozvao ga je u "Las Dos Tortugas" i pitao bi li mogao nabaviti originalne Cartier i Chanel. Kad je Correa rekao da može, pistolero mu je dao narudžbu.
Otada su gangsteri od njega stali nabavljati parfeme za svoje djevojke, a Correa je dobio nadimak "El Perfumero". Escobarovi "sicariosi", ubojice po zadatku, okupljali su se nedaleko od pogrebne tvrtke u radionici za izmjenu ulja u automobilima. Nešto više od njih sto planirali su tamo ubojstva, otmice, podmetanje bombi. Neki od njih su bili policajci koji bi tamo navratili, presvukli se u civilnu odjeću i onda išli napadati svoje kolege policajce. Correi su oni bili zanimljivi i ubrzo je postao uvijek dobrodošao gost.
"Zašto sam to činio? Iz čistog interesa. Kao dječak sam čitao o 'Nedodirljivima' Eliota Nessa i jako su me privlačili gangsteri Chicaga tog doba; Al Capone, Pretty Boy Floyd, John Dillinger, Machine Gun Kelly. S kriminalcima sam znao, tako sam mislio, da ću jednog dana napisati knjigu. Prijatelji su me opominjali da ću biti mrtav za šest mjeseci", pričao je Correa. Danas se sjeća trenutka kad je prešao crtu. Escobarovi ljudi stali su pričati o ubojstvu koje planiraju, Correa je ustao da će otići, kad mu je jedan od njih rekao da ostane: "Mi ti vjerujemo."
Correa je ostao i to je bilo to. "Pogađalo me je sve to što se događalo, ali, znaš, morbidna znatiželja stalno me je držala, stalno sam je osjećao u sebi." U travnju 1983. tjednik Semana objavio je članak o Escobaru "Robin Hood Paisa". Paise su ljudi koji žive u provinciji u kojoj se nalazi Medellin. Opisali su ga kao društveno odgovornog 33-godišnjeg biznismena koji posjeduje svoj ranč, nekoliko helikoptera i aviona. Porijeklo bogatstva tjednik nije spominjao.
U to vrijeme krenuo je u izbornu utrku za kongres, i to po siromašnim četvrtima grada. Namjeravao je ići na izbore kao pripadnik glavne struje Liberalne stranke, da bi odustao kad ga je jedan od političara prokazao kao mafijaša. Pridružio se drugoj struji, podržao ga je moćni, korumpirani senator Alberto Santofimio. I ušao je u kongres. Tjednik Semana ga je kovao u nebesa. Isticao je da obnavlja cijele četvrti, da gradi nogometne terene, javnu rasvjetu, pošumljavanje, daje donacije, traktore, buldožere...
Bio je usred projekta da najsiromašnije stanovnike Medellina, njih nekoliko stotina, smjesti u zgrade koje će im izgraditi na svom zemljištu. Sve to on je doista i činio. No, kritičari su govorili da je njegov pravi cilj ulaska u politiku mijenjanje ustava tako da se građane Kolumbije više ne može izručivati u strane zemlje, prvenstveno u SAD. Politička karijera trajala mu je kratko. Ministar pravosuđa Rodrigo Lara Bonilla optužio ga je da je gangster. Ovaj mu je uzvratio lažnom optužbom da ovaj radi za narkodilere.
Za Escobara se počinje zanimati FBI, ministar naređuje da Escobaru pretraže ranč. Ministra će zato ubiti u atentatu samo mjesec dana poslije, u travnju 1984. No, na ranču su pronašli kokain vrijedan milijardu dolara, sedam laboratorija. Slijedio je dugogodišnji lov na Escobara. Nije se on plašio toliko kolumbijske policije, njih je samo u Medellinu dao pobiti oko 250, koliko se skrivao od američkog DEA. 1989. dao je ubiti i kandidata za predsjednika Kolumbije Luisa Carlosa Galána.
Usput je slučajno stradalo 107 civila, ljudi koji nisu bili meta. 1989. srušio je putnički avion Aviance, pogrešno vjerujući da se unutra nalazi političar koji mu se protivio. Putnici i posada izginuli su svi do jednog. Kako bi natjerao vlasti na pregovore otimao je ugledne Kolumbijce, mnoge od njih novinare, čak i kći jednog predsjednika. Njegov je moto bio "srebro ili olovo"; ili ćeš uzeti svoj novac ili ćeš dobiti metak.
Jedan od onih koje je Anderson pronašao bio je i glavni Escobarov ubojica, John Jairo "Popaj" Velásquez, čovjek koji Escobara i danas zove "El Patron". On je priznao ubojstvo više od 250 ljudi, odslužio je 23 godine zatvora. On je danas odlično držeći, vitak čovjek u srednjim 50-ima, na obje ruke ima natpise "General mafije" uokvirene mrtvačkim lubanjama i kosturima. Odjeven u traperice, u majici kratkih rukava, s kratkom podšišanom sijedom kosom, na YouTubeu mu se dive mladi desničari.
U stanu mu je Anderson vidio brojne slike i brojne maske, među njima repliku one koju je u "Kad jaganjci utihnu" nosio Hannibal Lecter. Rekao je da je smrt dio života i da se zato tome divi. Za naglo poraslu sigurnost u Kolumbiji otkako je predsjednik Juan Manuel Santos potpisao mirovni sporazum s revolucionarima marksističkog FARC-a, Popaj ne želi čuti. "Nikad neće biti mira u Kolumbiji. Santos je profesionalni izdajica", kazao je. Popaju je nepodnošljivo da se "komunisti" natječu na izborima.
Popaj je jedan od onih kojemu je nasilje sasvim u redu, koji je bio sretan što se Escobar okružio kojekakvim ekstremno desnim vodovima smrti koji su usput ubijali i njegove kriminalne suparnike. Za njega je odličan predsjednik bio Alvaro Uribe Velez, kojega je cijeli svijet stalno optuživao da pomaže ekstremne desničarske militante. Jedan deklasificirani nekoć tajni dokument američke vlade iz 1991. Uribea je opisao kao Escobarovog suradnika.
Što se Popaja tiče, "Kolumbiji treba ekstremno desna vlast koja će zaustaviti da Kolumbija padne pod komunizam". Rekao je da po planinama takvih tipova, nasilnih desničara, ima već 15.000, da će ih onog dana kad FARC preuzme vlast biti 200.000, a kad Popaj i slični uključe i gradove, da će ih biti pola milijuna. "Njih će financirati industrijalci, a pogonsko gorivo svega toga bit će kokain", kazao je. On priznaje da je ubijao nedužne ljude, da je žrtve komadao, ali kaže to mu je u to vrijeme bio posao.
Samo je činio, rekao je, ono što su drugi radili njegovim ljudima. Rekao je da spava sasvim mirno i požalio se što ga policija povremeno obiđe kako bi ga priupitala bavi li se možda opet kokainom. Požalio se i što je gradonačelnik poludio na njega i radio mu probleme kad je u prosincu 2016. svojim profašističkim mladim sljedbenicima na YouTubeu demonstrirao svoju "prekrasnu" 9-milimetarsku Berettu. "A bio je to samo lažni pištolj. Vidiš?", dao mu je Berettu u ruku.
Anderson je mislio da je pištolj doista lažan, uperio ga je u jednu od slika i opalio. Bang!!! Popaj je bio totalno iznenađen praskom.
Popaja gradonačelnik Medellina Federico Gutierrez smatra u prvom redu prijetnjom gradskom PR-u. 1991. taj grad je imao u samo jednoj godini 6000 ubojstava, najgori u svijetu. Prošle godine imao je podnošljivih 577. Ulagalo se u infrastrukturu, u botanički vrt, javni prijevoz po slamovima na obroncima brda uokolo, slične stvari. Pojedine četvrti i dalje kontroliraju bande, ali je stanje puno bolje. Gutierrez Popaja slobodno na ulici smatra uvredom i društvu i žrtvama Escobara. "Ali, takvi su zakoni", kazao je.
Nastavak na sljedećoj stranici...
